Vrhunski televizijski znalac, vizionar, pokretač, najbolji i
najupečatljiviji urednik i voditelj Dnevnika, veseljak, široka i
otvorena duša, magnet..., ukratko institucija - Miroslav Lilić! Čovjek
koji je u povijest domaće televizije ugradio 43 godine rada vrijednog
svakog poštovanja, 8. će travnja proslaviti 65. rođendan i službeno
otići u - mirovinu. Ali to da se on od toga dana radikalno smiri i
prepusti plandovanju, ne pada napamet ni njemu niti onima koji dobro
poznaju njegov strastven karakter, brzopotezan um i uvijek budan duh.
Knjiga pikanterija
- Ma kakav definitivan odlazak! Ni oproštajku neću raditi. I dalje ću
malo honorarno raditi za HTV, a prije dva-tri mjeseca iz Profila sam
dobio ponudu da napišem autobiografiju, pa sam se toga već prihvatio
jer bi promocija trebala biti krajem rujna. Kako će obilovati raznim
sjećanjima, događajima, ljudima, štiklecima i pikanterijama, mogla bi
ta knjiga biti zanimljiva. Pisat ću je lagano, pitko i tako da nikoga
ne povrijedim - reče nam odmah na početku razgovora Miroslav Lilić,
nalakćen na stol svoje nevelike, ali vrlo uredne i svijetle, prisavske
sobe.
No, kako smo se prvotno dogovorili da to neće biti nikakav “oproštajni
televizijski razgovor” iz kojeg bi frcala politika, smjene, afere i sve
ono čemu je Lilić u bogatoj i burnoj televizijskoj povijesti svjedočio
kao novinar, glavni urednik deska, informativno-političkog, pa onda i
cijelog TV programa..., nego više zavirivanje u njegovu osobnu, intimnu
životnu priču, to se naš kolega vrlo brzo udobno zavalio u svoj uredski
stolac i krenuo - od početka. Rođen je u Siveriću 1944., ali je prvi
razred osnovne škole završio u Beogradu.
- Moja majka Ljubica bila je iz Širokog Brijega, a otac Mate iz
Siverića. Otac je bio ministar rudarstva FNRJ i od 1949. smo stanovali
u Skadarskoj 55 kod kavane “Tri šešira”, najrazvikanije beogradske
birtije za lumpanje. Iz tog se doba sjećam triju detalja. Jednom kad je
vjetar jako zapuhnuo i učiteljici podigao haljinu, ja sam pred svima
viknuo da joj se vidi kombine. Onda sam na tribini 5. kongresa SFRJ,
kao dijete partijskog dužnosnika, pjevao: “Peti kongres složno glasa,
druga Tita i Đilasa...”.
Foto: Saša
Zinaja
I treći detalj, kad sam imao sedam godina, a moj brat Josip šest,
obojica smo počeli pušiti. Doznavši to, majka nas je natjerala da
odjednom popušimo cijelu kutiju, nakon čega smo se tako ispovraćali da
sve do 17. godine cigarete više nismo ni primirisali - smijući se
započe Lilić s uspomenama iz djetinjstva koje je nakon ovih
dogodovština obilježio povratak u Drniš, gdje je nastavio školovanje.
Dođe potom i prvi razred gimnazije u Šibeniku. No, godinu poslije, eto
drame.
Iz škole u rudnik
- Drugi sam razred pao zato što mi se nije dalo učiti. Htio sam raditi.
Računajući na utjecajnog oca, mislio sam da će me on već negdje
zaposliti. I jest, u siverićkom - rudniku! Četiri sam mjeseca ustajao u
pet ujutro te četiri kilometra pješačio do rudnika u kojem sam kopao i
vozio rudu. Vrlo brzo počeo sam govoriti da hoću natrag u školu.
Ipak, prije tog povratka pet sam mjeseci radio i u drniškoj
Dalmacijaplastici gdje su se proizvodile cijevi, plastični stoljnjaci,
šuškavci... - govori iskusni kolega koji se tijekom razgovora svako
malo simpatično vrpoljio, primicao se, odmicao, nesvjesno češkao iza
uha, trljao oči i žustro mahao rukama. Baš onako rudarski. Kratki
smiraj živahne gestikulacije nadošao je sa sjećanjima na buđenje
lirsko-romantičnog dijela njegova života. U tome što je povratkom u
drnišku gimnaziju postao sekretar omladine, dakako nema nimalo
romantike, ali u škicanju “jedne male Makedonke”, uh, sve je iskrilo.
- Zvala se Nada i otac joj je bio podoficir, zastavnik, Vasko
Leskarovski. Kako je u to doba Drniš živio punim plućima, to sam često
vodio razne konferanse i pjevao s Draženom Budišom, a sve bi te
događaje organizirao Petar Škarica. I tako smo jedne noći oko dva sata
Škarica i ja otišli u serenade, pjevati pod Nadin prozorm. Kad...,
razbudili mi njena staroga koji je s pištoljem izjurio van vičući
nešto. Da bi spasio stvar, Škarica dreknu da zapjevamo “Hej Slaveni”.
Odmah smo ga poslušali i čim smo započeli s pjesmom stari je stao u
stav mirno i salutirao. Evo ovako! - imitirajući s rukom na čelu vojnu,
podoficirsku stegu, opisao je skorašnji umirovljenik svoje prve
nestašne dane ljubavi.
Upitan tko mu je
najdraži domaći glumac, Lilić je kao iz topa ispalio - Boris Dvornik,
dok je kao najdražu glumicu istaknuo svoju prvu punicu - Ervinu Dragman.
Oni mu, pak, nisu prolazili samo u snatrenju jer je tada počeo pisati
za Plavi vjesnik čiji je urednik bio Pero Zlatar. I kao nadobudan i
inventivan dopisnik vrlo je brzo nagrađen sa čak dva Zlatna pera. Zbog
otkrivanja novinarskog nerva, škola nije patila. Dapače, gimnaziju
završava s odličnim uspjehom te maturira na temu Verdija. Čim je
gimnazijski zastor spušten, slijedila je - vojska.
Izbačen iz oficirske škole
- Krenuo sam u JNA, u Bileću, u školu oficira. Nije dugo trajalo.
Izbacili su me nakon četiri mjeseca zbog nediscipline i otpravili na
Vis. Uuuuuuu, tamo je bilo odlično! Puštao sam glazbu, izvodio skečeve
i opet se zaljubio u neku malu Jadranku. Eh, i kad je vojska završila,
došao sam u Zagreb htijući studirati glumu jer sam još tijekom
gimnazije glumio u dramskoj sekciji. Naravno, otac za glumu nije htio
ni čuti pa sam preko veze upisao jugoslavistiku i komparativnu
književnost na Filozofskom fakultetu, što sam i diplomirao.
I onda krajem 1966., opet preko veze, one šibenske Ante
Panjkote i Frane Ercega, dolazim na TV Zagreb i počinjem raditi sve, od
ulica, tržnica, autobusnih kolodvora, rudnika... Budući da je u to
vrijeme na televiziji bila strašna generacija novinara i urednika -
Tomo Đurinović, Božo Milačić, Stanko Eder, Ante Lentić... - mi mladi
novinari nismo ništa mogli objaviti. Nismo se mogli probiti sa svojim
prilozima. Da bi nam to ipak uspjelo, radili smo svako ljeto, za sve
Božiće, Nove godine i sve praznike - sad se već ustavši i šetajući po
uredu govori Lilić, kojem je prvu vijest, 40 sekundi o temeljima škole
u Sigetu, objavio Ante Lentić. Ubrzo ga je u svoj tim uzeo prvi urednik
Dnevnika Jura Orlovac.
- Radio sam razmjenu vijesti iz svih jugoslavenskih republika. Imao sam
sreću da me Orlovac izabrao jer sam od njega jako puno naučio. On
duboko u mom srcu zauzima posebno, počasno, mjesto, a osobito štujem i
sve svoje buduće urednike, kao i ondašnjeg generalnog direktora Ivu
Bojanića, koji je stvorio onako moćnu televiziju - nižu se sjećanja u
koja pripadaju i Lilićeva uređivanja Vijesti, Kronika i Dnevnika, da bi
1974. postao urednik deska, potom i Dnevnika, 1978. glavni te odgovorni
urednik Informativno-političkog programa te 1986. glavni i odgovorni
urednik TV Zagreba, kasnije HTV-a.
Na poleđini ove privatne
fotografije koju nam je ustupio, Lilić je sam napisao - “večera, 48
sati prije prvih demokratskih izbora 1990. kod Drageca”.
Nakon maestralno zamišljenog i odrađenog programa “Za slobodu” (idejno
nastalog u restoranu “Hipodrom” zajedničkim snagama Marije Nemčić, Đele
Hadžiselimovića, Tomislava Marčinka i Lilića) s mjesta prvog čovjeka
HTV-a povlači se u rujnu 1992. zbog toga što je, kaže, drugačije gledao
na određene stvari u kući. Postaje tada savjetnik za program generalnog
direktora HRT-a Andrije Vrdoljaka i svakih mu deset dana na 10-15
kartica podastire analize programa, što valja, što ne valja.
Ipak, 1994. odlazi u diskografsku kuću Croatia Records i diže je iz
pepela. Slijede angažmani u Jadran filmu, pa 2000. pokretanje prve
privatne, komercijalne televizije u nas, Nove TV, čiji je direktor te
glavni i odgovorni urednik bio dvije godine. No, onda se 2005. vraća na
HTV, opet kao savjetnik za program ondašnjeg glavnog ravnatelja HRT-a
Mirka Galića. Na istoj je poziciji i danas, samo što je sad ravnatelj
Vanja Sutlić.
Kako u uvodu rekosmo da je ovo više osobna, intimna priča o Liliću,
njegove smo protekle 43 godine karijere namjerno samo taksativno
preletjeli. O njima će više riječi, detalja i uspomena biti u jednom
drugom tekstu. Ipak, da bi u onome što je profesionalno radio bio tako
uspješan i poštovan, zaslužna je filozofija koje se držao još otkad mu
ju je prenio Jura Orlovac - da je u novinarstvu najvažniji timski rad.
A ta su Lilićeva timska okupljanja nezamisliva i bez cjelonoćnih
privatnih druženja.
30 godina vjeran birtiji
- Svake večeri, punih 30 godina, ja sam bio u birtiji Drage Vukušića.
Kod njega sam proveo najljepše noći u životu! Pa znate li gdje sam
upoznao svoju sadašnju ženu Pupu?! Kod Drageca! S prvom ženom Dinom,
slikaricom, dolazio sam kod Drageca gdje sam ugledao Elu, koju svi zovu
Pupa. Šest mjeseci smo se potajno dopisivali, a pisma je prenosio
Dragec.
Uz televizije, karijera
mu je vezana i uz glazbu. S prijateljima Đorđom Novkovićem i Zrinkom
Tutićem tijekom jedne od brojnih veselih večeri
Ona je zbog toga prekinula s dečkom i često smo se znali šetati
Zrinjevcem s mojim psom. I tako jedne večeri dolazim k Dragecu, kad pas
umjesto k mojoj ženi veselo otrči Pupi. Dina me pita: “Što će pas kod
te žene?” Tad sam nešto izmislio, ali smo se vrlo brzo Dina i ja
razveli. Bilo je to 1981., a dvije godine kasnije oženio sam se Pupom s
kojom sam 1987. dobio kćer Mateu, nazvanu po mome ocu. Matea je uvijek
bila odlična učenica, završila je i šest razreda muzičke škole, išla na
balet, učila engelski, njemački i španjolski, a danas je studentica 3.
godine ekonomije i ima dečka - posve iskreno kazao je Lilić koji se,
govoreći o ovim uspomenama, dva-tri puta vragolanski zavrtio na stolcu.
Da ponovno ustane i žustrije se ushoda oko stola, nagnala ga je crtica
o obnovi imanja u njegovu rodnom Siveriću.
- Veliki dio novca zarađen na Novoj TV i u Croatia Recordsu išao je u
obnovu Siverića i u birtije. Obnovu smo proslavili 1999. velikim guvnom
na kojem se okupilo oko tisuću ljudi. Samo je glazbenih izvođača bilo
više od stotinu. Izveli smo i predstavu “Hamlet na siverićkom guvnu”,
gdje je Tuđmana sjajno glumio Tarik Filipović, Hamleta Đuro
Utješanović, a Tita Đurin sin.
I u taj svoj Siverić, gdje imam bazen i teniski teren, uvijek volim
otići. Tamo ću proslaviti i svoj 65. rođendan. Inače, već 20-ak godina
ljetujem u Tribunju gdje se družim s ribarima, uglavnom samo po
birtijama. Jedne smo noći prijatelj i ja oko četiri ujutro, već dobro
nakresani, krenuli u ribe, ali sam se ja vrlo brzo predomislio i
odustao - reče Lilić koji se i na upit o najvećoj ludosti u životu
nimalo ne štedi niti licemjerno skriva, nego otvoreno priznaje da nije
bila jedna, nego puno njih.
Postavši 1974. urednik
deska, izborio se da urednici Dnevnika budu i njegovi voditelji, među
kojima je, prema mnogima, upravo on bio najbolji.
- Nekoliko sam puta vozio pod utjecajem alhohola. Znao sam piti cijelu
noć i onda sjesti za volan. Znala me i policija uhvatiti, ali, na
sreću, nikad nisam imao nikakvu nesreću. Evo, jednom sam se tako
nacugao da sam krenuvši doma, umjesto na Savicu, gdje živim, okrenuo
voziti u suprotnom smjeru i stigao na granicu sa Slovenijom.
Iako mi je tijekom vožnje nešto bilo čudno, ugledavši carinike pomislio
sam da su to policajci te sam im uredno pružio vozačku dozvolu. Oni su
me prepoznali, upitali kuda sam krenuo te mi objasnili da sam na
granici. Doživio sam šok! Onda sam izašao iz auta, neko vrijeme šetao
okolo i tek kada sam se pribrao, sjeo opet za volan i polako se odvezao
natrag - prepričao je Lilić, koji uz iskrenost cijeli život nije
odustajao ni od pomaganja svima kojima je pomoć bila potrebna.
- Teške me i tužne ljudske sudbine jako pogađaju. Grize me ako nekome
ne mogu pomoći. I zato nikome ne znam reći - ne. I kad na ulici vidim
psa lutalicu, trčim odmah kući, uzmem nešto hrane pa trčim natrag naći
izgubljenog psa. Naprosto, moja je životna filozofija činiti svima
dobro, imati prijatelje, družiti se i biti uvijek nasmijan. Zato ja
nasmijan odlazim i u mirovinu - priveo je Lilić naš razgovor kraju.
Naravno, sa širokim osmijehom.
Što je sve Liliću - naj?
DIO DANA - Noć, ah zbog birtija.
PIĆE - Gemišt, bijeli.
KOLEGA/ICA - Televizija i birtija.
PRIJATELJ - Branko Puharić.
FUNKCIJA - Direktor programa HTV-a.
DAR - Slika Dimitrija Popovića “Rađanje djeteta” koju mi je naslikao i
darovao kad je rođena moja kći Matea.
GODINA - 1999., fešta, guvno u Siveriću.
TRENUTAK - U životu, rođenje kćeri Matee, a u karijeri mi je najjači
trenutak bio čitanje vijesti o Titovoj smrti. On je umro u 15,10, a ja
sam to znao već u 15,30. Prekinuli smo tada “Nedjeljno popodne” i ja
sam zabunom umjesto svoga obukao sako Vladimira Fučijaša, dok sam dolje
imao rebatinke (traperice), što se, na sreću, nije vidjelo od stola u
studiju.
PJESMA - Moja domovina, moćna je.
FILM - Kiklop.
SERIJA - Malo misto.
POLITIČAR - Tuđman, jer je stvorio hrvatsku državu.
NOVINAR - Zvonko Letica i Frane Barbieri
GLAVNI UREDNIK HTV-a - Gledatelji.
EMISIJA - “Kviskoteka”; bila je fenomen, i “Nedjeljno popodne”.
TV DOGAĐAJ - Program “Za slobodu”.
POTEZ - Prvi izlazak u birtiju kad sam imao 22 godine, i to u restoran
Drage Vukušića u hotelu Plava laguna. Kasnije sam u drugu Vukušićevu
birtiju dolazio 30 godina, svake večeri, i uvijek me čekao moj stol.
SVAĐA - Sa samim sobom, a nikad se nisam potukao jer se nisam znao tući
pa da je do koje tučnjave i došlo, ja bih uvijek bio taj koji bi dobio
batine.
PROVOD - Noći u Tiffanyju; klavir, recitiranje, pjesma...
PUTOVANJE - Las Vegas 1983., bio sam sedam dana na izložbi elektronske
TV opreme, a uspio sam se malo i kockati te izgubio oko 300 dolara. No
uvijek sam bježao od kocke jer sam u svemu strastven, pa bih i na kocki
sve izgubio.
PROPUST - Što nisam bolje ulagao novac.
UZOR - Jura Orlovac; prvi urednik Dnevnika.
POVIJESNA OSOBA - Napoleon; osvajao, gradio ceste i vodovode, imao
ljubavnice
VLASTITA IZREKA - stalno vičem: ”Alo, alo...”, te svakome kad se
posvađam kažem: “Nabijem te na kurac!”
NAGRADA - Spomenica domovinske zahvalnosti i Red hrvatskog pletera.
