Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 47
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Atraktivna sportska novinarka

Mirta Šurjak: Ne razmišljam o vezi, a o braku još manje. Sretna sam u svojoj slobodi

Mirta Šurjak
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
1/4
13.08.2016.
u 08:56

Sportska novinarka HRT-a otvoreno govori o svojim strastima, majčinstvu, ljetnom điru, djetinjstvu kada je kao desetogodišnjakinja znala postave svih svjetskih nogometnih reprezentacija te otkriva kako održava liniju

Nogometaši Hajduka sjajno su krenuli u novu sezonu, na radost svojih navijača. A jedna od velikih navijačica tog kluba je i sportska novinarka HRT-a Mirta Šurjak koja ne propušta nijednu utakmicu majstora iz Splita.

– S Hajdukom sam 365 dana u godini. Pratim ga na gostovanjima, na Poljudu, gledam treninge jer moram poznavati sve igrače, način rada. Pratim ga od utakmica s Vinogradarom iz Mladine, Mosorom iz Žrnovnice, na Poljudu i Maksimiru. Po buri, kiši, jugu ili na 40 stupnjeva, prolazim sve uspone i padove – kaže 35-godišnja Mirta s kojom smo porazgovarali o Hajduku, ljubavi, Splitu, karijeri... svemu.

Kako je biti jedna do rijetkih ženskih osoba u muškom nogometu, pogotovo na putu?

Na putu nisam jedina žena jer je s nama u ekspediciji i Hajdukova tajnica Jelena Mikačić. A meni je odlično. Bolje nego da su oko mene sve žene. Paze me i maze. Prije pet-šest godina, kad sam tek došla, bilo im je malo čudno jer su oko Hajduka do tada sportski novinari bili sve sami muški, ali danas me ravopravno prihvaćaju, dio sam tima.

Kako se prema vama odnose igrači, ima li nekih koji se pokušavaju nabacivati?

Ma nema nabacivanja. Gledaju me kao malo stariju sestru. Već smo nekako postali domaći, kao obitelj. Pristojni su to i dragi momci. I ja se brinem o njima onako sestrinski. Kažem, primjerice: “Ajde, mali, obuci jaketu, prehladit ćeš se”. U avionu sam im prošli put dijelila kolače nakon utakmice i vikala: “Ajmo, dico, uzmite malo slatkoga.”

Je li vas često ljudi pitaju imate li veze s Ivicom Šurjakom, jednim od najboljih igrača Hajduka?

Stalno. Ponosim se svojim prezimenom i rodbinskom vezom s legendarnim kapetanom Hajduka. On je čovjek koji je ne samo svojom igrom nego i osobnošću i inteligencijom ostavio trajni pečat i prepoznatljivost klubu na svim svjetskim meridijanima gdje god ima navijača bijelih.Ponosim se još jednom predstavnicom svoje obitelji, sestričnom Antonijom Mišurom, najljepšom svjetskom sportašicom, ne samo zbog njezine anđeoske ljepote i sportskih uspjeha nego i zbog skromnosti, jednostavnosti i životne vedrine.

Kako vam se čini novi trener kluba?

Marijanu Pušniku sam na prvoj presici rekla da ću mu stisnuti ruku i čestitati nakon što vidim njegove prve rezultate. Nakon gradskog derbija sa Splitom stisnula sam mu ruku i čestitala. Mislim da vam to dovoljno govori.

Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Smeta li vam što vam zamjeraju otvoreno navijanje za Hajduk?

Nimalo. Ne bih rekla da su to mnogi.To je manjina, koja to ne razumije. Ako Hajduk igra domaću utakmicu, uvijek ću biti profesionalna i objektivna. Da je drukčije, vjerujte, samu bih sebe odmah kaznila. A privatno svi znaju za koga moje srce kuca. Čovjek bez identiteta je kao ptica bez krila. Hajduk je simbol Splita, Dalmacije. Svatko tko je rođen ovdje od trenutka otkad je ugledao svijet zaražen je tom ljubavlju. Najgori su mi ljudi koji su neutralni. Ima ona biblijska da ni Bog ne voli mlake.

Jeste li se kao mala bavili nekim sportom?

Plivanjem u klubu Mornar na Poljudu. Moja osnovna škola bila je u blizini stadiona, pa je to bio najbliži klub. Nije dugo trajala ta plivačka “karijera” jer baš nisam plivački građena. Prerano sam se razvila i dobila građu tijela zlatnog doba Hollywooda. I slijepcima je bilo jasno da ni u jednom sportu neću uspjeti. Zato sam se prebacila na učenje jezika, dramsku, literalne i recitatorske grupe. Ali ljubav za sport uvijek je ostala, znala sam i sanjala da ću jednog dana postati sportski novinar, u jednoj životnoj fazi čak sam htjela biti i sportska direktorica Hajduka.

Prilično ste aktivni na društvenim mrežama... Mislite li da su fotografije koje objavljujete tu i tamo provokativne?

Uopće se ne volim fotografirati. Nervira me namještanje i poziranje. Smatram da nisam pretjerano fotogenična. To što radim, radim za svoj gušt. A mislim da se malo pretjeruje oko tih fotografija, ne vidim ništa sporno u njima, nisam gola ni plastificirana. Umirem od smijeha nad nekim suludim napisima o mojim plastičnim operacijama. Bože sačuvaj. Samo sam građena tako kako jesam i naravno da ne mogu izgledati kao Kate Moss. Idu mi pomalo na živce ti dežurni dušebrižnici koji se u 21. stoljeću čudom čude nad ženom s oblinama. S jedne strane jako smo otvoreni i tolerantni, a još uvijek bismo rado lijepe i atraktivne žene rado kamenovali, proglasili glupima i upitnog morala. To mi je strašno.

Bez obzira na godine, imate sjajno tijelo... Kako održavate liniju?

Pa nisam baš starica. Žene u 30-ima su najbolje. Liniju održavam zdravom, vegetarijanskom prehranom, baletom, trčanjem zimi, plivanjem ljeti i prije svega dobrim sugestijama i samopouzdanjem. Možda bih mogla biti i koji kilogram mršavija, imati tanji struk, bolje trbušne mišiće ili plave oči. Ali, ne zamaram se time, volim se takva kakva jesam i nije mi važno što tko misli, ja sam sportska novinarka, a ne misica ili manekenka.

Čujem da lijepo pjevate, vidite li se u muzičkom biznisu?

Bože sačuvaj! Jadni susjedi kad ujutro pjevam u kupaonici, a na njihovu žalost stalno pjevam. Ima jedan transparent na jednoj zgradi u Splitu na kojem piše “Ni talenat ni šteta”. Eto, to sam ja u pjevanju.

Biste li se voljeli okušati na filmu?

Za glumu imam talenta, u gimnaziji su me profesori nagovarali da upišem Glumačku akademiju jer sam uvijek oponašala nekoga, smišljala scenarije. Jednom sam kao mala u avionu iz Zagreba u Split glumila pokojnom Borisu Dvorniku scene iz “Našeg malog mista”. A on mi je rekao: Asti Gospe, mala, pa ti bolje znaš moj tekst nego što sam ga ja ikad znao. Moraš glumiti. Moram reći da te zovu da glumiš sa mnom u mojoj novoj predstavi. Ti si čudo. Nažalost., Boris je umro. To se nikad nije ostvarilo. Ali, voljela bih zaigrati u nekakvoj ekranizaciji “Našeg malog mista” ili nekom sličnom žanru. Ili biti Perina Štrambera u opereti Splitski akvarel.

Stignete li uživati u ljetu?

Nažalost, provodim ga radno. Uhvatit ću tek nekoliko dana sredinom kolovoza i malo napuniti baterije u obiteljskoj kući na Hvaru. Navikla sam već na taj ritam. Kupam se u pauzama posla, najčešće odem na neku od marjanskih plaža jer su mi najbliže kući. Moj idealan odmor – Maldivi u zimskom razdoblju, poslije Nove godine.

Kako stižete obveze uskladiti s majčinstvom? Tko sve pomaže oko kćeri Chiare i u kakvim ste odnosima s njezinim ocem Giovannijem Rossom?

Srećom, imam cijeli tim ljudi koji mi pomaže. Tetu čuvalicu Mirjanu, moje roditelje, a ulete i rođaci, kumovi, prijatelji. O Giovanniju Rossi ne želim više govoriti. To je zauvijek završena priča.

Razmišljate li o novoj vezi ili braku?

O vezi ne razmišljam, o braku još manje. Ako se dogode, dogode. Uživam u svakom trenutku života, sretna sam i ispunjena, nikad sretnija u svojoj slobodi.

Jeste li ljubiteljica visokih štikli ili se ugodnije osjećate u tenisicama?

Moj su izbor štikle, svakako. Tenisice su za trčanje i nedjeljne šetnje. Samo čekam kad će mi s Poljuda ispostaviti račun za oštećenje tartanske staze štiklama!

Koliko dnevno provedete pred ogledalom?

Ovisi za koju prigodu. Za svaki dan, treba mi oko minuta za tuširanje, njegu lica i tijela i šminku. Šminkam se minimalno jer mi mnogi kažu da sam ljepša bez šminke.

Koliko je na odabir vašeg zanimanja utjecala mama Nada?

Moja prabaka je iz obitelji pokojnog hrvatskog političara Vlade Gotovca, kažu da je i ona lijepo pisala. Taj se dar prenio na mamu, a onda i na mene. Inače, na mene je teško utjecati u bilo čemu, previše sam svojeglava. Da mi je mama govorila da postanem novinarka, ne bih je poslušala. Otkad znam za sebe igrala sam se s mikrofonom, držala govore, oponašala ljude. S deset godina znala sam postave svih svjetskih nogometnih reprezentacija, europskih klubova, proučavala tehnike i taktike igre. I često žalila što nisam muško pa da mogu igrati nogomet. I kad se spoje te dvije ljubavi, nogomet i ljubav za riječ, dobije se ovo što sam danas – sportska novinarka.

Komentara 24

Avatar KAPELSKI
KAPELSKI
10:12 13.08.2016.

Nabavi si još peseka i to je to.

LI
liskovaca
10:08 13.08.2016.

zamisli članak! Dali se za ovo dobije plaća???? Ovo je sramota za novinarstvo!

Avatar mrtvu majku komunističkuu usta
mrtvu majku komunističkuu usta
10:34 13.08.2016.

ženi od 35 je rekao...obzirom na godine???

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije