Glumica Ana Vilenica 20. siječnja premijerno je izvela predstavu “Duet za jednoga”, kojom progovara o problemima oboljelih od multiple skleroze. Koliko dugo radi na projektu, hoćemo li je ponovno gledati na malim ekranima i što je naučila od svoga sina Dujma otkrila nam je u razgovoru.
Četiri godine radite na ovom projektu, po čemu je poseban da ste mu posvetili toliko vremena?
Točnije je reći da toliko dugo razmišljam o predstavi. Naime, prije četiri godine došao mi je u ruke tekst britanskog autora Toma Kempinskog “Duet za jednoga” inspiriran životnom pričom Jacqueline du Pré, poznate čelistice koja je oboljela od multiple i zbog toga morala naprasno prekinuti karijeru. Tek sam se prošlo ljeto ohrabrila upustiti se u postavljanje predstave koja nudi jednu jako lijepu poruku i vjeru u mogućnost iscjeljenja ljudske duše, te sam kontaktirala agenta pisca i otkupila autorska prava. Nakon toga projekt je na neki čudan način rastao sam od sebe i raslojio se. S jedne strane htjela sam postaviti jednu toplu tihu ljudsku dramu, ali da bih to napravila htjela sam se upoznati s prirodom multiple te sam tako upoznala ljude koji imaju MS, razgovarala sam s njima, čak smo u suradnji s umjetničkom organizacijom Točka na i te redateljicom i dramskom pedagoginjom Ivom Srnec organizirali radionicu. Cijeli materijal i snimamo, pa se nadam da će iz svega izaći i dokumentarac.
Jeste li imali i privatno iskustva s osobama oboljelima od te bolesti?
Ne. Prije ovog projekta zapravo nisam ni znala što je točno multipla skleroza i s čime se ljudi koje posjećuje “grofica”, kako je zovu, svakodnevno nose.
Autorica ste projekta i u njemu glumite; niste poželjeli i režirati predstavu?
Ma kakvi. Mislim da u tom slučaju ne bih glumila. Važno je glumcu to vanjsko oko, a ovo nije tekst koji je nastao iz nekog mog iskustva, već klasična drama za dvoje glumaca koja traži redatelja. Uostalom, zašto da to radim kad postoje ljudi koji to rade bolje od mene i od kojih mogu nešto naučiti. Eventualno ću imati redateljske uplive sljedeće godine, kad bih voljela postaviti autorsku predstavu pod radnim nazivom “Skleroza” u kojoj bih sakupila sva iskustva i spoznaje koje sam dobila komunicirajući s oboljelima od MS-a.
Koliko vam je bitno raditi društveno osviještene predstave?
Volim raditi takve predstave i već sam kao izvođačica sudjelovala u sličnim projektima. Međutim, jednako mi je važno napraviti predstavu koja će na više razina doprijeti do svoje publike, estetski, emotivno i, naravno, spoznajno. Ako pritom utječe na društvo, nitko sretniji od mene.
O svemu ćete objaviti i dokumentarni film? Kada očekujete premijeru?
Kao što sam rekla, neke su se stvari počele događati same od sebe i u jednom trenutku ova je priča definitivno nadrasla moju prvu motivaciju. Dokumentarac je u nastajanju, zapravo već sad ima jako puno materijala, ali mislim da ću na njemu raditi u različitim intervalima do kraja godine. Važno je napomenuti da zapravo nisam imala nikakva sredstva za realizaciju projekta i to usporava rad, ali mislim da sam uspjela okupiti divne ljude, gotovo tridesetero, koji mi jako pomažu. Svi za sada rade pro bono, ali dušom i srcem su u projektu. Svakako moram zahvaliti i Antitalent produkciji, koja mi je osigurala kamere za snimanje i nadam se premijeri 2019. godine. Pretpostavljam da ću do kraja godine završiti snimanje, a potom će opet puno ovisiti o volji i slobodnom vremenu montažera.
Koliko vremena zahtijeva ovakav projekt? Imate li slobodnog vremena i kako ga volite provoditi?
Pa, zapravo zahtijeva puno vremena. Mislim da bih već sa sljedećim projektom sve pažljivije organizirala, odnosno napravila bih bolju pripremu. Ovako sam se bacila u vatru i počela simultano raditi niz stvari: produkcijske, glumačke, PR, potragu za sponzorima... Inače volim multitasking, ali definitivno sam shvatila da sve ima svoje granice i da moram dozirati svoju volju i energiju. Baš zbog toga što ne bih voljela da moja obitelj zbog toga pati. Požuri polako, tome se sad učim u životu. U ovom razdoblju prije kazališne premijere pomažu mi i moji roditelji jer su uzeli Dujma na praznike. To mi puno olakšava sve jer je inače kaos. Učim tekst i paralelno kuham dok odgovaram Dujmu na njegovih milijun pitanja. Malo ludo.
Nakon premijere imat ćete malo slobodnog vremena i planirate put u Umbriju?
Da, jedva čekam. Već jako dugo nisam putovala izvan Hrvatske. Naime, kad sam rodila, obuzeo me neki blesavi strah od aviona i išla sam samo na mjesta do kojih se može stići autom u nekom razumnom roku. Sad sam konačno rekla sama sebi dosta. Dujam je dovoljno velik da može spoznavati stvari i svijet oko sebe i htjela bih mu pokazati neke stvari koje ga zanimaju. U svibnju ćemo vjerojatno u Umbriju kod prijatelja, a u travnju planiram otići s obitelji u London. Voljela bih Dujmu pokazati dinosaure i Big Ben.
Pokazuje li vaš sin interes za glumom?
Ne. Uopće. Moj je Duje mali graditelj, on samo gradi i jako ga zanimaju prostori, perspektive, pravci, odnosi. Voli slikati i slika zaista začudno i dobro, primjećuje nevjerojatne stvari: svjetlost, perspektivu, odnose. Zatim, Duje me naučio da je najviši neboder na svijetu Burj Khalifa, sa 800 metara. Nisam to znala, ali on u zadnje vrijeme – nakon što je odradio zvijezde, galaksiju, rakete i prirodne pojave: cunami, tornado i magmu – stalno gleda najveće nebodere na svijetu. Od ovih naših izvedbenih umjetnosti mislim da je više sklon režiji jer nas doslovce režira. Zamoli nas da nešto odigramo i onda pola sata kasnije shvatim da sam upala u krug u kojem moram po sto puta ponavljati neku scenu, a on mi daje smjernice.
Nedavno smo ušli u 2018., što ste poželjeli?
Joj, baš zanimljivo da ste me to pitali jer sam se našla s prijateljicama i imale smo malo ritualno željenje za 2018. godinu. Mislim da je jedna od najvećih želja koje imam da budem opuštenija i da više uživam u stvarima jer sam stalno u nekakvim zadacima i to pomalo umara.
Hoćemo li vas gledati u novim serijama?
Možda. Za sada nemam ništa u planu. Bacila sam se na kazalište, pa ću do kraja 2018. raditi na još tri predstave. Jedna je o Zvoni i Julie Bušić, nevjerojatna priča, zatim “Gospođica Julija”, opet u suradnji s Točkom na i, te jedan kazališni projekt s Hit teatrom Matee Elezović.
