rnogorski glumac Momčilo Otašević posljednjih sedam godina postao je jedan od omiljenih televizijskih glumaca zahvaljujući ulogama u brojnim uspješnim serijama. Redom smo ga gledali u serijama “Zora dubrovačka”, “Kud puklo da puklo”, “Čista ljubav”, “Na granici”, a gledamo ga i u seriji “Drugo ime ljubavi”, gdje igra Sašu Krpana. Na setu serije “Kud puklo da puklo” Otašević je upoznao kolegicu Jelenu Perčin, s kojom će ove godine proslaviti drugu godišnjicu braka. Jelena i Momčilo ponosni su roditelji godinu i pol stare Maše, a Jelena je i majka 11-godišnje Lote. Otašević je završio osnovnu i srednju školu u rodnom Cetinju, a nakon što je već upisao arhitekturu u Rimu, položio je i prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti u Cetinju, budući da mu je to bila želja od djetinjstva. Na kraju je ostao u glumi i, kako kaže, nije požalio. Iza njega je dvadesetak predstava, desetak filmova i više od 1000 epizoda serija. Upravo zahvaljujući serijama koje smo prethodnih godina gledali na Novoj TV postao je omiljen hrvatskom gledateljstvu, koje ga često poistovjećuje s njegovim likovima.
Završeno je snimanje serije “Na granici”. Kako ste doživjeli rad na tom projektu?
Snimanje serije “Na granici” jedno mi je od ljepših iskustava. Proteklo je bez jednog jedinog problema. S takvom ekipom i uz pisce Mirnu i Vladu mogao bih snimati cijeli život.
Što mislite o Saši Krpanu i nalazite li sličnosti s njim?
Sve uloge koje sam igrao imaju nešto zajedničko sa mnom. Saša najmanje od svih, ali imamo zajedničkih osobina. Saša je moralno gotovo savršen, i bilo je zanimljivo poigrati se s time kroz glumu.
Koji vam je najdraži lik iz serija u kojima smo vas dosad imali prilike gledati – Saša, Krešo, Ranko ili Damir? I zašto?
To je serija “Kud puklo da puklo” i uloga Damira, zbog mnogih razloga. Imao sam, čini mi se, 23 godine, baš sam diplomirao, glumačka ekipa bila je sjajna, serija jako uspješna, kreativni tim fantastičan, lokacije su bile na Žumberku, dva puta po osam mjeseci proveli smo u prirodi. Baš sam uživao snimajući tu seriju.
Protekli dani svima su teški. Prvo ste živjeli odvojeno od obitelji, a onda ste, nakon potresa, morali otići iz Zagreba. Kako ste sve to doživjeli?
Kako se može doživjeti pandemija i prirodna katastrofa u isto vrijeme? Grozan scenarij. Loš. Zadnji tjedan snimanja sam se već odvojio od obitelji, živio sam kod kolege Marka Todorovića. Planirao sam još dva tjedna provesti ondje i vratiti se svojoj obitelji. Kad se dogodio potres, stvorio sam se što sam prije mogao ispred zgrade. Smjestio Jelenu i djecu u auto, pobrinuo se za vodu i hranu, odveo ih autom na čistinu i čekao da se sve smiri. Morali smo napustiti zgradu dok statičari procijene situaciju. Na svu sreću, zgrada je u redu, nakon nekoliko dana vratio sam obitelj u stan, a ja sam izdržao još 14 dana dok se nisam uvjerio da nemam nikakvih simptoma. Sad smo napokon zajedno.
Koliko vam se život promijenio otkad živimo u izolaciji? Kako provodite vrijeme?
Promijenilo se puno toga. Dok sam bio u izolaciji, križao sam dane. Sad, kad sam sa svojim ženama, mogu kako god! Uživam u životu. Nalazim radost u raznim stvarima. Nakon tri godine gotovo svakodnevnih snimanja, vrijeme koje sad imam s obitelji je neprocjenjivo! Tako da nije sve tako crno, nije ni izolacija loša. Naravno da jedva čekam da se sve završi i da nastavimo s normalnim životom, ali iskoristit ću ovo vrijeme maksimalno i naći načina da mi bude lijepo.
Koliko ste se promijenili otkad ste postali otac?
Ne znam. Ne mogu to objektivno procijeniti. Čini mi se da se jesam promijenio, na bolje, od količine ljubavi i radosti koju mi je Maša donijela. Svakako sam odgovorniji i prema sebi i prema životu. Naučio sam puno toga, učim i dalje, svakim danom.
Kakva je Maša djevojčica? Je li naslijedila umjetničku crtu od roditelja?
Maša je vesela i radoznala djevojčica od godinu i pol dana. Ne mogu još ništa procijeniti, samo neka je zdrava!
Kako ste supruga i vi podijelili kućanske obveze? Pomažete li joj u kuhanju i spremanju?
Još nismo napravili te podjele jer sam ja posljednjih nekoliko godina stalno snimao. Veći dio posla obavljala je ona. Sad kad napokon imam malo slobodnog vremena lako ćemo se dogovoriti.
Što mislite o nekim stereotipima ili vicevima o Crnogorcima?
Volim i viceve i stereotipe o Crnogorcima. U svakoj šali ima malo šale. Ostalo je istina.
Čitajući vašu biografiju može se doznati da ste bili buntovni tinejdžer. Kako je bilo odrastati na Cetinju?
Najbolje na svijetu. Bezbrižno. Djetinjstvo kakvo se samo zamisliti može. Ja, Dado, Fika, Igor, Draško... Kuća do kuće u Ulici Nikole Lekića na Cetinju, pod Lovćenom. Pod borovima i lipama. Odmah pored vrtića koji je naš popodne kad nikoga nema. Nogomet je na ulici, kamen je stativa, koljena poderana, sendviči u pola kruha i udri. Vani smo bili kad god nije bilo škole ili vrtića. Cuveni Tarashi, tako smo se zvali, jer smo živjeli pored stare Tarine garaže.
Kako ste zavoljeli glumu?
U osnovnoj školi smo napravili dramsku sekciju, pa isto tako u srednjoj, tako da se želja za glumom javila jako rano. U početku mi je bilo neugodno, stidio sam se, i onda sam odjednom samo potisnuo taj osjećaj, opustio se i počeo uživati u tome. Prva predstava zvala se “Pokondirena tikva”, druga “Dugo putovanje u Jevropu”.
Za ulogu u filmu “Ruske kape” morali ste jako smršaviti. Je li vam to teško palo i postoji li nešto što ne biste napravili za ulogu?
Nije mi ništa teško palo. Zna se dogoditi da je naporno. Ali kad se postigne neki rezultat, sve se to lako zaboravlja. Rad na tom filmu je nevjerojatno iskustvo! Vjerojatno postoji nešto što ne bih napravio, ali mislim da ima puno više stvari koje bih napravio...
Kako biste se opisali u nekoliko rečenica? Što vas ljuti, a čemu se radujete?
Jedan običan Cetinjanin. Ljute me nekultura i loš odgoj. Radujem se domu.
Imate li neke hobije? Čime se bavite u slobodno vrijeme (naravno, prije ove situacije)?
Imao bih nekoliko hobija kad bih imao vremena. Kako nemam, trenutačno nemam ni hobija.
Postoje li neki glumački uzori koje biste izdvojili?
Postoji puno glumaca i glumica kojima se divim i koje poštujem. A uzor? Uzor su mi jedino roditelji.
Potkraj prošle godine snimili ste film “Po tamburi”, redatelja Stanislava Tomića, rađen po stripu Dubravka Matakovića. Kako je bilo na snimanju, jeste li naučili svirati tamburicu?
Bude li film duhovit, dobar i smiješan kao što je bilo snimanje, bit će odličan! Bilo je ludo, hladno i nezaboravno. Snimali smo noću, najčešće. Na snimanje filma išao bih nakon snimanja serije, oko 19 sati, onda bih snimao film od 20 sati do šest ujutro, a u šest išao bih natrag na Velesajam u studio Nove TV na snimanje serije “Drugo ime ljubavi”.
Kakvi su vam planovi za budućnost, naravno, nakon što sve ovo prođe?
Planova ima puno, ali je sve na čekanju, dvije predstave, film, serija... I ništa... Čekamo.
