HRT-ova novinarka i voditeljica Morana Kasapović od ove jeseni ima novu emisiju "Razgovor s razlogom" u kojoj s hrvatskim intelektualcima, umjetnicima i znanstvenicima razgovara o brojnim aktualnim temama. Njezina karijera na javnoj televiziji počela je 1993. godine u redakciji vanjske politike, a od tada je vodila i uređivala brojne televizijske emisije koje su imale odličan prijem kod gledatelja, a to je slučaj i s novom emisijom. S Moranom smo razgovarali o novoj emisiji, o promjenama u televizijskom svijetu, gradovima koji su joj obilježili život, a podijelila je i savjet budućim novinarima.
U novoj, jesenskoj shemi HRT-a svakog drugog utorka u 23.15 sati vodite "Razgovor s razlogom", dosad su vaši sugovornici bili pisci; Slavenka Drakulić i Jurica Pavičić. Koga nam možete najaviti kao sljedeće goste i što su okosnice razgovora s vašim sugovornicima?
Ideja emisije je da u ozbiljnom i otvorenom razgovoru s istaknutim hrvatskim intelektualcima, umjetnicima, znanstvenicima čujemo njihove poglede i razmišljanja o određenim procesima, fenomenima i temama važnima za naše društvo, svijet, trenutak u kojem se nalazimo. Gosti koje mogu najaviti u sljedećim emisijama su povjesničar umjetnosti Igor Zidić, filmski redatelj Rajko Grlić, politolog prof. Berto Šalaj. Vjerujem da je jasno da će teme biti razne, sigurno zanimljive, od filma do populizma, od slikarstva do politike.
Vodi li se danas na ekranima domaćih televizijskih kuća puno razgovora bez razloga i koliko se promijenio televizijski svijet i njegovi standardi otkako ste vi počeli biti dio njega?
Nažalost moram potvrdno odgovoriti. Mnogo se razgovara na svim televizijama, ali je pitanje koliko je razloga za te razgovore, što se u njima pita i kakvi se odgovori dobivaju. I mediji su, pa tako i televizije, podlegli svome populizmu. U utrci kojoj je cilj da budemo što brži, što gledaniji, nerijetko podilazimo publici. Gledatelje se često podcjenjuje, jer se tvrdi da žele samo lake sadržaje. Uz veliki tehnološki napredak to su neke ključne promjene koje su se dogodile otkako sam prije gotovo tri desetljeća počela raditi, iako ni tada nije bilo sve bajno.
Na HRT ste došli 1993. godine u sklopu prakse na fakultetu i ostali ste na javnoj televiziji gdje ste prošli, čini mi se, sve redakcije osim sportske i veći dio svog radnog vijeka ste proveli prateći vanjsku politiku. Je li to bio slučajan odabir ili vas je oduvijek zanimala vanjska politika?
Nisam prošla baš tako mnogo redakcija. Točno, na HRT sam došla tijekom studentske prakse, ali sam prošla i službenu audiciju nakon koje sam raspoređena u Redakciju vanjske politike. U njoj sam bila najveći dio radnog vijeka, sve do prije četiri godine kada sam silom prilika prešla u Zabavu. Vanjska politika zanimala me od studentskih dana. Zato sam i magistrirala međunarodne političke odnose, koji će uvijek ostati središte mog novinarskog interesa, bez obzira na to u kojoj redakciji radila.
Rekli ste jednom kako vam je emisija "Uvijek kontra" s Igorom Zidićem i Igorom Mandićem bio format u kojem ste se baš našli, vjerujem da su dijelom razlog tome i dobri sugovornici?
Sigurno. Nikada neću zaboraviti snimanje pilot emisije. Kad smo ušli u studio, dogodila se neka nevjerojatna kemija, teško je to objasniti. Sve je sjelo na svoje mjesto, baš onako kako je trebalo, kao da smo tu emisiju radili već godinama. Bili smo uigran tim, lijepo smo se nadopunjavali i pomagali. Gospoda Igor Zidić i Igor Mandić su dvojica najvećih profesionalaca s kojima sam imala čast surađivati, jednostavno predivni. I to će mi sigurno ostati najljepša televizijska uspomena.
Emisija "Puls" emitirana je od 2018. godine do lipnja ove godine, zasad je nema u programu HRT-a, reagiraju li gledatelji na to što "Pulsa" više nema na ekranima i ima li naznaka da će se vratiti?
Svi mi na televiziji svjesni smo čim počnemo raditi neku emisiju da će jednom ona doživjeti svoj kraj. Naravno, to ne znači da vam je drago kada taj kraj dođe, a jednako tako malo je vjerojatno da će ugašena emisija ponovno zaživjeti. Kolegica Maja Tokić i ja zajedno s našom velikom novinarskom, redateljskom, snimateljskom i montažerskom ekipom jako smo ponosi na "Puls" i sve što smo napravili. Najsretniji smo kada nam gledatelji kažu da smo njome podigli kvalitetu televizijske slike i reportaže. I sama sam iznenađena koliko ljudi mi se obraća i iskreno žali zbog toga što "Puls" više nije na programu. Kažu da su rado gledali emisiju.
Novinarski posao i posebno rad u redakciji vanjske politike vam je vjerujem omogućio i terene izvan Lijepe naše, koje zemlje i tereni su vam bili posebno dragi i zašto?
To je jedan od razloga zbog kojih nikada neću žaliti što sam odabrala novinarstvo, HRT i vanjsku politiku. Imala sam prigodu dosta putovati, biti na mjestima na kojima sigurno ne bih bila da nisam radila ovaj posao, upoznati razne ljude… Najdraži teren bilo mi je Kosovo. Snimatelj Mario Sladić, koji nas je nažalost prerano napustio, tonski snimatelj Stjepan Beti i ja proveli smo u Prištini tri tjedna u vrijeme proglašenja kosovske neovisnosti. Nezaboravno iskustvo. Uvijek sam voljela putovati u zemlje Bliskog istoka, Izrael, Jordan, Sirija… A rado se sjećam i putovanja u sada zanimljiv Katar.
Kako prihvaćate kritike na račun svog rada i imate li u obiteljskom/prijateljskom krugu svoje vjerne gledatelje i kritičare?
Kritike su sastavni dio ovog posla. Nije ih ugodno čuti, ali uče nas više od pohvala. Uvijek ih saslušam i dobro promislim o njima, osim kad procijenim da su same sebi svrha. Najvjernija moja gledateljica, ali i kritičarka, je mama Marija. Njoj ništa ne promiče. Moram spomenuti i grupu dragih kolegica i kolega iz studentskih dana, koji su mi također velika podrška.
Banja Luka, Zagreb, Šibenik, tri različita grada uz koja ste vezani, što volite kod ovih gradova i hoće li u skoroj budućnosti Šibenik postati vaša trajna adresa?
Banja Luka je grad mog oca, mog rođenja, djetinjstva i rane mladosti. Šibenik je grad moje majke i mog zaručnika, svih mojih ljeta, danas obiteljski dom. Zagreb je grad u kojem najduže živim i u kojem sam ostvarila sve svoje poslovne rezultate. Normalno je da mi sva tri grada mnogo znače. U njima žive ljudi koji su mi važni. Ne odričem se ni jednoga. Budućnost? Voljela bih da bude uz more.
Jeste li ikada razmišljali da napustite novinarstvo, je li ikada postojala neka druga opcija po pitanju životnog zanimanja?
Već u osmom razredu osnovne škole odlučila sam se za novinarstvo. Nisam ostavila previše prostora drugim opcijama, a nije da nisam imala izbora. Sva četiri razreda Gimnazije završila sam s prosjekom 5.0, a profesor matematike nije bio najsretniji kada sam rekla da ću studirati novinarstvo. Možda sam ga i trebala poslušati… O tome da napustim novinarstvo razmišljam barem tri, četiri puta godišnje i ne isključujem da će se to jednom i dogoditi.
Što biste savjetovali mladima koji upisuju studij novinarstva i koji se vide u televizijskom novinarstvu, što uvijek moraju imati na umu?
Ono što savjetujem i studentima kojima predajem na Studiju novinarstva Sveučilišta VERN. Prije svega da trebaju poštovati svoje čitatelje, slušatelje, gledatelje, da se trude steći njihovo povjerenje istinitim i objektivnim radom. Da nikada ne budu poslušnici, već da budu svoji, ne podilaze nikome i ne savijaju kralježnicu. I, naravno, ako rade na televiziji, da se ni slučajno ne zaljube u svoju sliku na ekranu.
VIDEO Tko je supruga novog britanskog premijera? Njeno bogatstvo procjenjuje se na 500 milijuna funti
