U kazališnu kuću Komedija Mila Elegović došla je prije 18 godina i ostala do danas. Baš kao i prošla gotovo dva desetljeća zaljubljena je u svoj teatar, ali vidi se, priznaje, i u drugim kazališnim kućama.
– Vidim se u svemu, u svakoj situaciji. Prilagodljiva sam. Onog trenutka kad se negdje prestaneš viđati, više nisi glumac, ne rasteš. I danas se jednako veselim mjuziklu, glazbi, svemu, a baš u tome i jest bit: radovati se okolnostima, biti otvoren. Ne smije se nikad zastati – govori Mila.
Radne Nove godine ne padaju joj teško jer 31. prosinac ne doživljava kao neki važan datum. Puno joj je draža Roš Hašana, židovska Nova godina, i način na koji je slave.
– Prirodnije je. U rujnu počinje škola, kazališna sezona, ubiru se jesenski plodovi i to mi je Nova godina. Na 31. prosinca nikad nisam osjetila da jedno završava, a drugo počinje. Na kraju ljeta to osjetim – ističe.
U novoj 2013. godini nema ni želja ni odluka. Ne plaši je neizvjesnost uzbudljivog vremena u kojemu živimo. Ne boji se promjena, nema otpor prema njima.
Voli biti izvan uzusa
– Promjene životnih faza uvijek me vesele, a tehnološke stvari su mi genijalne. Svi se žale da je kriza, da je teško, a ja ipak mislim da napredujemo. Tijek života nikad nije bio nazadovanje, ni kad su bili ratovi, kaos, žrtve... Uvijek je bilo napredovanje pa je tako i sada – kaže.
Definiranje nečega nije joj drago jer, ističe, kad se puno govori o željama, one se rasprše. Božić je, otkriva, najveći trenutak u godini jer se slavi svjetlost, dolazak djeteta, ljubav, nada, vjera, a Mila ga je proslavila s tatom, prijateljima, obitelji.
– Još nije vrijeme za samoću. Iako riječi “sam na Božić” zvuče zastrašujuće, tužno, zapravo nije tako. Ne mora biti. Društvo nam je nametnulo da Božić nije dobar ako nema lampica, darova i svega drugoga. Imam ljude oko sebe koje volim i s kojima sam bila. Niti sam sama kitila bor, niti sama jela badnju večeru – govori glumica koja se poput lavice bori za svoju intimnost.
Ne sviđa joj se što danas svi sve znamo o drugima. To, smatra, ne može biti dobro.
– Kad jeftino prodaš intimnost, postaneš siromašan čovjek. Zato ljubomorno čuvam i imena svojih prijatelja i mjesta kamo ću putovati, ne želim to dijeliti ni s kime. Jedan dio života ne smije biti javnosti na displayu. Uspijevam u tom svom čuvanju i to me čini bogatijom osobom – kaže.
Priznaje da živi znatno drukčije od većine ljudi. No baš je ta različitost ispunjava jer se ne vidi u kolotečini, radnom vremenu od 9 do 17 sati.
– Volim biti izvan uzusa, ne mislim da me to čini drukčijom, boljom ili zanimljivijom nego mi tako odgovara. Cijeli svoj život živim iznad stvarnosti. Moje prijateljice često mi kažu “daj se više spusti ne zemlju, gledaj stvari kakve jesu”, ali ja i dalje živim po svome. Mrzim zakonitosti, kad mi netko nešto odredi, kaže “to se mora”. Ta ograničenja sputavaju ljudski duh. Ne vidim zašto se baš sve mora objasniti, definirati, imati neku naljepnicu – kazala je Mila.
Iako je za sebe svako malo rekla kako je cijeli život nesamostalna i beskrajno razmažena, vrijeme kod nje nije napravilo svoje. Mila kaže kako je s godinama postala gora, tvrđa, divljija. Ali i takva obožava svoje ružičaste oblake.
– Svi su glumci hipersenzibilni, na te oblake bježe da podnesu stvarnost. Hipersenzibilac sve utjecaje koji dolaze osjeti dvostruko više nego ostali. Te moje autoironije, kad o sebi govorim kao o razmaženoj, dugo sam negirala. I danas sam, naime, uvjerena da treba živjeti skromno i ponizno, to je put koji sam kao javna osoba pokušala naći. No kad god bih o tome progovorila, činilo se da mi ne vjeruju. Ono iskreno u nama, što treba doprijeti do drugih, kao da se kod javnih osoba ne vidi – rekla je i dodala kako je boli što je dio javnosti tako doživljava.
Ali i to je, kaže, dobro, jer dokle god boli, znači da je emotivna.
– Zato i neću da me ne boli jer bi to značilo da jedan dio mene odumire. Neka boli, i bol je dio života. To trebamo naučiti umjesto da svi bježimo od boli. To je dio križa koji nosim, cijena koju plaćam za sreću koju imam na sceni – kaže.
Spas od tuge i depresije
Nekad je bila fascinirana velikanima, obožavala je, primjerice, Nadu Ruždjak. Nakon razvoda od fotografa Ivana Balića Cobre kupila je stan u njezinoj ulici. Bila je i na njezinoj zadnjoj predstavi, divila se svježem, kristalnom glasu i baš to je, ističe, razlog zašto se bavi ovim poslom.
– Uvijek me fascinira kad netko dosegne visine, kad čujem neki čudesno odsvirani ton, nikad me to neće prestati fascinirati. To je najbolji dio nekoga. Uvijek uzmem najbolje od njega. To mi daje snagu, pokazuje mi put, zbog toga vrijedi živjeti, a ne zbog pokrivanja minusa na računima. Njih svi imamo. Kreativnost je u ovom trenutku jedino što sve ljude može spasiti od tuge i depresije – smatra glumica koju sve češće viđamo i u estradnim vodama.
Koncerti na kojima izvodi evergreene, standarde, rock pjesme... trenutačno je vesele više od predstava. Pokušava zabaviti ljude jer vidi da trebaju smijeh, dizanje, pjesme koje tjeraju na ples. Začini svoje nastupe poezijom, vlastitim tekstovima.
– Jako volim glazbu. Ove godine mi se prvi put dogodilo da šest mjeseci nisam radila u kazalištu. Prvo me je uhvatila strašna panika jer je izgledalo kao da je nakon 18 godina sve samo stalo. A meni “stati” znači ne raditi 12 sati na dan. Nakon prvih mjeseci depresivno-paničnih stanja sam prihvatila novu fazu – rekla je Mila.
No, glumačkih izazova i te kako još ima. Svaka ju nova uloga tjera da se bavi njome, svaka joj je izazov. Ipak, kaže, ne postoji uloga o kojoj sanja.
– O tome i ne razmišljam jer neispunjena su očekivanja bolna. Zato mi je draže ono što dođe, što mi je dano. Još volim slušati starije kolege, one koji su desetljećima na sceni. I oni kažu “bavi se onim što ti dođe i daj najbolje od sebe”. To je živa istina. Na žalost ili na sreću, svi smo nečim određeni. Kod mene je taj plavušasti dio još jako dominantan i koliko god se trudila izbjeći ga, gubim bitku. Ali ljudi koji dolaze u kazalište vide me u najrazličitijim ulogama. Televizijski gledatelji prihvaćaju me na jedan, kazališna publika na drugi način. Sve sam to uspjela posložiti – ističe.
Glumila je u desetak filmova i jednako toliko serija, no uloga Irene u “Bitangama i princezama” najsnažnije je odjeknula. U prvoj godini prikazivanja Irena mnogima i nije bila simpatična, svjesna je toga i Mila. Ali znatno je više onih kojima je sjajna.
– I danas mnogim ljudima u toj ulozi s tim kričastim glasom idem na živce. Kad sam počela igrati, znala sam da će je ljudi ili mrziti ili voljeti. Ali ja volim svoju Irenu. Žao mi je što nismo napravili film jer znam da je producent Ivan Maloča to htio – govori.
Danas na pozornicu dolaze neke nove generacija, a Mila im se, kaže, raduje. Svojih se godina ne boji.
– Damir Zlatar Fray mi je divno rekao “izaći ćeš iz jedne faze, ali će doći nova i otvorit će se drugi prostori”. No ljudi se uglavnom opiru, ne pristaju na te druge prostore. Normalno je da mlade žene imaju svoje uloge, i meni su nekad bila otvorena ta vrata, pa zašto ne bi i njima? Svakome dođe trenutak kad će zaigrati nešto drugo, ne znači to da gubiš pozicije u teatru – zaključuje Mila Elegović.
čuj neznam kaj bi ti rekel...