Često ćete ovih dana u najavama koncerta Grace Jones na zagrebačkoj Šalati 4. srpnja čitati kako dolazi modna ikona, glumica, ali zapravo istina je da dolazi važna glazbenica. Iako je bila fotomodel, Grace Jones najvećeg je traga ostavila upravo kao glazbenica serijom sjajnih albuma od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i to ostaje njen najznačajniji doprinos kulturnoj sceni. Dakako, ne treba apstrahirati filmske uloge poput onih u filmovima "Conan Barbarin" 1984. ili "Pogled na ubojstvo" iz serijala o Jamesu Bondu 1985., ali to je otprilike kao kad biste rekli da je Tina Turner važnija po nastupima u "Mad Maxu 3" nego kao glazbenica. Već i te uloge u holivudskim blockbusterima pokazuju koliko je Grace Jones bila prisutna u medijima sredinom osamdesetih, ali je tamo stigla prvenstveno kao glazbenica.
Doduše, ne može se poreći da je Jonesova počela kao dio modne scene - uostalom, s fotografom Jean-Paulom Goudeom, s kojim je bila u vezi, ima i sina - ali počela je tako i još jedna tada popularna osoba, Amanda Lear, no nije stigla nikamo s glazbom. Stilizacije i androgino pozicioniranje Grace Jones prije su služile kao pomoćna štaka u predstavljanju njene zanimljive glazbene karijere, nego što je bilo obrnuto. Kad smo već kod Tine Turner, Grace Jones je desetljeće nakon prvih proboja Turnerove demonstrirala sličan proboj neke ženske ikone, mada na sasvim drugačijim glazbenim osnovama.
Dok je Tina Turner izrasla na rhythm and bluesu i kasnije, nakon pada karijere, ušla u srednjostrujaški pop početkom osamdesetih, Grace Jones izrasla je iz novonastale plesne, disko-scene kasnih sedamdesetih. Obje ostaju itekako zanimljivi primjeri kako osobnost, posebnost i stilska prepoznatljivost mogu i trebaju ići ruku pod ruku s glazbenim domašajima, i upravo taj dio nadgradnje glazbene karijere u slučaju Grace Jones mnogima je najzanimljiviji.
VIDEO: Lidija Bačić, Dražen Zečić i Miroslav Škoro samo su neki od izvođača koji su nastupili na prvoj večeri CMC festivala
Grace Jones s razlogom je legenda clubbinga, putem kojega je srela Andyja Warhola koji ju je često vizualizirao i mnoge koji su se krajem sedamdesetih motali po pomodnoj newyorškoj diskoteci Studio 54, hramu nove plesne pomame, a motali su se skoro svi. Novonastala "kultura noći" mahom se odvijala po plesnim hramovima poput newyorškog kluba Studio 54, gdje je prva garnitura slavnih imena, od Andyja Warhola, Trumana Capotea, Timothyja Learyja, do Biance Jagger, Grace Jones, Lise Minnelli i drugih, lakše ili teže ušlagirana vrludala po plesnim podijima i pridruženim VIP-prostorijama, gdje su bili skoro pa dio inventara.
Sve je bilo nagoviješteno ranije: prvim dvadesetminutnim remiksom pjesme Georgia Morodera u Njemačkoj 1975. "Love To Love You Baby" Donne Summer. Otkada je Morodera uzbuđeni prijatelj probudio s viješću kako je vrh top-lista i podija disco scene u nastajanju napokon odleđen s "Love To Love You Baby", ono što se događalo kasnije usisalo je zaraznom snagom mnoge glazbenike, pa recimo i Rolling Stonese čija je produžena verzija pjesme "Miss You" postala prvi remix pjesme Stonesa.
Htjeli to priznati ili ne, disco je neposredno prije naleta punka bio prva potpuno individualna, hedonistička pomama, koja je, za razliku od skupnog, hipijevskog, donijela puno konkretnije individualno svrstavanje. Pogotovo danas, kad mnogi u ovo doba (ponovnog) traženja prava za spolne orijentacije, zaboravljaju koliko su "muška", "kockasta" odijela Grace Jones sa širokim ramenima i kratka frizura prouzročila dvojbi oko njene pojave krajem sedamdesetih, jasnija je njena uloga. Utjecaji i zasluge Grace Jones su ogromni, prije dvije godine i Beyoncé ju je na svom predzadnjem albumu "Renaissance" citirala, a bez nje ne bi bilo niti Lady Gage, Rihanne, Róisín Murphy i drugih. Još bolje je što Grace Jones i danas priređuje odlične koncerte, što sam provjerio u pulskoj Areni 2017. na otvorenju festivala Dimensions.
Samo sat vremena koncerta Grace Jones bilo je dovoljno da oduševi oko sedam tisuća posjetitelja i pokaže zašto govorimo o jednoj od najpamtljivijih glazbenica u povijesti pop-glazbe. Valja reći da je to bilo vrlo intenzivnih sat vremena, uz pratnju maestralnog pratećeg sastava koji je tvrdi funk i hitove Grace Jones na odličnom razglasu prosipao u maniri ponajboljih profesora glazbe. Trebalo je čuti sve majstorije koje su odsvirali, a ponovit će ih na zagrebačkoj Šalati. Od samog početka s "Nightclubbing", tko može bolje od Grace Jones podsjetiti na genezu suvremene plesne klupske scene?
Kako je uspjela brzo uskakati u zahtjevne kostime između pjesama i pritom iza pozornice čitavo vrijeme razgovarati s publikom, ostaje tajna. U završnoj "Slave to the Rhythm" desetak je minuta pjevala, animirala publiku, predstavljala prateći sastav i vrtjela "hulahup" oko struka a da ne padne - pokušajte to sami kod kuće. Grace Jones bila je primjerena primadona za otvorenje festivala koji je povezivao najbolje od suvremene plesne glazbe, a upravo je u toj niši ostvarila najveće uspjehe.
Produkcijski i svirački patenti njezine legendarne ritam sekcije Sly Dunbar/Robbie Shakespeare, koji su osamdesetih skupa s Talking Headsima podigli standarde plesne produkcije u neslućene visine i širine, i danas su zakonitost koju rabi pola suvremenih glazbenika. Baš zbog toga Grace Jones i jest danas toliko "in" i moderna, jer se pola pridružene dub i drum&bass scene, da i ne govorimo o cijelom nizu najuspješnijih protagonistica u pop glazbi, služi njezinim napucima.
Najlakše je to tada bilo zapaziti prema reakcijama raznorodne publike u Areni koja je - kao i svjetski mediji zadnjih godina - "na slamku" popila i odobrila meni koji je Grace Jones servirala, kao da nikada nije ni prekidala karijeru. A nekadašnja vizionarka i danas je u sjajnoj mentalno-fizičkoj kondiciji, lucidna i hrabra kao i prije. Klasici poput "Private Life", "My Jamaican Guy", "Pull Up to the Bumper", ili "This Is" i "Williams' Blood" s povratničkog albuma "Hurricane", ili obrada "Love is the Drug" Roxy Music i druge, i danas su na njenom repertoaru, a produkcijski zahtjevni koncerti još pokazuju volju da se krene dalje. Još bolje, ne možete je često vidjeti uživo, pa će dolazak na Šalatu domaćoj publici ponovno priuštiti susret s karizmatičnom i vraški sposobnom ženom koja je još uvijek u respektabilnoj izvođačkoj formi, a dokumentarac "Grace Jones od krvi i mesa" ("Bloodlight and Bami") prije par godina i na HTV-u podsjetio je što je sve postigla i kako je u Parizu kao model stanovala s Jerry Hall i Jessicom Lange, dolazila na naslovnice magazine Elle i Vogue i surađivala s najpoznatijim modnim fotografima.
A postigla je puno. Rođena je na Jamajci i s roditeljima se rano odselila u New York i tamo imala zapaženu karijeru kao model. Prvi diskografski ugovor potpisala je 1977., a prvi album "Portofolio" "iz prve" je ponudio klupske hitove poput "I Need A Man" i sjajnu obradu klasika Edith Piaf "La Vie En Rose". I sljedeći "Fame" i "Muse" nastavili su uzlazni niz, ali je prekretnica nastupila kad je za Island Records Chrisa Blackwella - i inače posvećenog plesnoj glazbi, promovirao je Boba Marleyja od 1973. nadalje - u studijima Compass Point na Bahamima snimila iduće albume "Warm Leatherette" i najuspješniji, "Nightclubbing" 1981.
Tih godina na Bahamima su snimali svi, od Talking Headsa do Rolling Stonesa, a ritam sekcija Sly Dunbar/Robbie Shakespeare, važan dio svirke benda Grace Jones, postala je toliko prisutna da su sudjelovali i na albumu "Undercover" Rolling Stonesa 1983. S lakoćom je posvajala pjesme poput "Love is the Drug" Roxy Music, berlinsku "Nightclubbing" Bowieja i Iggy Popa, pokazavši zavidan ukus u izboru materijala kojim su generacije provokativnih autora prije nje mijenjale svijest publike u sedamdesetim godinama.
Pridodala im je "Feel Up" i hit "Pull Up to the Bumper", popela se na vrhove top-ljestvica i postala ime koje niste mogli izbjeći u novim i utjecajnim magazinima poput Face koji su osamdesetih promovirali novu pop glazbu.
VEZANI ČLANCI:
Njen reggae bio je, sa sjajnim sviračkim suradnicima i producentima, dakako, preteča kasnijeg duba i trip-hopa, niz hitova nastavio se s "My Jamaican Guy" na albumu preciznog naziva "Living My Life", da bi 1985. s tada najzaposlenijim producentom Trevorom Hornom snimila album "Slave to the Rhythm" s istoimenim hitom. Godine 1986. s Nileom Rogersom iz grupe Chic, i producentom Bowiejevog megauspješnog albuma "Let's Dance", snima "Inside Story" na kojem je najveći hit bila pjesma "I'm Not Perfect (But I'm Perfect For You)". Nakon albuma "Bulletproof Heart" nastala je stanka od skoro dvadeset godina do idućeg "Hurricane" iz 2009. Naslovna pjesma nastala je 1998. kad je Jones snimala album "Force of Nature" s Trickyjem, ali je projekt propao, a "Hurricane" u sporijoj verziji postala naslovna pjesma njenog do danas zadnjeg albuma.
VIDEO: U Zagrebu otkrili bistu Johnnyja Štulića, izradio ju bubnjar Boris Leiner
