Prije nekoliko dana glumac Armin Omerović u KD Vatroslava Lisinskog izveo je zanimljiv program “Film i sevdah u tri čina” u kojem je nastupao s djevojkom, pjevačicom Almom Subašić. Zaradili su velik pljesak okupljenih, a osim na nastupima, domaća publika glumca svakodnevno gleda u seriji Nove TV “Čista ljubav”
Gledamo vas u “Čistoj ljubavi” kao inspektora Hrvoja Bulića. Imate li sličnosti s njime?
Inspektor Bulić i ja pronašli smo kompromis i neke sličnosti pa sam uživao u pripremnom procesu i samom snimanju. Zahvalan sam produkciji Nove TV i kreativnom producentu Dariju Pleiću na ukazanom povjerenju za tu ulogu. Zaista sam se posvetio inspektoru Buliću, u tim mjesecima snimanja bio sam zapravo on, budio sam se i išao na počinak razmišljajući o ulozi, snimanju, idućem danu. Mislim da sam jednom otišao sa snimanja s pištoljem u futroli.
U pripremi za ulogu pomogao vam je i otac vaše djevojke?
Da, s obzirom na to da je on inspektor, razgovarao sam s njim, a boravili smo i u policijskoj postaji gdje sam se upoznao sa svim aspektima tog posla. Dosta mi je pomogao. Važna mi je ta priprema, u kojoj je definitivno glavni dirigent bio Pleić koji je artikulirao lik i davao mi naputke. Imao sam dosta pitanja i dobivao još više odgovora.
U seriji ste romantično vezani za lik Olge Pakalović, a u “Haliminu putu” bili ste joj brat. Koji vam je odnos zanimljiviji i draži?
Olga je divna glumica i osoba od koje možete mnogo naučiti. Snimali smo “Halimin put” Arsena Ostojića 2012. godine u kojem sam joj glumio brata, a u “Čistoj ljubavi” naš je odnos sasvim drukčiji te je potpunije prikazan. Hrvoje i Branka imaju svoju priču, to su likovi koje je publika zavoljela. Njihov je odnos zanimljiv, dinamičan, emotivan, slojevit. S Olgom sam najviše snimao i uživao sam radeći s njom. Predivno iskustvo koje me obogatilo kao čovjeka.
Istaknuli ste da je gluma za vas bolan proces. Sve su uloge takve ili postoje i one koje manje bole?
Mislim da smo mi glumci kirurzi ljudskih duša. Kao godišnja doba, sve je proces, maraton. To mi je rekao i Branko Schmidt prije 14 godina kada sam snimao prvi film “Put lubenica” - 12 sati vrlo teških scena pokraj rijeke Save na minus deset. Nekad je ta bol iznutra - sjećam se projekta za Japansku televiziju kada smo snimali film o tragično ubijenom paru Boški i Admiru 1993. na mostu Vrbanja u Sarajevu. Postoji autentična fotografija gdje leže na tom mostu i drže se za ruke. Taj proces bio je bolan iznutra. Kao i spot za Dinu Merlina kada smo provodili vrijeme u centru za slijepe dok smo se pripremali za snimanje pjesme “Sve dok te bude imalo”. Mnogi me kolege inspiriraju, uvijek me nešto iznova iznenadi i postavi ljestvicu više.
S 27 godina imate dulji glumački staž od mnogo starijih kolega. Jeste li se možda zasitili odabrane profesije?
U svijet profesionalnog filma zakoračio sam kao 13-godišnji dječak, a za sve je kriva audicija na koju sam otišao pobjegavši sa zadnjeg školskog sata. Otad trčim maraton umjetnosti, čak se sjećam i trenutaka kada sam tijekom rata u podrumu, gdje smo se sklanjali od granata, pjevao i glumio ekipi iz ulice. Svaki je novi projekt izazov, to je jedan put strpljenja i sretan sam što mu mogu pridonijeti. Dolazim iz radničke obitelji i cijenim svaki posao. Kako vozač tramvaja ujutro ustaje na posao, tako i ja radim svoj zanat. Zahvalan sam svima na pruženoj prilici. Mislim da još mnogo toga trebam te želim doznati o svojoj profesiji.
Jeste li požalili što ste kao osnovnoškolac počeli glumiti i na neki način niste proveli tipično djetinjstvo?
Naglo sam prekinuo djetinjstvo, djetinjstvo koje me i danas inspirira, u kojem je bilo poderanih koljena, ono kada samo pojedete pecivo i paštetu te ste cijeli dan vani daleko od virtualnog života. Otišao sam za snovima, maknuti se iz malog mjesta u Posavini bilo je hrabro pomicanje vlastitih granica. Svako snimanje, svaki festival, bilo to na Berlinaleu s “Arminom”, u Puli ili Parizu, označavao je povratak u realnost koja je uvijek bila surova i na koju sam se naviknuo. Mnogi moji prijatelj nastavili su s “momkovanjima” dok sam ja snimao i radio s velikim glumačkim imenima, stjecao navike ranog ustajanja, redovitog snimanja i priprema za uloge jer ipak je to bio tempo koji je sve to zahtijevao i uživao sam u tome. Mislim da me sve to ojačalo i potaknulo da život gledam s pozitivne strane. Iako medalja ima dvije strane, uvijek biram bolju.
O glumi ste učili i od Meryl Streep. Po čemu pamtite to iskustvo?
Da, bilo je to prije nekoliko godina u Berlinu. Veliki i ostvareni ljudi zaista su najopušteniji i uvijek spremni dati savjet, pa tako i ta velika glumica. Ponekad je dovoljno 60 sekundi da vam promijene život ili mišljenje o nečemu. Imao sam sreće da je Meryl Streep tada držala master class o glumi. Osim što je govorila o svim važnim temama, u praktičnom dijelu tražila je od nas da sjednemo jedni nasuprot drugih i proizvedemo prvu reakciju u tom trenutku. Bilo je smijeha, suza... Vječno ću pamtiti da sam kao mladi glumac imao priliku osjetiti energiju te velike glumice.
Glumci se nerijetko doimaju kao gotovo nestvarna bića koja vode glamurozan život. Je li to tako?
To mi zvuči kao neki avatar jer ja ipak moram ići po namirnice ujutro, plaćati struju, prati rublje i sušiti ga zimi u stanu te čistiti led na automobilu prije jutarnjeg snimanja. Dolazim iz radničke obitelji gdje je svakodnevica označavala novu borbu, naš glamur bio je zajedničko druženje i večernja obiteljska šetnja. Mislim da tom lažnom glamuru pridonosi virtualni svijet koji je često nestvaran. Realnost iznad svega!
Snimali ste po cijelom svijetu, cijeni li se rad jednako ili se ipak razlikuje ovisno o državama, produkciji?
Svaki projekt koji sam snimao različit je po redateljskoj estetici i mjestu snimanja. No ono što sam uvijek nosio na ta mjesta su zanat, odgoj, profesionalizam i spremnost na suradnju. Različite kulture koje sam upoznao obogatile su me kao čovjeka i glumca. Pod posredništvom agencije Zona i moje agentice Anile Gajević dobio sam ulogu na audiciji za film “Salvation”, koji sam snimao prošle godine u Pekingu. Druga kultura, estetika, jezik, ljudi, no univerzalni jezik filma bio je most naše suradnje. Svakako su tu projekti s turskim redateljem Enesom Atesom, albanskim Arielom Shabanom, s mojim dragim Ognjenom Sviličićem, Arsenom Ostojićem, Brankom Schmidtom, Kristijanom Milićem, Goranom Rukavinom...
Koje vam je najdraže sjećanje na dosadašnji rad?
Dragi su mi iskustvo i znanje koje sam stekao na glumačkoj akademiji, zaista volim kazalište i uživao sam radeći klasike. Od projekata izdvojio bih “Armina” jer sam emotivno vezan uz taj film i “Čistu ljubav” jer sam dosta vremena posvetio toj ulozi i projektu.
Vaša je baza Sarajevo, je li se bilo teško preseliti u Zagreb na nekoliko mjeseci?
Ne, jer sam u Zagrebu proveo dulje razdoblje svog života. Jako volim hrvatsku metropolu, to je grad koji me prati od mojih prvih filmskih koraka. Poznajem dosta ljudi i imam tu dosta kolega pa smatram da sam kod kuće. Prošle godine putovao sam i u Kinu i Kanadu tako da mi je ta vrsta migracije postala dio posla.
Je li s vama došla i djevojka?
Alma je na magisteriju arhitekture pa nam je zadnji period bio dosta težak. Ja sam imao naporan tempo snimanja, a ona je bila zauzeta radom na projektima vezanim za arhitekturu i koncerte sevdaha koje je održavala, ali dolazila je u Zagreb.
Glumački angažmani zahtijevaju brojna putovanja, koliko je teško održavati vezu na daljinu?
Mislim da smo naviknuli na to da dosta putujem i svjesni smo da uz glumački poziv dolaze brojna putovanja. Imamo mnogo razumijevanja jedno prema drugom. Pažnje i ljubavi ne nedostaje i zaista sam sretan muškarac jer me ona podržava u svakom idućem koraku.To je i ona vrsta zrelosti koju imamo, mi smo jedno drugome najveći poklon.
S Almom ste prije desetak dana nastupili u KD Vatroslava Lisinskog. Po čemu pamtite vašu suradnju?
Da, predstavili smo specifičan program “Film i sevdah u tri čina”, fuziju filma, sevdaha i scenske igre glume. Na tom smo maštovitom program u dugo radili i nismo se žurili s prikazivanjem. Nadahnuto smo ga pripremali, jer u našem domu imam instrumente koje često sviram, a ona me vokalno prati. KD Vatroslava Lisinskog najljepše je mjesto gdje se to moglo održati i mislim da je san svakog umjetnika nastupiti na takvoj sceni. Publika u našem dragom Zagrebu divno je reagirala na ono što smo im prikazali.
Biste li glazbom mogli zamijeniti glumu?
Ne. Glazba je moja inspiracija za nove glumačke kreacije, pomaže mi u mentalnoj kondiciji. Također, od velike je pomoći to što sviram i pjevam jer su na sceni ili filmu nerijetko potrebne te vještine.
Što vas čeka u idućim mjesecima?
Napravit ću malu pauzu od snimanja, vjerujem kao i moji kolege. Nakon “Čiste ljubavi” snimao sam još jedan projekt i imao obveze u kazalištu. Malo ću se posvetiti sebi i pripremati se za nove glumačke pobjede.
