Na glazbenoj sceni često nekoga zovu, ili se pak sami prozovu, kraljicom ili kraljem. Ti i takvi epiteti najčešće su diskutabilni, ali Esma Redžepova doista je bila kraljica romske glazbe. I to od samih početaka bavljenja glazbom, kad ju je kao djevojčicu otkrio menadžer i autor pjesama Stevo Teodosievski, koji je kasnije postao i njezin suprug. Vrhunskoga glasa, muzikalna “po rođenju”, Redžepova nije bila samo fascinantna pjevačica nego je u sebi sadržavala sve one sastavnice i životni stil glazbe koja se, dok je bila mlada, još uvijek politički nekorektno nazivala “ciganskom glazbom”.
Baš kao Cesaria Evora
Ono što su za kubansku glazbu bile poznate kubanske ikone, a Cesaria Evora za Zelenortske Otoke, Esma Redžepova, zajedno sa Šabanom Bajramovićem, bila je za romsku glazbu. No, u najboljem razdoblju karijere tradicionalni romski zvuk zajedno sa suprugom povezivala je i s drugim žamrovima, pa su u njezinim pjesmama često bili prisutni elementi cha-cha ritmike, popa i psihodelije.
Karijeru je započela sada već daleke 1956. godine na natjecanju Radija Skoplje s tradicionalnom romskom pjesmom “A bre babi”. Taj je trenutak zauvijek zapisan u povijest glazbe, ali i povijest radiofonije na balkanskim prostorima, jer bilo je to prvi put da se romski jezik čuo na toj radijskoj postaji.
Esma je tada pobijedila 57 konkurentica, osvojila nagradu koja je iznosila (tada nemalih) devet tisuća dinara i započela pjevačku karijeru za pamćenje. No, prvi singl snimila je u Zagrebu. Bilo je to 1961. godine kada je tadašnji Jugoton izdao singl s pjesmama “A bre babi” i “Chaje Shukarije”. Službeno je ustoličena za kraljicu romske, zapravo “svoje” glazbe, 1976. tijekom drugog posjeta Indiji, na Prvom festivalu romske glazbe. Indija ju je proslavila u svjetskim razmjerima i Indiji se uvijek vjerno vraćala. Ondje je 1983. godine nastupila i pred Indirom Ghandi.
Na Eurosongu 2013.
Stara je izreka “ciganska je tuga pregolema”, a golema je i njihova kultura, kao što je i Esma Redžepova bila njezina velika ambasadorica. Ne čudi i da je u Skoplju pokopana uz najviše državne počasti, jer je i Makedonija znala da u njoj ima najprodorniju moguću ambasadoricu kulture koju zna cijeli svijet. Nosila je titulu nacionalne umjetnice Makedonije, a 2013. predstavljala je Makedoniju i na Eurosongu. No, izvori njezine glazbe nisu imali ništa zajedničkoga sa svjetlucavim svijetom nove estrade. Njezina snaga dolazila je sa suprotne strane, s ulice i iz života samog, iz iskustava generacija čiju je glazbu i kulturu prenosila publici.
Govorila je da joj je osnovna misija dokazati da glazba spaja ljude bez obzira na to odakle su. Upravo to i jest snaga bilo koje izvorne narodne kulture i glazbe, a sličnu etiku provodila je i sama znajući za probleme romske zajednice u kojoj je odrastala. Sa suprugom Stevom Teodosievskim, koji je preminuo 1997., potkraj šezdesetih godina osnovala je glazbenu školu za romsku djecu, a njih 48 je posvojila i odgojila. Mnogi su prošli i kroz Ansambl Teodosievski. Za humanitarni rad dvaput je kandidirana za Nobelovu nagradu za mir, a vlasnica je i brojnih drugih priznanja i nagrada.
