Grupa Pavel prošlog je tjedna objavila svoj novi album “Ennui”, kojeg su najavili odličnim singlom “Dobri se zaborave”. Aljoša i Antonia Šerić oduševljeni su prvim kritikama koje album svrstavaju među najbolje albume ove godine u Hrvatskoj. Bračni par ispričao nam je kako uspješno balansira između obiteljskih I poslovnih obaveza.
Nakon balada "Ne daj na nas" i "Bijela jedra", Pavel je nedavno predstavio novi singl "Dobri se zaborave". Za razliku od ovih balada, sad ste zasvirali pravi gypsy ritam? Kako je nastala pjesma, je li to zbog aktualne situacije i potrebnog nam optimizma?
Aljoša: “Dobri se zaborave” je u osnovi čista “kafanska” pjesma, upakirana je u ruho tex mexa jer ja jako volim i taj žanr, Los Lobos i Calexico su mi jedni od najdražih bendova, ali Balkan je neporeciv u mom slučaju. Ne možeš kontra prirode i godina pasivnog ili izravnog slušanja balkanskih i slavenskih motiva. Ali, moram naglasiti kako nikada nisam ni skrivao takve utjecaje, ja ću ponosno reći kako mi je “Noćas mi srce pati” Tome Zdravkovića jedna od najljepših pjesama uopće, posebno u njegovoj izvedbi, dakle ne radi se o “guilty pleasureu” iliti grešnom užitku, nije mi neugodno što mi se ta pjesma sviđa, isto kao što mi nije neugodno reći da obožavam ABBU, Enyu ili Bee Geese jednako kao i od kužera i kritike amenovane “kul” bendove poput, ne znam, Radioheada, Arcade Fire ili Vampire Weekend.
I ova je pjesma, kao i "Bijela jedra" duet Aljoše i Tonke. Je li to sad smjer u kojem ćete i dalje ići?
Aljoša: Tonka i ja lijepo pašemo, imam sreću da svojim vokalom prekrije neke moje glasovne nedostatke isto kao i što bivanjem u braku sa mnom popravlja neke moje osobne nedostatke, dakle win-win situacija. Na novom albumu ima i još dueta, naravno, dobri smo zajedno, neka i drugi to čuju.
Tonka: najviše uživam u pjesmama koje smo snimili skupa. Ima nešto u tome kako nam se slažu glasovi. Mislim da ćemo u Pavelu uvijek lelujati od mene kao lead vokala, preko Aljošinog leada, pa sve do dueta. Ovisi o pjesmama, manje o proračunatosti i planiranju.
Ono što uvijek upada u uho su vrhunski aranžmani u vašim pjesmama, koje zvuče kao da dolaze iz Tarantinovih filmova. Vjerujem da vam pisanje aranžmana odnese najviše vremena, koliko vam treba?
Aljoša: Posebna je vještina upakirati pjesmu u odgovarajuće ruho, tu i vještiji od mene griješe, donekle je lakše kad uz sebe imaš i Jeru Šešelju kao producenta i Dalibora Grubačević koji je zaslužan za aranžman orkestra, pa si misliš ako sam ja glup i gluh nisu valjda i oni, netko od nas troje bi valjda skužio da je nešto krivo, loše ili neprimjereno za pjesmu. Poznata je ona Lennonova da je hit pjesmi potrebno da je se može odzviždati, odnosno da će teško bilo kakav tretman producenta ili pogrešan aranžman pokvariti potencijal pjesme, no ja se duboko ne slažem s tim. Ima fenomenalnih pjesama s posve krivom produkcijom, koje ne uspiju, uvjeren sam, upravo zbog toga, isto kao što ima groznih pjesama koje su, pak pametno upakirane i požanju sav uspjeh na svijetu.
Na ovogodišnjem Zagrebfestu izveli ste duet "Ne daj na nas" s Tedijem Spalatom. Kako je došlo do te suradnje i jeste li bili razočarani što ste ostali bez nagrade, premda je pjesma svrstavana u glavne favorite?
Aljoša: U tom trenutku sam bio razočaran, jer sam mislio kako je jedina šansa koju ta pjesma ima isključivo eventualni uspjeh kod žirija, nisam ni u snu mogao zamisliti da će je radijske postaje tako dobro primiti, međutim, navikao sam se na poziciju da nas nagrade i priznanja kroz sve ove godine uglavnom zaobilaze. Kad sakupiš npr. nekih dvadesetak nominacija za Porin, a dobiješ ga samo jednom, onda razviješ i određenu otpornost na poraze, trudim se biti zahvalan na lijepom i ostvarenom, jer imam na čemu biti zahvalan, živim od onoga što bih ionako radio besplatno. Jednostavno, neki ljudi ne vole Pavel ili glazbu koju ja stvaram i to je ok. Zbog tuđih negativnih kritika nisam nikada prestao vjerovati u svoju sposobnost da napišem dobru pjesmu, sumnjao jesam, naravno uvijek postoji zrno sumnje da ono što radiš nije dovoljno dobro, samo egocentrični idioti se ne preispituju, ali vjeru nisam nikad izgubio. S obzirom da me članovi benda, uključujući tu i moju ženu stalno špotaju da nas ne hvalim dovoljno i da sam pretjerano skroman, sad ću to ispraviti i reći kako je meni je naš novi album “Ennui” jedan od najboljih albuma pop glazbe u Hrvatskoj ikad, eto ti naslova, pa nek me sad svi razapnu radi prepotencije.
Tonka: Potpisujem Aljošu vezano za album. Preslušavam pjesme već danima, svojevrsna glazbena terapija, mislim da će na mnoge imati takav učinak. Što se festivala tiče, jako ih volim bez obzira što nikad ništa ne osvojimo, eventualno post festum dobijemo priznanje da smo sjajno emitirani na radijima. Na stranu sve, uvijek ću biti ta koja nagovara Aljošu da predstavimo pjesmu na festivalu. Volim tonske probe, generalke, šušur, tremu i iščekivanje nastupa. Ovaj posljednji s Tedijem mi je bio jedan od dražih.
Aljoša, nedavno ste "zakucali" i s pjesmom "Ima te" za Terezu Kesoviju. Tereza je na promociji bila ganuta, kazala je kako joj je ovo jedna od najdražih pjesama?
Aljoša: Napisati pjesmu za pjevačicu poput Tereze je ultimativni cilj svakog autora, neizmjerno mi laska da je uzela moju pjesmu pogotovo zbog činjenice da je pjevala Jusića, Runjića, Dedića, da ne nabrajam dalje. Moram pohvaliti i Gorana Kovačića koji je snimio i producirao pjesmu, sjajan je posao odradio. A, Tereza? Tereza je sile prirode, potpuno sam u čudu kad sam s njom u društvu, pogotovo kad inzistira da joj ne persiram, pa na silu, jedva jedvice, kroz grč izgovorim to “ti”, eto, zbog takvih stvari treba biti zahvalan, da se nadovežem opet na prijašnji odgovor na pitanje o razočaranosti zbog toga što žiri nije prepoznao vrijednost neke pjesme. Kakav božji žiri, nevažno, skroz.
Prije tjedan dana izašao je novi album Pavela "Ennui". Otkud taj naziv i što još možemo očekivati na njemu?
Aljoša: “Ennui” je zato što ima približno isto značenje kao njemački “weltschmerz” i zato što tu francusku riječ nitko ne zna, a dobro zvuči, isto kao i što sve riječi na francuskom dobro zvuče, “Ennui” je zato što se i sama glazba i tekstovi referiraju na određeni zamor od svijeta koji smo svi manje više doživjeli tijekom ove nesretne godine, umorili smo se mi od svijeta i svijet se nas umorio. Album ima trinaest pjesma i velik je, snažan je, prva pjesma je neka vrsta sympho rocka, traje skoro osam minuta, a nema sekunde koju bih kratio, pjesmu “Bilo bi divno…” bi, recimo, u mom idealnom svijetu pjevali Arsen i Gabi, “Treba svirati bas” je balkanski mariachi, a “Otkako te nema” je soundtrack za neki izmišljeni francuski novovalni film. Strašno sam ponosan na album i jedva čekam da ga i ostali čuju.
Antonia, vi ste nedavno snimili duet s Marijanom Banom koji je sve iznenadio jer se Ban povukao iz javnosti i više ne pjeva ni s Dalekom obalom. Kako je došlo do te suradnje?
Tonka: Srđan Sekulović Skansi me prije nekoliko godina, još u vrijeme produkcije i snimanja mog solo albuma Važne stvari, pitao bi li htjela otpjevati duet s Banom. Rekao mi je da čuje naše glasove skupa, trebao mu je kontrast Banovom vokalu. Naravno da sam odmah pristala, ipak sam ja kao splitsko dite slušala Bana odmalena, njegova Tonka je bila moja himna. Pjesma Srce se ne predaje je inače bila stvorena za potrebe jednog mjuzikla, demo verzija je dugo bila na čekanju, no kako se mjuzikl nikada nije dogodio, odlučili smo stvar snimiti do kraja i predstaviti ju javnosti. Jako sam ponosna na ovu suradnju i zahvalna Skansiju na pozivu.
Kako ste proveli protekle mjesece u samoizolaciji, pridržavate li se svih mjera?
Aljoša: Naravno, samoizolacija, pa čak ni ono proljetno totalno zaključavanje nije mi preteško palo, ja ionako baš i ne volim nepoznate ljude, nova poznanstva mi nisu najnužnija, a mislim da imam dovoljno dragih i potrebnih ljudi u životu, novi mi ne trebaju, čak mi i samoća dobro pristaje, osim toga samoća uvijek prethodi kreaciji.
Tonka: Nosimo maskice, držimo distancu s najmilijima, peremo ruke više nego ikada. Cijeli period heštega ostanidoma sam radila, zapravo mi fali odmora pa jedva čekam nadolazeće blagdane da se naspavam i po čitave dane pjevam božićne pjesmice i pečem keksiće s malenom.
Vaša kći Luna sad ima 4 godine. Kakvo je dijete, priča li puno i voli li tatine i mamine pjesme?
Tonka: Luna je medena zafrkantica, ponekad je stidljiva, a ponekad jako glasna, njena osobitost je visoki glasić i najljepši osmijeh na svijetu. Dok je bila manja nije mogla čuti naše vokale, posebno moj. Ako bi na radiju ili telki čula našu pjesmu, počela bi plakati. Sad je mrvu drukčije, čak zna tekstove naših pjesama. Posebno je smiješno kad ponavlja neki jako kompliciran i mudar stih, koji nikako ne paše njenom uzrastu.
Je li Luna počela sa željama da dobije bracu ili seku?
Tonka: Naravno, i bracu i seku, po mogućnosti oboje... i macu.. i psa..može i papigu.
Imamo brojno društvo s mnogo dječice pa joj blizina vršnjaka ne nedostaje, no sigurno ćemo joj ispuniti jednu od gore navedenih želja.
Aljoša vi ste se ako se ne varam potpuno posvetili glazbi, znači li to da će pravo pričekati?
Aljoša: Da, glazba je ipak preuzela primat, odnosno dogodilo se ono što sam cijelo vrijeme odgađao govoreći da uredno stižem i jedno i drugo, naime, dogodilo se da sam zbog posla, iz odgovornosti prema strankama i uredu naravno, počeo fušariti u glazbi, par puta sam nepripremljen došao na određena snimanja i shvatio da to više i ne ide tako glatko kao što je do tada bio slučaj. Količina stresa zbog ozbiljnog bavljenja dvama poslovima eksponencijalno se povećavala, bio sam loš doma, nezadovoljan, srećom se isto tako poklopilo da sam od glazbe počeo solidno privređivati, pa je odluka time bila lakša.
Antonia, vi i dalje radite kao konzervator? Dakle možete uskladiti sve obaveze?
I dalje guram posao u konzervatorskoj struci. Radim u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, no ne odustajem od glazb. Pavel je sastavni dio mene, ne mogu zamisliti život bez pjevanja. Uspijevam sve to izgurati jer volim svoj posao, a i nisam lijena, ništa mi nije teško.
Najveći izazov je uskladiti sve te obveze s majčinskim zadacima. Onda kad bih trebala provesti što više vremena s Lunom, igrati se s njom i pričati, sjetim se da bi trebalo obrati veš, opeglati onaj koji se osušio, staviti ručak da se kuha, a i nokti se neće nalakirati sami od sebe itd. Kad bi barem Zemljina rotacija išla malo sporije.
Kako izgleda jedan dan u domu Šerićevih?
Tonka: u 7 i pol sam već na poslu, za to vrijeme Aljoša vodi Lunu u vrtić. U 4 h jurim po Lunu jer želim iskoristiti što više dana s njom. Pa kuhamo ručak, ponekad i nekoliko ručkova, da si olakšam iduća popodneva. Nekad odemo u šetnju po Zrinjevcu ili na Keglić, i navečer se ušuškamo na kauču. Najljepše nam je kad smo skupa. Sad je raspored puno smireniji, album je snimljen, nema koncerata ni nastupa. Kad smo na snimanjima i nastupima, uskaču nam naši mame i tate, ostala rodbina,...
Nedostaju li vam koncerti, što mislite kad bismo mogli konačno vratiti se na "staro normalno"?
Aljoša: Čim se procijepimo, ja još uvijek računam na INMusic krajem lipnja!
Tonka: Najviše mi nedostaju naši koncerti, televizijski nastupi, gostovanja. A u privatnom životu iščekujemo putovanja. Za sada je plan iskoristiti ovo vrijeme mirovanja, uživati u slobodnim popodnevima, koja su nekoć bila rijetka.
To je valjda po objektivnom dalmatinskom mišljenju. .