Sharon Kovacs večeras ipak nastupa u Tvornici kulture, što znači da nisu sva događanja zamrla pod pritiskom koronavirusa. Zagreb voli pomodnost i "hype", prevedeno "nabrijano", to je sasvim sigurno. Zagreb obožava "hype" koncerte, ali samo pomodnih stranih imena. Ako želite vidjeti kako djeluje "hype" ovih dana, promotrite upravo priču oko odlične nizozemske pjevačice i autorice Kovacs, s berlinskom adresom.
To što je odlična ne znači da joj dodatna medijska pažnja, tj. "hype" nije potreban kako bi rasprodala dvoranu, jer tako se radi svuda u svijetu. Sjećate li se nastupa Zaz u rasprodanom velikom Domu sportova 2012. u trenutku kad nigdje u svijetu nije nastupala u tako velikim prostorima? Sharon Kovacs na najboljem je putu da krene sličnim putem favorita domaće publike. Čak joj i činjenica da se nakon nedavnog nastupa Sinead O'Connor radi o još jednoj "ćelavoj" pjevačici ide na ruku pri lovljenju medijskih pozicija i publike kod nas.
Njeno ime je Kovacs, ali nema veze s Mišom Kovačem. Nakon novijih primjera Lordie i Michaela Bublea radi se o još jednoj osobi koja kao i oni, vjerojatno ima neke veze s domaćim iseljeništvom, u ovom slučaju "Kovačima", mada to nije najbitnije. Bitnije je da su sve troje nabrojanih uspjeh postigli u širokom svijetu, u čemu im prezime nije nimalo pomoglo. Dapače, možda im je i odmoglo, pa su ga modificirali.
No, još je bitnije spomenuti da bi, da su im obitelji kojim slučajem ostale u Hrvatskoj a oni se počeli baviti glazbom, vjerojatno dočekali kraj a ne procvat karijere i prije nego li je počela. Naime, koliko god domaća publika voli "hype", toliko je praktički nemoguće očekivati da neko od naših, ovdašnjih imena s pop ili rock scene doživi veći zamah karijere i zanimanje publike koje je ta ista publika u stanju udijeliti "strancima".
Nema tog koronavirusa koji domaće bendove može "zaustaviti" bolje nego nezaintereseiranost domaće publike i medija. Primjerice, prošli četvrtak u Vintage Industrialu bio je jedan od najboljih skupnih rock koncerta s tri imena kakve niti London nije imao tu večer. U postavi prvotimaca bili su Dalibor Pavičić iz The Strange s novom postavom The Secret Four, riječki White on White, bend Marka Rogića s kojim su svirali i The Siids i Luka Benčić, te na kraju fenomenalni My Buddy Moose. Ali, dok bi se u Londonu za ovakvu feštu okupilo par tisuća ljudi, bolje je ne spominjati koliko je bilo prodanih ulaznica u Vintageu na ludo uzbudljivoj svirci u "metropoli".
Prokletstvo provincijalnog snobizma i "bolesti" indolentne publike razlog su zbog kojeg su ovi izvana "zvijezde" i kad to nisu, a ovi domaći su samo "talentirani", mada bi mogli biti i zvijezde. Primjera ima više nego dovoljno, pa čak i previše i tu pomoći, čini se, nema. Što, dakako, ne govori o vrijednosti niti domaćih niti stranih, već samo o tome da je Sizifov posao pokušati navući širu domaću publiku na "hrabrost" veće naklonosti nekom aktualnom, novom domaćem mlađem imenu. Pa i ne tako mladom.
