Ona je Dalmatinka, prava temperamentna južnjakinja i žena s mora koja je sa samo 16 godina napustila roditeljski dom u Baškoj Vodi i odvažno preuzela konce svog života. Svoj profesionalni put Tončica Čeljuska počela je graditi u Zagrebu, a s godinama je postala jedno od najprepoznatijih HRT-ovih lica. Javnoj televiziji "obvezala se" još 1994. godine i ostala joj vjerna sve do danas unatoč brojnim primamljivim ponudama koje su stizale s konkurentskih televizija. Posljednjih pet godina vodi i uređuje vlastiti talk show "U svom filmu" u kojem ugošćuje istaknute pojedince iz raznih društvenih sfera. Javnosti je manje poznato da je Čeljuska i sama mogla završiti na filmu jer je iza nje i uspješno položen zahtjevan ispit na glumačkoj akademiji, no od tog je poziva ipak odustala i otisnula se u svijet medija u kojem je danas vrlo cijenjeno ime i jedna od naših najuspješnijih televizijskih voditeljica. Uz to majka je i dviju kćeri, a prije tri i pol godine postala je i baka unučice Amelie koja s roditeljima živi u Zürichu, a upravo posjeti unuci, starijoj kćeri Anuški i zetu, razlog su zbog kojeg Tončica u posljednje vrijeme sve češće boravi u Švicarskoj.
Iako ste navikli da ste vi ta koja inače postavlja pitanja, ovaj put pitanja ću ja postavljati vama. Za početak, kako se osjećate sada kada se vama postavljaju pitanja?
Svakako mi je draže raditi intervjue nego ih davati, jer sam novinar koji u tom slučaju radi posao koji voli i intervjuira gosta koji ga zanima i koji ima neke odgovore. No, naravno, tijekom godina i prirode posla navikla sam da postoji određeni interes gledatelja za mene kao televizijsku osobu pa je i davanje intervjua ponekad u opisu posla. U mom poslu je i to svojevrsna potvrda da je to što radiš nešto vrijedi i da zanima ljude.
Već pet godina vodite i uređujete talk show "U svom filmu" na HRT-u u kojem su se kroz emisije izredali gosti iz svih društvenih sfera. Svi oni imali su zanimljive i inspirativne životne priče. Koje od tih priča su vas se najviše dojmile i ostavile najveći trag na vama?
Kada se okrenem, to je doista bila plejada vrlo raznolikih i posebnih gostiju. Od ultimativnih zvijezda, umjetnika, do samozatajnih znanstvenika i vrhunskih sportaša, ali i djevojke koja je odrasla bez roditelja u domu i osvojila titulu najuspješnijeg djeteta u globalnom natjecanju. Eto, primjerice, ta djevojka Kristina Ivanuš mi je inspiracija jer joj je život u startu dodijelio lošije karte, a ona je odigrala partiju u kojoj je pobjednica. Uvijek se rukovodim životnim pričama koje su inspirativne, ljudima koji se bore i uspijevaju poboljšati svoje živote i živote drugih. Oni su u pravilu predani, fokusirani i imaju neki viši cilj koji nadilazi samo vlastitu ambiciju. Oni su U SVOM FILMU u pozitivnom značenju te riječi.
U najavi aktualne sezone emisije "U svom filmu" istaknuli ste da je svaki ljudski život dostojan romana pa i filma. Biste li htjeli da vaš život jednog dana osvane na filmskom platnu? Kako bi se zvao taj film?
To da je svaki ljudski život dostojan romana, vjerujem da svatko može razumjeti. Svatko ima životnu priču sa zapletima i raspletima, u kojoj je glavni glumac, a puno je ostalih uloga koje ponekad preuzmu radnju. S druge strane, neki romani mogu biti romantične komedije, neki su prave grčke tragedije. Pogledajte priče ovih nesretnih ljudi koji bježe pred ratom, svatko od njih je do nedavno živio miran život i odjednom je na vjetrometini, beskućnik. Stvari se mogu promijeniti u trenu i nitko ne zna što nosi sutra. Svi poznajemo ljude čiji životi su rollercoasteri i događaja i emocija. Život ima smisla za dramaturgiju više od bilo kojeg scenarista. Što se tiče mog života, ne mogu reći da je dosadan, varirala sam među žanrovima, vjerujem da bi se imalo što gledati!
Iskreno, taj istraživački dio posla i neka vrsta traženja pravih sugovornika je najizazovnije. Treba imati široku mrežu informacija i interesa da zahvatite razne sfere života, a opet da ljudi budu zanimljivi za što širu publiku te da žele podijeliti svoju priču. Važno mi je da moji gosti budu osobe iza kojih stoji postignuće, životna strast kojoj su se posvetili, neka ideja koja ih vodi. Moraju imati izražen integritet i vrijednosti. Puno je ljudi koji su interesantni, no drže se dalje od medija i kamera. I to poštujem, nemam običaj nikog nagovarati, ništa nemam od toga da neko uz nagovor dolazi, a sam se ne osjeća dobro s time.
Lista osoba koje ste do sada ugostili je zaista impresivna, a među njima su i neki koji rijetko daju intervjue poput predsjednika UEFE Aleksandera Čeferina. Čime ste pridobili povjerenje gospodina Čeferina?
Gledajte, to je moj posao, tražiti, kontaktirati, upoznavati i predstaviti zanimljive ljude. Imam mnoštvo kontakata, što je i razumljivo nakon gotovo 30 godina u poslu… Networking je jedna od ključnih vještina u ovom poslu. S gospodinom Čeferinom su me upoznali zajednički prijatelji na proslavi 25. godišnjice Sportskih igara mladih u Splitu. Imala sam priliku s njim porazgovarati i uz preporuku par divnih ljudi kojima gospodin Čeferin vjeruje, a koji vjeruju meni - dogovorili smo termin. Bilo je samo nekoliko mijenjanja termina budući da je on izuzetno zauzet pa je bilo pravo umijeće naći termin za dolazak u Zagreb na snimanje. No uspjeli smo nakon par mjeseci uskladiti sve i bila sam presretna što sam imala privilegij razgovarati s njim. To je svakako jedna od onih emisija na koju sam najponosnija.
Osobito mi je drago kada uspijem motivirati nekog tko nije često u Hrvatskoj ili još bolje tko ne daje tako često intervjue da mi bude gost. Ljudi koji imaju iza sebe globalne rezultate, koji su napravili nešto na svjetskoj razini, a naši su - iz Hrvatske. Primjerice kardiolog Tomislav Mihaljević, jedan od najmoćnijih ljudi u svjetskom zdravstvu, CEO Cleveland Clinic koji je praktički bio nepoznat u široj javnosti, a na čelu je najprestižnije bolnice na svijetu. Njega sam godinu dana dogovarala. Ili Mario Ančić, proslavljeni tenisač koji je danas vrhunski financijski stručnjak s adresom na Wall Streetu koji je u Hrvatsku doveo jednu od najvećih investicija. Također sjajna priča. Toni Kukoč koji je doletio iz Chicaga nakon dvije godine pandemije i nakon ulaska u Kuću slavnih. Uvijek je posebno uzbudljivo slušati kako se neko izborio za svoje mjesto pod suncem, sam, u dalekoj zemlji, bez igdje ikoga. To su oni najjači.
U jednom intervjuu koji ste nedavno dali rekli ste da vam je želja intervjuirati Luku Modrića i Antu Gotovinu. Što biste ih pitali? Što biste osobno voljeli saznati o njima, a da se već ne zna?
Naravno, a vjerujem da bi rijetko koji novinar propustio priliku razgovarati s Lukom Modrićem ili generalom Gotovinom. Iskreno, o njima se zna puno, a i malo. Kako je Luki bilo kada je kao dječak čuvao ovce u prevelikom kaputu, ili kad je igrao po lošim terenima u bosanskohercegovačkoj ligi, a Real Madrid nije bio niti u snovima. Generalova priča je epopeja. Legija stranaca, Domovinski rat, počasti, pa onda bijeg i konačno haški zatvor, roman samo takav. Kada bi on evocirao svoja sjećanja, vjerujem da bi svi bili pred malim ekranima.
Njihov je glas najvažniji, trebao bi barem biti, jer zbog njih smo tu. Često mi pišu emailove, predlažu goste, ili imaju nešto dodati o gostima, nešto što sam možda propustila.
Novinarstvom se bavite gotovo tri desetljeća. Na HRT ste stigli 1994. godine i od tada ste vjerni javnoj televiziji. Koja je tajna dugogodišnjeg "skladnog braka" s HRT-om? Jeste li ikada razmišljali o promjeni radnog okruženja? Sigurni smo da je bilo primamljivih ponuda i s drugih televizija.
Bilo je ponuda, ali okolnosti su bile takve da je presudilo da je ostanak bolja opcija. Uvijek je bilo dovoljno izazova, i danas kad se okrenem, ta je priča imala svoju logiku i nekako sam rasla i napredovala u poslu korak po korak. Taj je put meni odgovarao, ne kažem da je to univerzalan recept, svatko ide po svom nahođenju.
Čime vas je novinarstvo osvojilo, odnosno čime vas osvaja i dandanas. Jeste li ikada osjetili zamor i poželjeli barem na neko vrijeme okušati se u nekoj drugoj profesiji?
Novinarstvo je prije svega neprestano otkrivanje nečeg novog, u ovom poslu moraš uvijek s radoznalošću i interesom promatrati ljude i svijet oko sebe. Nikad nije dosadno, i svaki dan je drugačiji, što god pratio i čime god se bavio. U tom segmentu, to je zanimljiv i inspirativan posao koji je u moj život doveo neke fantastične ljude i otkrio mi mnoga područja ljudskog djelovanja i stvaranja za koje nisam ni znala da postoje. S druge strane, izbliza također vidiš i kako se ruše neke veličine i ideje koje su se predstavljale kao prave, osobito je to u politici slučaj. Svakako, iz svih tih ishoda nešto naučiš i teško te može više išta iznenaditi.
Mnogi gledatelji zasigurno ne znaju da ste nesuđena glumica. Prošli ste zahtjevan ispit na glumačkoj akademiji i na kraju ipak odustali od ideje da svoj život provedete na daskama koje život znače. Što je prevagnulo? Čime je novinarstvo uspjelo nadjačati ljubav prema glumi?
Da budem posve iskrena, nisam u sebi osjetila pravi umjetnički poriv i neku istinsku strast za glumom. Ušla sam u uži izbor, no kad smo počeli rad na Akademiji, sve mi je to bilo naporno i nikako nisam uspijevala pronaći tu pravu želju za igrom u sebi. Brzo sam shvatila da sam zalutala i da su svi oko mene predaniji toj priči. I bila sam u pravu, danas su to sve vrhunski glumci. Ja nisam bila ta. Novinarstvo i televizija su zadovoljili moju želju za pokazivanjem jer stvari su u ovom poslu egzaktne! Kod glume je nešto drugo na dijelu, umjetnički nerv je bitan, to ne možeš fingirati.
U trenutku dok smo dogovarale ovaj intervju bili ste u Zürichu u posjeti kod starije kćeri Anuške koja sa suprugom i kćeri Amelie živi u Švicarskoj. Koliko vas je unučica promijenila? Jednom ste rekli da na svijet gledate dosta ozbiljno. Je li vam njezin dolazak na svijet pomogao u smislu da ipak malo otpustite kočnice i kroz život počnete koračati barem donekle bezbrižnije?
Svako životno razdoblje nosi svoje. Dok si mlađi, puno toga te brine, zbunjuje i zapravo si stalno u nekim nastojanjima, dokazivanjima. Kako godine idu, naučiš da ništa nije tako kako izgleda i da si se nekad možda i bez razloga previše brinuo i strahovao. A vidiš i da nikoga nije ni briga, a mislio si da je jako bitno. No,uvijek je najviše do osobnosti čovjeka. Lakomislenost je nekome urođena, i to vidim kao blagoslov. Netko se mora tome naučiti.
Pada li vam teško to što vaša kći sa svojom obitelji ne živi u Hrvatskoj pa ih zasigurno ne možete vidjeti i uživati s njima onoliko koliko biste htjeli?
Da, ponekad bude teško, voljela bih da je bliže, da je mogu dočekati nedjeljom i pripremiti zajednički ručak. No, s druge strane, sretna sam da živi i radi u pravednoj i prosperitetnoj zemlji koja je predvidljiva i gdje ljudi mogu s pouzdanjem graditi svoju budućnost.
Tijekom svog posljednjeg boravka u Zürichu za uskršnje praznike na društvenim mrežama objavili ste status u kojem ste se osvrnuli na tamošnji stil i način života koji se još uvijek poprilično razlikuje od našeg, ponajprije zbog životnog standarda. Vidite li sebe jednog dana tamo? Biste li voljeli živjeti u državi koja je, gledajući s našeg aspekta, daleko uređenija od naše?
Najljepše je u svojoj zemlji i teško je zamisliti da čovjek iziđe iz svoje zone komfora i ode u drugi jezik i okruženje. Mladim ljudima je lakše jer oni tek savijaju gnijezdo. No nikad ne reci nikad. Život je pun iznenađenja.
Rodom ste iz Baške Vode. Što vam najviše nedostaje od tamo? Maštate li jednog dana o povratku u rodni kraj kad više ne budete imati toliko poslovnih obveza?
Iskreno, ne vidim se tamo na taj način. Ljeta u Dalmaciji su predivna, no ja sam ipak definitivno osoba kojoj odgovara veća sredina, ljudi, događanja. Zagreb je moj grad, volim mogućnosti koje pruža, kazališta, koncerti. To bi mi silno nedostajalo, a toga u malim sredinama nema.
Koliko se jednoj Dalmatinki bilo teško prilagoditi na život u Zagrebu? Što vam je bilo najteže u početku?
Najviše mi je falilo sunce i more, no čovjek se na sve navikne. Već sa 16 godina sam napustila roditeljski dom i smatram da je to jako bitno da čovjek na vrijeme odraste i preuzme odgovornost. Morala sam brzo učiti, sama u Velikom gradu, no nekako sam pohvatala konce.
Nije tajna da je u vašem poslu dosta bitan izgled. Ljuti li vas to što se od žena pred kamerama uvijek očekuje savršenstvo kada je u pitanju fizički izgled i što su puno izloženije kritici od svojih muških kolega?
Tako je otkako je svijeta i vijeka, žena se uvijek mjerka. Nije dobro kad je njegovana, jer onda je opsjednuta sobom, nije dobro kad je opuštena, jer onda je "zapuštena". Uglavnom, svakom našem izdanju dušobrižnici će odmah naći manu. Što se mene tiče, ja se volim dotjerati, to me je mama naučila, nosim to iz kuće, i to je tako. Njegujem se i brinem se o sebi i svome zdravlju i izgledu jer ja tako želim, a ako je to dobro i za moj posao - drago mi je. Postoje pravila televizijskog izričaja, i nije izgled ono što je ključno, mada nije zgorega.
Trenirate li još uvijek boks? Kako se najradije opuštate nakon napornog radnog dana?
Trening je postao moja rutina, i malo je reći da sam presretna zbog toga. To što sam sport stavila u svoj raspored tri puta tjedno neizmjerno mi je unaprijedilo kvalitetu života. Najveća drama mi je u tjednu kada, ne daj Bože, preskočim trening. Sve drugo može čekati, ali moj trening mora biti odrađen. I opuštanje i veselje i energija. Sve dobijem u jednom.
Trenutno se na HRT-u emitira nova sezona showa "Zvijezde pjevaju" u kojem se natječu i neki od vaših kolega. Hoćete li nam i vi možda zapjevati u nekoj od narednih sezona? Kako biste reagirali da stigne poziv za sudjelovanje u takvoj emisiji?
Odbila bih jer po mojim strogim kriterijima - nije moje pjevanje za javno izvođenje. Obožavam glazbu, osobito talijanske izvođače i tenorski trio IL VOLO i bila bih presretna da se u nekom drugom životu rodim kao rock zvijezda. No u "Zvijezde pjevaju" - ne bih, hvala.
Poznato je i da ste strastvena putoholičarka, a jedna od neostvarenih želja vam je proputovati svijet u 80 dana. Što se još nalazi na popisu vaših neostvarenih želja?
Put oko svijeta za 80 dana je priča iz djetinjstva koja mi se već tada činila kao avantura nad avanturama. Postoje danas takvi aranžmani s kruzerima, no to mi je malo previše plovidbe i oceana pa bih radije ipak to obavila avionima jer obožavam letjeti. No, tko ima za to dovoljno vremena i uostalom novca. Ali da su putovanja besplatna, ne bi me više nitko vidio.
Antitalent za tv