Premijera F20, novog filma Arsena Antona Ostojića, u zagrebački je Avenue Mall privukla dovoljno publike da se popune dvije dvorane u kojima su ljudi sjedili i na stepenicama.
Psihološki triler na temu shizofrenije kao goste je imao i ravnatelja bolnice u Vrapču dr. Vladu Jukića te poznatog psihijatra dr. Stanislava Matačića. Prvi je nakon projekcije s oduševljenjem predložio – prikažimo film odmah u mojoj bolnici! F20 neobičan je film za hrvatsku kinematografiju, žanrovski je, s troje mladih glumaca koji imaju nikakvo ili vrlo malo iskustvo pred kamerama. A napravljen je bez pretenzija da iznese neke bitne društvene teme, da bude društveno važan, a ni politike također nema. F20 napravljen je da bude naprosto zabavan. Film je realiziran malim sredstvima, mahom osobnima, uz malo sudjelovanje HAVC-a.
– Odobrena su nam prilično mala sredstva za postprodukciju filma, no moram reći kako još ni kune od tog novca nismo dobili zbog nekih birokratskih situacija u HAVC-u. A film je potpuno završen, već je u kinima i prikazuje se. Stoga je potpuno ispravno reći da smo ga napravili bez ijedne kune HAVC-ovih sredstava.
Dobro, ali filmom se valjda može nešto i zaraditi, zašto bi ga onda netko uopće radio?
Film je neprofitna avantura u Hrvatskoj, mislim da ni jedan hrvatski film nikada nije povratio vrijednost cijelog budžeta filma, ako bi se gledalo što producent može dobiti od distribucije i prodaje. Kada podijelite ono što pripada kinoprikazivaču i distributeru, ono što ostane producentu, ovisno o ugovoru, varira između 20 i 35 posto prihoda od blagajni. Morali biste imali više stotina tisuća gledatelja da bi vam se ta avantura isplatila. Ovaj film na papiru vrijedi oko pet i pol milijuna kuna, i to s uračunanim osrednjim honorarima, no ekipa i glumci radili su za vrlo malo. Ono što je divno jest da su radili sa srcem i žarom jer im se svidio projekt i zbog toga smo im moj partner iz Filmosaurus Rexa Hrvoje Vajić i ja beskrajno zahvalni. Bez njihova angažmana, kao i angažmana naših koproducenata, ali i sponzora, bilo bi gotovo nemoguće ovaj film snimiti. Sva su uložena sredstva osobna sredstva, jer smo Hrvoje i ja najviše uložili, a tek smo nešto malo dobili od sponzora na kraju. Gripfilm je jako puno i nesebično pomagao, pa Interfilm, CineCro, Embrio Productions, koji su svi uložili svoj rad i tehniku. Bili su divni.
Je li onda promjena u HAVC-u donijela barem nešto dobroga?
Svakako je manje klijentelizma, kakvog je prije, na žalost, bilo. Novi ravnatelj Daniel Rafaelić ne funkcionira na takav način i to je jako dobro. Inače, za ovakvu vrstu ustanove najbolje je da je na čelu prekaljeni i iskusni bivši producent koji dobro razumije produkciju filma, koji može udariti šakom o stol, koji može presjeći neke situacije, koji donosi odluke za koje misli da su ispravne. No, HAVC je birokratska ustanova koja funkcionira na birokratski način, to je tako. To se vidi i po tome što sada nikome ništa ne mogu isplatiti jer, na žalost, neke birokratske procedure nisu riješene; pa tako ne možemo dobiti ni obećane reklamne slotove za F20 na HRT-u. Dok HAVC to riješi, proći će vrijeme za promociju filma. Znači, pojeo vuk magare. Jer, produkcija je nešto drugo, ona u svojoj osnovi zahtijeva ljude koji su slobodni, odvažni, hrabri, koji idu mimo nekakvih birokratskih pravila. I nije to problem samo HAVC-a, problem je to najvećeg dijela produkcije u Europi, koja je definirana raznim zakonima i pravilnicima. Amerikanci su stoga uspješniji, ali oni rade privatnim novcem, više riskiraju, pa više i gube, ali mogu puno više i dobiti. Zbog toga imaju i puno bolje rezultate, i kreativne i financijske. Kada gledamo ukupnu gledanost europskog filma u usporedbi s američkim, brojke su doista poražavajuće. Nekako se svi mi uljuljkujemo u te fondovske priče, dobit ćemo državna sredstva, pa ćemo snimiti svoj film, pa će onda taj film vidjeti nekoliko tisuća ljudi, i na tome završi. Čemu to? Film radimo za publiku. A nju možete zabaviti i art filmom, ali to mora biti dobar art film. Kao što publiku možete ubiti dosadom ako napravite loš žanrovski film.
Svejedno, od “Halimina puta” prošlo je šest godina. To je poprilično duga stanka.
Neobična situacija. U Hrvatskoj postoji nepisano pravilo da, ako napravite loš film, odmah želite napraviti drugi jer loš film nikamo ne putuje, on odmah propadne. Nitko ga ne želi, a vi se odmah želite iskupiti. To se dogodilo čak mnogim hrvatskim redateljima. “Halimin put” je bio uspješan film, dosta je putovao po festivalima i samo to mi je uzelo dvije godine. Da je film propao, možda bih isto tako odmah tražio novi film. Međutim, bio je tu i jedan peh, i to s jednim britanskim filmom na engleskom jeziku koji sam započeo snimati na Alpama, “The Man in the Box”, s međunarodno poznatim glumcima. Snimili smo prije nekoliko godina, oko sedam, osam posto filma, zimskih scena sa snijegom u eksterijerima, pola sela smo sagradili na vrhu Alpa. I HAVC je dao određena sredstva za koprodukciju. Događa se na kraju Drugoga svjetskog rata, dirljiva je to priča o jednom tinejdžeru koji je zadojeni pripadnik Hitler Jugenda, no prisiljen je brinuti se o židovskom liječniku kojeg njegov otac, iz osjećaja dužnosti, skriva u štali. To je divna priča o odrastanju. No, trebali smo nastaviti na ljeto, ali britanski investicijski fond koji je financirao film obavijestio nas je kako iz nekih razloga više nemaju sredstava za film. To se, na žalost, dogodi u visokobudžetnim produkcijama. Nismo odustali, na filmu se i dalje intenzivno radi.
O kojim je to međunarodnim glumcima riječ? Kakav je to točno film?
Liječnika je trebao glumiti Kiefer Sutherland, dječakovu majku glumi Martina Gedeck koju znamo iz filma “Život drugih”, oca Thomas Kretschmann, kojeg znamo iz, primjerice, “Pijanista” i “Valkire”, a tinejdžer je bio John Bell, poznat iz “Hobita” u kojem je glumio glavnog dječaka. To jest angažirani film koji se bavi ozbiljnom povijesnom tematikom, ali i odrastanjem. Dakle, taj je film trebao skratiti moju pauzu od šest godina, ali onda se dogodio taj prekid, pa zatim da je i HAVC odbijao sedam puta zaredom tri moja različita projekta, među kojima je bio i F20. Stvari su mogle ići i brže, ali to je tako. Ponekad ne možete utjecati ma koliko se trudili.
U F20 Zrće je lokacija snova za mlade junake filma. Što općenito mislite o tom mjestu?
Iz kluba Noa na plaži Zrće velikodušno su nas pustili da snimimo kadrove za film, a taj klub prekrasno izgleda, osvijetljen noću poput svemirskog broda iz nekog znanstvenofantastičnog filma. Meni je na Zrću odlično! Kada smo otišli na snimanje, ostao sam dan dulje. Pa sam se vratio i sljedeće godine! Jer to tamo je život, nešto ludo, opušteno, sve je to vrlo pozitivno i spreman sam otići na Zrće sutra jer ima energiju, a mene zanima ta energija. Inače, zar je moguće da je F20 prvi hrvatski film, barem mi se tako čini, koji se dotiče Zrća? U što smo mi hrvatski filmaši do sada gledali?
Možda takvo što vidimo kao sljedeći film? Kako birate što ćete sljedeće raditi?
Na osnovi dobrog scenarija ili dobre priče. Ako sutra dobijem scenarij koji ima “tešku”, društveno relevantnu priču, a svidi mi se, radit ću ga. Sada sam u procesu razvoja projekta Brijunska priča. Samo ime već govori dovoljno, to je posredno film o svima nama u ovih nekoliko zadnji desetljeća, i to kroz jednu intimnu priču. HAVC je odobrio sredstva za razvoj projekta, ali je, na žalost, prethodno odbijen za produkciju nekoliko puta. I to će biti zahtjevan film, jer uvijek pred sebe postavljam teške zadatke. Takva je bila i “Ta divna splitska noć”, koja je rađena s malim sredstvima te je, kao i F20, imala niz debitanata, Mariju Škaričić i Ivanu Roščić, na primjer... Sada razvijam “Kristalne otmičare”, dugometražni animirani film po nerealiziranom projektu pokojnog Dušana Vukotića. I tu također pomaže HAVC, a film je dobio i sredstva za razvoj iz europskog programa MEDIA. Sredstva za razvoj dao je i Češki filmski fond, pa sada sa svojim češkim partnerima radimo na kreiranju animiranih likova. Velik je to projekt, mjeri se milijunima eura. Da bih ga i snimio jednog dana, trebat ću te milijune i prikupiti. Tko zna hoću li i uspjeti?
Vrlo je zanimljiva koincidencija da se u filmu F20 pojavljuju kadrovi iz megauspješne domaće igre SCUM.
U scenariju je bilo predviđeno da se pojavljuju kadrovi iz neke videoigre. Znao sam da će mi biti teško dobiti prava na neku poznatu američku videoigru pa sam na gejmerskom sajmu u Zagrebu prije desetak mjeseci vidio što rade dečki iz tvrtke Gamepires i odmah pomislio – pa to je vrhunski! Satima smo razgovarali, njima se jako svidjela ideja da tu svoju igru, koja je tada bila potpuno nepoznata, stavimo u film. I dogodi se nevjerojatna stvar, da tri tjedna prije premijere filma SCUM postane najuspješnija hrvatska videoigra svih vremena, u ovom trenutku još uvijek jedna od najprodavanijih na svijetu. Ako gledamo financijski, to je možda najuspješniji pojedinačni hrvatski kulturni proizvod.
F20 ima neobičan put, još nije prikazan na velikom festivalu.
Pa tek smo ga dovršili iako je morao biti u Puli još prošle godine. Zlatko Vidačković, umjetnički ravnatelj, ponudio nam je prestižni termin u nedjelju u 21 sat, nakon što je vidio radnu verziju filma. Međutim, HAVC je odbio financirati dio obrade, pa smo otkazali sudjelovanje na festivalu. I ove smo godine mogli biti, no opet je ranije ove godine HAVC odbio sufinancirati našu obradu. Dobra je vijest da je film ušao u jedan od službenih, natjecateljskih programa jednog festivala A kategorije. Isplatilo se.
Sljedeće je godine 15 godina otkako ste snimili film “Ta divna splitsku noć”. Da ga danas radite, biste li nešto mijenjali?
I danas bih ga radio na isti način. Kaže se da je svako umjetničko djelo napušteno i da nikada nije završeno jer, ako biste nešto išli mijenjati, nikada to ne biste dovršili. Autor se vremenom mijenja, pa je stoga bolje da umjetničko djelo svjedoči o vremenu u kojem je nastalo. Ne treba se vraćati natrag, a ja sam zadovoljan tim filmom. Danas sam možda vještiji redatelj nego prije 15 godina, no treba ga ostaviti takvim kakav jest jer to je svjedočenje stanja duha ekipe filma i mene, stanja duha Splita, ondašnjeg društva. On postaje nekakav umjetnički artefakt i treba ga kao takvoga i gledati.
I Split se promijenio, vjerojatno bi i to nešto utjecalo.
Split je danas drugačiji grad, pa se više ni “Ta divna splitska noć” ne bi mogla takva snimiti jer grad više nema onaj duh koji je tada imao. Danas je bit Splita nešto drugo, restorani, kafići, apartmani, Ultra, ni Geto nije više onaj stari Geto sa svojom tamom, u njemu je sada turistički glamur. Danas bih morao raditi neki potpuno drugačiji film o Splitu. Istina, oduvijek me privlačilo da snimim i operetu o Splitu, nekakvu obradu Tijardovića i slično.
Vi ne dolazite iz umjetničke obitelji, no opet se bavite filmom.
Pokojna majka Matilda bila je tajnica, a otac Ante građevinski inženjer, radio je u Lavčeviću. Nijedno od njih nije imalo nikakve veze s umjetnošću, pogotovo ne s filmom. Međutim, oboje su mi dali svoju podršku. Filmom sam se počeo baviti s 12 godina kada sam se uključio u filmsku sekciju moje škole. Moji su roditelji prepoznali tu moju ljubav prema filmu, pa mi je majka s 13 godina kupila Super8 kameru. Nastavio sam snimati i prvi mi je film prikazan na beogradskoj televiziji kada sam imao 14 godina, tijekom onda vrlo popularne emisije Nedjeljno popodne, i to u šest sati, u udarnom terminu. Objavili su natječaj za mlade filmaše i ja sam se prijavio. Bio je to vjerojatno najsavršeniji film koji sam ikada napravio i koji ću ikada napraviti. Imao sam samo jednu kazeticu od tri minute, snimao sam po redu, nisam montirao, bez repeticija ili dosnimavanja, a film na kraju traje točno tri minute. Snimao sam svog djeda klesara u našim Povljima na Braču kako kleše u kamenolomu.
Supruga je odvjetnica, ima li razumijevanja za vaš posao?
Ona ima stanovitu umjetničku notu jer je objavila dvije zbirke poezije. No, više se poezijom ne bavi, ali ima razumijevanja i daje mi punu podršku. Možda ni njoj nije lako s ovakvim mužem, koji ima određenu dozu ludosti, jer vam je ludost doista i potrebna ako se ovakvim poslom bavite.
Ovogodišnji je naš kandidat za Oscara “Osmi povjerenik”. Ima li šanse po vašem mišljenju?
“Osmi povjerenik” se meni jako sviđa, moram odati priznanje i redatelju Ivanu Salaju na upornosti i viziji da dobro ekranizira taj roman koji mi se otprije jako sviđao, a onda i producentu Jozi Patljaku, koji je dao sve od sebe da se sve i snimi. Inače, najviše šansi za Oscara imaju strani filmovi koje je već neki američki distributer otkupio. Naravno da se dogodi da nominaciju zaradi i film bez američkog distributera, ali to je rjeđe. Možda Osmi povjerenik bude išao protiv ovog pravila; držimo mu palčeve, s nadom da će Amerikanci razumjeti taj naš mentalitet oslikan u filmu.
Studirali ste film u New Yorku. Kako je do toga došlo?
U New York sam otišao iz želje da probam nešto novo i da se uhvatim nečeg zahtjevnijeg. Bio sam tamo 1989. godine privatno kada sam već bio pri kraju svog studija filmske režije u Zagrebu i rekao sam sam sebi kako želim dobiti nova iskustva i da želim proširiti svoje horizonte. Prijavio sam se na New York University, primili su me, bilo je to kao lutrija, pristupilo je tisuću kandidata, a primili su samo 40-ak, među kojima sam bio i ja. Bila je to divna škola i iz života, a i iz filma. Slušao sam radionicu slavnog Arthura Penna, što je bilo nešto jedinstveno. Tamo su studirali Jim Jarmusch, Martin Scorsese, Spike Lee... NYU je pokraj University of Southern California najpoznatija škola za film u Americi. Tamo sam magistrirao, zaslužio stipendiju kao najbolji student, koja mi je pomogla da završim studij. A to je doista bila velika borba, snimio sam nekoliko kratkometražnih filmova koji su dobivali i nagrade. Radio sam i na nezavisnim dugometražnim filmovima različite poslove. Vratio sam se jer sam osjetio da je vrijeme da se vratim. Inače, planirao sam tada snimiti i dugometražni film, no imao sam peh pri tom svome prvom pokušaju u Americi. Imao sam i distributera i financijera te smo bili u razvoju projekta, također žanrovskog, kada se dogodio napad na World Trade Centar. U tom je trenutku prestala sva proizvodnja filma u Americi, pogotovo žanrovskog. Nitko ih tada više nije htio snimati, vidjeti tu strahotu koja se dogodila. I ja sam tog kobnog dana bio u New Yorku.
Je li danas teže snimati film nego prije, novca je manje, ali danas ima i drugih pritisaka.
Nitko se ne bi smio direktno miješati u kulturu. Pustimo kulturu, ona ima neke svoje putove i ona zna kamo treba ići, pravi autori znaju nanjušiti i osjetiti, ne može se tako nešto nametati. To se pokušavalo i prije i uvijek je propadalo. Kulturu treba poticati i ona će sama napraviti nešto dobro i sama će govoriti i o nama. Danas je teže raditi film jer je manje novca. Trebate znati da su bila dva osnovna razloga zbog kojih je ustanovljen HAVC, prvo da se odlučivanje makne od politike, odnosno Ministarstva kulture, no taj dio se, na žalost, izjalovio nekim elementima klijentelizma, dok je drugi osnovni razlog upravo novac, da ga se što više prikupi za filmove. Sve je to bio vrlo lijepo osmislio pokojni Albert Kapović, ali jedan dio toga se, na žalost, izjalovio. Na posljednjem natječaju tadašnjeg Ministarstva kulture prvoplasirani film dobio je 6,2 milijuna kuna plus usluge televizije. Na prvom natječaju HAVC-a prije deset godina prvoplasirani film je dobio 3,5 milijuna kuna bez televizije. Budžeti su tada bili gotovo prepolovljeni. To snižavanje budžeta jednim je dijelom uništilo našu profesionalnu produkciju. Da biste je imali, vi morate imati profesionalne kaskadere, scenografe, kostimografe, morate imati scensku, rasvjetnu tehniku itd. Možete vi snimiti film i na mobitelu, koji može dobiti i Oscara, ali to nije industrija. A bili smo nekada prvoklasna zemlja za koprodukcije. Sada je to samo sporadično, pomalo se vraćamo, i tu se HAVC trudi koliko može, ali se ipak ne možemo mjeriti s Mađarskom i Češkom, koje prije nisu radile koprodukcije, a sada su nas prestigli. Ipak, treba biti optimist i treba vjerovati da će se, unatoč tim boljkama, hrvatska audiovizualna umjetnost i produkcija nastaviti razvijati.
Pogledajte video: Ovi parovi su ostali prijatelji i nakon razvoda
Niti neće kad prave negledljivi drek..