Danijel Štrbić, chef iz Ploča, ostvario je svoj životni san – kuhanje za neke od najvećih svjetskih zvijezda. U delicijama s njegovih tanjura uživaju slavne osobe poput Nicole Kidman, Francisa Forda Coppole, Beyoncé, Luke Modrića i Jona Voighta, oca Angeline Jolie. Ovaj talentirani kuhar svojim je radom stekao ugled, i to radeći na luksuznim jahtama, gdje oduševljava svojim kulinarskim umijećem. Trenutačno je angažiran na motornoj jahti u vlasništvu produkcijske kuće Eagle Pictures, gdje se do 7. rujna brine o prehrani istaknutih gostiju Venecijanskog filmskog festivala. Njegova posvećenost, strast prema kulinarstvu i predanost izvrsnosti čine ga jednim od najtraženijih chefova na međunarodnoj sceni, a njegova priča inspiracija je svakome tko sanja o tome da pretvori strast u uspješnu karijeru. U razgovoru za Večernji list Danijel Štrbić govorio je o svojim počecima u kulinarstvu, doživljajima koje je sakupio kuhajući svjetskim zvijezdama, zahtjevnosti posla te o planovima za budućnost.
Što vas je motiviralo da se upišete u kuharsku školu, iako je to rijetkost među mladima?
Kuharstvo me je uvijek zanimalo, slobodno mogu reći da me je otac najviše motivirao da upišem kuharsku školu. Sjećam se dok sam bio dijete dida Danko je spremao riblju juhu, a ja sam držao sito kako bismo je propasirali. Najdraža riba bila mu je švoj i brancin te neretvanska liska kao i jegulja. Baka Danica spremala je najbolji tingul. Otac Joško bio je u kuhinji i uvijek nešto eksperimentirao dok je majka Milka bila glavna za slastice. Ponekad bih sa stricem išao na ribe. Prvo bismo išli na Neretvu baciti parangal, nakon toga u Vlašku loviti oradu pa na Ćutkinu pojatu loviti ovčice. A nekad bi otišli i kraj Pelješca na peškafondu. To je sve bilo iz gušta.. U našem malom mistu Pločama prvo pitanje kad se negdje sretnemo glasi: “Što ćemo jesti?” Srednju kuharsku školu završio sam kod prof. Markiše 2010. godine, a kuharsku školu upisao sam jer me zanimala – što je nažalost, kako ste i sami rekli, rijetkost. Prof. Markiša je primijetio kako me kulinarstvo zanima te me pripremio za regionalno natjecanje na kojem sam osvojio prvo mjesto. Onda sam na državnom u Vinkovcima osvojio zlatnu medalju koju sam s ponosom donio u Ploče. I tako je sve krenulo. Nakon što sam krenuo dalje, redali su se tu Laganini na Palmižani na Hvaru, Pelegrini s Michelinom u Šibeniku, Bevanda Hotel, restoran Kadena Split, Zrno soli, hotel Excelsior Dubrovnik…
VEZANI ČLANCI
Kako je vaše iskustvo na regionalnim i državnim natjecanjima utjecalo na vašu karijeru?
To mi je bio dodatan vjetar u leđa, jako pozitivno iskustvo i motivacija za daljnje napredovanje.
Možete li nam opisati kako je izgledao vaš prvi posao u kuhinji?
Bio sam dezorijentiran i zbunjen! Bio sam u Dubrovniku u jednom restoranu u špici sezone. Svaki dan sam čistio ribu i prao suđe. Došao bih ujutro u 07.30 sati, a vratio bih se iza ponoći. Ruke su mi bile ispucane i jedva sam čekao kraj smjene. Iako sam tada tek završio srednju školu, smatrao sam da je to sve prolazno i da će moje vrijeme doći. Godine rada dovele su me do toga da poznate osobe prema meni imaju prijateljski odnos i da uživaju u mojim jelima. Veliku zahvalnost dugujem prof. Markiši Majstoroviću koji je prepoznao moj kulinarski talent. Dok sam radio u restoranu Laganini na Palmižani s Hrvojem Zirojevićem, kuhali smo za našeg Luku Modrića, za Karabatića, Beyoncé... To su bili počeci. Tada sam imao i tremu, bio sam mlad. Ruke su mi drhtale, bilo me strah kako će to izgledati, ali kada počneš vladati namirnicama, kada si siguran da će biti dobro, strah nestane. Primiš se posla, nije važno što se vani događa, znaš kada hrana ide van i to bude kao pjesma.
Koji su vam bili najveći izazovi dok ste radili u prestižnim restoranima poput Pelegrinija i hotela Excelsior?
Šta se tiče hotela Excelsior, tu sam naučio dosta dobrih stvari. Iako se razlikuje od restorana, ima svoje prednosti. Ali nisam se puno zadržao, bilo je dosta praznog hoda, a mome temperamentu to nije odgovaralo. Više sam volio restoranski đir, tu je više adrenalina. U Pelegriniju imaš svoju stanicu, ako na karti imaš petnaest, jela ona se podijele na kuhare tako da svatko ima po 2 ili 3 jela. Sam radiš pripremu za ta jela i za njih odgovaraš. Već sutra radiš druga 2 – 3 jela i tako u krug. Nikad nije dosadno i uvijek je vruće.
Kako je bilo raditi s mentorima poput Rudolfa Štefana i Andreja Barbierija?
To je veliko iskustvo i puno mi je pomoglo. Da nisam učio od najboljih, ne bih danas bio ovdje, neke stvari ne shvatiš odmah, ali poslije same legnu na svoje mjesto.
Što vas je motiviralo da se odlučite za rad na luksuznim jahtama?
Godine 2019. odlučio sam se za iskorak i početi raditi na motornoj jahti za vlasnika tvrtke iStyle, koja je dio Midis Grupe. Midis Grupa je najveća mreža Apple Premiuma i tu sam ostao pet punih godina. Danas je svima potreban novac pa tako i meni, kada bih rekao nešto drugo, to bi sigurno bila laž. Naravno da za to trebaš imati pokriće, a to se zove znanje. Kažu da je najbitnije zdravlje, ali danas to zdravlje najviše košta.
Koje su najveće razlike između rada u restoranu i rada na jahti?
Restoran je više timski rad, imaš bazu, namirnice su dostupnije. Više osoblja. Komunikacija je drukčija. Čak mi malo i nedostaje takav osjećaj. Na jahti je sve manje, skučeno. Sama činjenica da nisi kod kuće je dovoljna. Moraš biti dosta okretan, brz! Točan. Sam iza sebe čistiš, ništa se ne ostavlja za poslije. Sve moraš odmah.
GALERIJA Oženio se sin košarkaške legende Tonija Kukoča, pogledajte predivne kadrove s vjenčanja
Kako uspijevate održati ravnotežu između profesionalnog i privatnog života s obzirom na intenzivne radne sate?
Teško, i to me malo brine. Sezona je duga, počinjemo već u travnju, a završavamo krajem listopada. Želio bih odraditi još nekoliko godina na jahtama. A onda bih se vratio na kopno. U ovom poslu dosta je odricanja i teško ga je kombinirati s privatnim životom. U karijeri je bilo uspona i padova pa se nekad upitam što meni ovo treba. Svaki dan radim 15 sati i više, no kad nešto uistinu voliš, teško je pustiti. Rekao bih da se trud uvijek isplati i da je zanat majka svih vrlina.
Koja je najzanimljivija osoba za koju ste kuhali tijekom svoje karijere?
Za mene je to sasvim sigurno Kevin Costner.
Kako se pripremate za kuhanje za goste poput Francisa Forda Coppole i Jona Voighta? Za koje ste sve slavne osobe kuhali i što najviše vole jesti?
Nastojimo uvijek imati preferans listu gosta, ona je najbolji opis onoga što mu najviše odgovara ili ne odgovara. Obično su to bijela riba prve kategorije, osvježavajuće salate, školjke. Sve najbolje iz mora. Bude tu i prvoklasnog mesa. A često se dogovaramo i na licu mjesta. Nastojimo svaku želju ispuniti, ali nekad to nije moguće i oni su toga savjesni. Moju hranu jeli su Antonio Banderas, Kevin Costner, američka glumica Nicole Kidman koja voli jastoge, škampe i hlapove i kojoj, kako sama kaže, hrvatska kuhinja jako godi. Najviše joj se sviđa način pripreme naše hrane. Rekla je: “Bila sam svugdje, probala sve i svašta, ali hrvatska hrana ima poseban touch.” Moj jelovnik isprobali su i Jon Voight te Francis Ford Coppola, jedan od najboljih redatelja koji se i sam se okušao u pripremi ćevapa. Ford Coppola rekao je da je davno bio u Dubrovniku i da je jeo sarajevske ćevape pa je imao želju da mu ih napravim. Napravio sam mu ih, čak je došao u kuhinju gledati i zarolao ih je dva-tri. Kidman i Ford Coppola ostavili su mi dojam kao da ih poznajem čitav život. Bez imalo problema, lijepo se jave... Oni na kraju dana jedu i piju kao i svi mi, samo su veće zvijezde. Tako se onda treba i ponašati prema njima i oni to prihvate. Ako vide da si nervozan, da se bojiš, i oni drže distancu. Svi koji dođu ovamo osjećaju se opušteno. Maknu se od ‘crvenih tepiha’ i ponašaju se kao da su kod kuće. Sve je zaštićeno, nema paparazzija. Ljudi se opuste, hodaju u pidžami. Bili su tu još razni političari, kako naši tako i strani, zatim pjevači i drugi.. Oni su isto ljudi kao mi. Eto ja sam imao tu sreću pa sam kuhao za svjetske zvijezde, moglo se to dogoditi i nekom drugom kuharu. U svakom slučaju to je jedno predivno iskustvo koje će zauvijek ostati u mome sjećanju.
Kako ste se prilagodili specifičnim zahtjevima gostiju na luksuznim jahtama?
Najbitnija je organizacija, a to je pola posla. Naravno tu postoji i ostala posada. Kapetan Igor koji se brine da sve funkcionira i koji ima najveću odgovornost. Oficir Matej koji je uvijek dostupan. Prva hostesa Ivana i Sara. Tu su još Roberto i Eddie. Mi smo jedan mali tim koji dobro funkcionira i doista se ponosim svima nama.
Koji su vaši planovi za budućnost u kulinarstvu?
Trenutačno sam zadovoljan, ali bih volio jednog dana imati vlastiti restoran. Nekih 10 – 15 sjedećih mjesta bilo bi sasvim dovoljno.
Što biste savjetovali mladim kuharima koji žele postići uspjeh u industriji?
Da ne treba preskakati stepenice, i trčati za novcem, prvo trebate sebe izgraditi kao osobu i svladati kuharske vještine. Ulagati u sebe maksimalno jer to je jedina dobit. A sve ostalo će doći samo od sebe.
