Ako ste u osamdesetim godinama prošlog stoljeća izlazili u popularni zagrebački klub Jabuka, onda ste vjerojatno za sebe s ponosom govorili da ste gotičar. Goth glazba tada je bila na vrhuncu popularnosti, a bendovi poput Joy Division, The Cure, Siouxsie and the Banshees, The Sisters of Mercy, The Cult i The Cramps odzvanjali su danonoćno i s vaših zvučnika. Goth je ponovno u modi, lani i ove godine objavljeni su remasterizirani albumi Siouxsie and the Banshees, The Cult su ponovno u Hrvatskoj, a glazbena knjižara Rockmark objavila je u hrvatskom prijevodu knjigu “Lov na vještice – istina o goth sceni” Cathi Unsworth, koja donosi detaljan pregled društvene i glazbene povijesti goth kulture. Svojevrsni je to povijesni pregled goth kulture koja traje već više od četrdeset godina, unatoč vrijednostima i normama nerijetko vrlo različitima od onih u mainstream društvu. Kroz pitko napisano štivo na 350 stranica čitatelji mogu saznati sve o povijesti gotha, ali i o društveno-političkim okolnostima koje su do njega dovele i pratile ga sve ove godine, napominje se u najavi. Osim albuma i pjesama koji su tog glazbenog žanra ili s njime imaju dodirnih točaka, spisateljica uz osobna iskustva kroz glazbu, operu, filmove i književnost povezuje ostala ključna imena koja su na njega imala utjecaj.
Zato se, među ostalima, spominju Aleister Crowley, Jim Morrison, Maria Callas, Edgar Allan Poe, Ed Wood, što omogućuje sveobuhvatnije razumijevanje teme. Engleska spisateljica i novinarka Cathi Unsworth autoritet je kada je goth scena u pitanju. Pisala je za legendarni britanski tjednik Sounds te magazine Melody Maker i Bizarre. Objavila je i nekoliko romana od kojih su najpoznatiji “The Not Knowing”, “That Old Black Magic “ i “The Singer”. Knjiga čitatelju predstavlja opsežnu povijest supkulture od njezina embrionalnog postanka kao oblika post-punka kasnih 1970-ih u pulsirajućoj tami klubova i studija za snimanje u Leedsu, Londonu i Manchesteru, otprilike do sredine 1990-ih, preko izleta u Australiju, Njemačku i SAD: londonski East End i Ladbroke Grove, Lower East Side u New Yorku, spominju se i umjetnički i narkomanski dijelovi Melbournea, Zapadni Berlin prije pada zida i šire. – Ako postoji jedna riječ koja opisuje Britaniju 80-ih, ta riječ je individualizam. Samostalni mislioci koji su izazivali konsenzus i prkosili prihvatljivim društvenim normama oblikovali su politiku te napisali soundtrack društvenog preokreta potaknutog izborima održanima 3. svibnja 1979. U obama slučajevima ti jedinstveni entiteti bili su rezultat nepredviđenih saveza autsajdera koji su se sredinom 70-ih zakleli na vjernost vidjevši priliku u tim promjenjivim danima štrajkova, bombardiranja i trodnevnim tjednima, a njihove šokantne doktrine postale su široko rasprostranjene zahvaljujući metodama koje nitko nije očekivao. Hraneći se razilaženjima nacije tijekom posljednje gorke zime desetljeća, kada je nova zora 1979. već bila izblijedjela pred olujnim oblacima nadolazeće financijske katastrofe i gomilama nesakupljenoga otpada, njihove upadljive ženske figure bile su spremne preuzeti pozornicu: Margaret Thatcher, blistava Britannia u kompletu od tvida, s mašnom oko svojeg trozupca, piše autorica na početku knjige.
U vrijeme izbora Margaret Thatcher pakleno kratko postojanje Sex Pistolsa već je u umovima djece širom zemlje zapalilo iskru želje za sviranjem bilo kojeg instrumenta koji im dođe pod ruku. Ono što je presudno za priču jest činjenica da osnivanje goth bendova svoj nastanak duguje viziji menadžera Sex Pistolsa Malcolma McLarena. Frontmen benda Magazine, Howard Devoto, svoj prvi bend Buzzcocks osnovao je s kolegom studentom na Tehnološkom institutu Bolton, Peteom Shelleyjem, nakon koncerta Sex Pistolsa u High Wycombeu 19. veljače 1976. godine. Tijekom razgovora s Malcolmom dogovorili su svirku 4. lipnja u Manchesteru u Lesser Free Trade Hallu. Nju su – kao i sljedeći povratak Pistolsa 20. srpnja, kada su debitirali Buzzcocksi – popratili budući članovi Joy Divisiona koji su promptno odlučili da bi se i sami mogli baviti time. Točno dva mjeseca kasnije Grundy veteranka Siouxsie (u Daily Mirroru nazvana “Punk Shocker”) osnovala je prvu inačicu Bansheeja za punk-rock festival u Klubu 100, još jednoj McLarenovoj inovaciji. Njezin tadašnji dečko Steven Severin (Bailey) svirao je bas s kojim je u doticaj došao tek dan prije, dok je još jedna mušterija SEX-a i glazbeni veteran Marco Pirroni preuzeo lead gitaru. Na bubnjevima je bio Sid Vicious. “Rekao je da nema pojma”, prisjetit će se kasnije Severin. “Nama je zvučalo fantastično.” Set im se sastojao od dvadesetominutne verzije pjesme “The Lord’s Prayer”. S tim glazbenim počecima rasla je i mreža nezavisnih diskografskih kuća, pisaca fanzina, fotografa, modnih dizajnera, grafičkih umjetnika te neobičnih frizera. Kao predstavnici takozvanog Open Art koledža, Malcolm i Vivienne nudili su svojim “studentima” – koji možda nisu bili uspjeli upisati srednju školu – drugi način da zaobiđu slabo plaćene poslove koje bi u suprotnom bili primorani prihvatiti.
Nakon što je Thatcher dobila izbore, zanimljivo je da je jedini od glazbenika koji se spominju u knjizi koji je za nju glasao bio Ian Curtis, frontmen grupe Joy Division. To najbolje svjedoči o kontradikciji ovoga karizmatičnog, problematičnog mladića. Ian Curtis borio se s utjelovljenjem mnogih konfliktnih identiteta koji će za samo godinu pridonijeti brutalnom završetku njegova života. “Unknown Pleasures”, prvi album Joy Divisiona, svjetlo dana ugledao je 15. lipnja 1979. Ledenim zvučnim kulisama, psihogeografskim prizivanjem brutalističkog krajolika te uznemirujućim osobnim i političkim očajem prenijeli “Zimu nezadovoljstva” na komad crnog vinila. Upakirano bez fotografije benda i s minimalnim informacijama, dizajn naslovnice Petera Savillea prikazivao je grafičku sliku pulsara: emisije umirućeg Sunca. Album su nahvalili najperceptivniji glasovi iz triju glazbenih tjednika – koje je zajedno čitalo oko dva milijuna ljudi – kao najznačajnije izdanje od albuma Sex Pistolsa, “Never Mind the Bollocks”. Kritičari su se čudili kako je snažno bend zakoračio u probleme koji su obilježili generaciju: “Istraživanje tih ograničenih prostora, unutrašnjosti kaveza, izvanjskost ludila”, piše Max Bell u časopisu NME.
Ono što nitko od kritičara nije mogao znati jest to da je Curtis, pišući i snimajući te pjesme, iskusio niz trauma koje će mu obilježiti život. Uz suprugu koja je bila u visokoj trudnoći, na povratku s londonskog nastupa 27. prosinca 1978. iskusio je prvi epileptički napadaj. Uslijedile su naknadne nasilne epizode, a dok je čekao pomoć specijalista, prepisani su mu psihijatrijski lijekovi koji su imali razorne učinke na njegovo fizičko i psihičko stanje. Radijsku verziju pjesme “Love Will Tear Us Apart” izdanu u lipnju 1980. i dalje se ne može slušati a da se osoba ne naježi. Dok Ianov vokal podjednako zrači nježnošću i žaljenjem u autodestruktivnim stihovima kao što su, “Why is the bedroom so cold turned away on your side?/Is my timing that flawed, our respect run so dry?”, gitara Bernarda Sumnera zvuči gotovo ekstatično. Pjesma je postala jedini hit benda koji je završio na glazbenim ljestvicama – na trinaestom mjestu – i postala je NME-ova pjesma godine. Većina fanova Joy Divisiona zazire od etikete “goth”, no teško je zamisliti tragičniju priču Oscara Wildea o prekrasnoj mladosti osuđenoj na propast od one Iana Curtisa i ljudi koji su ga poznavali i voljeli. Susan Janet Ballion, poznatija kao Siouxsie Sioux, bila je tinejdžerica kad je s prijateljima osnovala bend Siouxsie and the Banshees.
Školu je napustila sa 17 godina, a tada je počela obilaziti londonske klubove. Siouxsie je postala poznata na londonskoj klupskoj sceni po svojoj odjeći inspiriranoj glamurom, fetišom i ropstvom, koja je kasnije postala dio punk mode. Također je snažno utjecala na kasniji razvoj gotičke mode svojom prepoznatljivom šminkom u obliku mačkastih očiju, tamnocrvenim ružem za usne, šiljastom obojenom crnom kosom i crnom odjećom. Početkom rujna 1976. pretučena je u Francuskoj jer je nosila grudnjak bez košarica i crnu traku s kukastim križem na ruci. Tvrdila je da joj je namjera bila šokirati stariju generaciju, a ne dati političku izjavu. Njihov debitantski album “The Scream” bio je jedan od prvih objavljenih post-punk ploča. Dobio je 5 zvjezdica u časopisima Sounds i Record Mirror. Potonji je rekao da ploča “ukazuje na budućnost, to je prava glazba za novo doba” NME je kasnije proglasio “The Scream” jednim od najboljih debitantskih albuma svih vremena, zajedno s “Horses” Patti Smith. Unatoč svojoj reputaciji glasnika izgubljenih i usamljenih, Robert Smith iz grupe The Cure rođen je u velikoj i sretnoj obitelji 21. travnja 1959., kao treće od četvero djece, dva dječaka i dvije djevojčice, a svi su bili glazbeno nadareni. Prvi mu je dom bio u Blackpoolu, a prvo, nekako proročko sjećanje jesu usta puna pijeska.
Ali Robertu su bile tek tri godine kada je njegov otac pronašao bolji posao u Upjohn Pharmaceuticalsu u Crawleyju, pa je potomstvo preselio južno, gdje se tada nalazio brzorastući New Town u prigradskom pojasu Surreyja/West Sussexa. Robert će adolescenciju provesti svjedočeći iz prve ruke rezultatima poslijeratnog urbanističkog pejzaža iz snova, na lokaciji podjednako udaljenoj od glavnog grada, dramatičnih litica i South Downsa na obali Sussexa. No kao i glazba koju će stvarati Robert Smith, Crawley je imao zlokobnu i mračnu stranu. Baš tamo je ozloglašeni poslijeratni serijski ubojica i prevarant John George Haigh postavio radionicu u kojoj bi tijela svojih imućnih mecena rastapao u bačvama punima sumporne kiseline. Dok je prividno radio kao trgovac i računovođa za kozmetičku kompaniju – te snubio vlasnikovu mladu kćer putovanjima na more i koncertima klasične glazbe u Londonu – Haigh je prevario i ubio barem šest prijatelja i poznanika koji su pali na njegov šarm. “Moj duh će još neko vrijeme ostati na Zemlji: moja misija još nije završila”, Haigh je napisao svojoj majci prije pogubljenja 10. kolovoza 1949. Njegova sjena možda je čekala Roberta Smitha koji je dijelio neke osobine s najjezivijim protogotičarom iz Crawleyja. I Haigh je rođen na sjeveru Engleske u duboko religioznoj obitelji, u njegovu slučaju radilo se o protestantskoj sekti, Plymouth Brethren, čija su stroga biblijska učenja te sadističko discipliniranje djece podarili svijetu engleskog okultista, Aleistera Crowleyja, “najopakijeg čovjeka na svijetu”.
Mladi Robert priklonio se katoličkoj vjeroispovijesti svojih roditelja, marljivo odlazeći u crkvu u Crawleyju u svojim dvadesetima, a krunicu nosi i dan-danas. Unatoč tome što su dobivali mnogo pažnje od suprotnog spola, i Smith i Haigh istinski su voljeli samo jednu ženu. Robert je sa svojom suprugom i muzom Mary (djevojački Poole) od petnaeste godine. Njihova veza bila je nadahnuće za neke od njegovih najdirljivijih pjesama – Siamese Twins, koju je snimio dok ga je ona promatrala, zatim Charlotte Sometimes, singl na čijoj je naslovnici mutna Maryna fotografija koja će se naći i na naslovnici singla iz 1990., “Pictures of You” – uvijek se trudio privatni život sačuvati od očiju javnosti. Haigh je bio u šestogodišnjoj vezi s Barbarom Stephens koja je uključivala celibat, a započeli su je kad je njoj bilo petnaest godina. Usprkos svemu što je čula na njegovu suđenju, Stephens je i dalje bila zaljubljena u njega. Prva demo snimka grupe The Cure, koja se tada zvala Easy Cure, “Killing an Arab”, inspirirana Camusovom knjigom “Stranac”, nije baš impresionirala glavešine njemačke diskografske kuće Hansa. “Ovo je užasno”, rekli su, “ovo se ne bi svidjelo čak ni ljudima u zatvoru!” Tu na scenu stupa Chris Parry.
Nakon što su iz imena izbacili Easy, Smith, Dempsey i Tolhurst snimaju novu demo verziju pjesama “Boys Don’t Cry”, “It’s Not You” te “Fire in Cairo”, koje su na njegovu stolu završile baš u vrijeme kada je osnivao vlastitu diskografsku kuću. Parry je odmah prepoznao kvalitetu onoga što je čuo. The Cure je postao Fictionov prvi bend – iako je njihov debitantski singl, “Killing an Arab/10.15 Saturday Night” izdao Small Wonder, mala, nezavisna diskografska kuća kojom su upravljali Pete i Mari Stenett iz svoje trgovine u Walthamstowu, kao posebni unikat za koji je bio zaslužan Parry u kasnom prosincu 1978. Sparivanje tih dviju pjesama oduševilo je poznatog glazbenog novinara iz časopisa Sounds jednako kao što je frustriralo Hansu. Izabravši je za pjesmu tjedna 1979., Dave McCullough oduševljeno je istaknuo kontrast između “nove i svježe” A-strane te prigušenog prikaza nedaća radničke klase na drugoj strani, koji je prenosio slične lirske stihove nalik prizivanju prigradske dosade Bansheesa, no s više surovih pripjeva koji aludiraju na konstantnu borbu.
VEZANI ČLANCI:
Za bend čija je ljubav prema točkastim uzorcima, tušu za oči, razmazanom ružu i natapiranoj kosi postala toliko poznata široj javnosti, uznemirujuće je što su u Birchovu članku u Melody Makeru opisani kao “bend bez imidža”. No naslovnica njihova debitantskog albuma Three Imaginary Boys – izdanog 8. svibnja 1979., četiri dana nakon izborne pobjede Thatcher – s podnom lampom, hladnjakom i usisivačem koji simboliziraju pojedine članove benda – podsjetnik je na to koliko su zazirali od toga da ih se strpa u određeni kalup. Ovo je samo dio bendova o kojima piše Cathi Unsworth. U svakom poglavlju detaljno govori i o gothic knjigama i filmovima. Kada smo već kod filmova, jedan od najočekivanijih ovogodišnjih je nastavak Burtonova “Beetlejuicea”. Znate li veću gotičarku od Lydije Deetz?
VIDEO: Oženio se Matija Cvek: Zasjao u ružičastom odijelu
