Redatelj Jakov Sedlar ovih je dana završio snimanje svog novog dokumentarnog filma "Male velike sestre", koji će svečanu premijeru imati 3. svibnja u Cinestar Branimir centru u Zagrebu. Radi se o dosad malo poznatoj temi spašavanja 309 Židova tijekom holokausta, a spasile su ih časne sestre reda sv. Vinka Paulskog i nadbiskup Stepinac u Bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj ulici. Film će u lipnju biti prikazan u Izraelu, a od jeseni će biti prikazivan na nekoliko židovskih festivala po svijetu.
Nedavno ste završili snimanje filma "Male velike sestre", koji će premijeru imati 3. svibnja u Zagrebu. Riječ je o dosad nepoznatoj temi spašavanja 309 Židova tijekom holokausta, koje su spasile časne sestre reda sv. Vinka Paulskog i nadbiskup Stepinac u Bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj ulici. Kako ste doznali za ovu temu i kako to da dosad nije bila poznata?
Ovo je uistinu nepoznata priča, a do nje sam došao slučajno, preko Marka Danona i Miroslave Bradice, poglavarice Sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskog.
U filmu imate nekoliko zanimljivih sugovornika poput Marka Danona, zagrebačkog Židova koji je otkrio dokumente. Što ste sve doznali u razgovoru s njim? Kako je on došao do tih dokumenata?
Bez Markove upornosti i strasti za istinom ni ove priče, a ni filma ne bi bilo. Kao ni knjige koja uskoro izlazi u SAD-u. Marko je bio potaknut sudbinom svoga oca i dijela obitelji koje je pronašao na popisu žrtava logora Jasenovac, a svi su preživjeli holokaust i umrli mnogo kasnije. Njega je zanimalo zašto se to dogodilo i tijekom višegodišnjih istraživanja u nekoliko arhiva otkrio je zaista fascinantnu priču koja ga je tjerala da ide do kraja u otkrivanju istine. Na tome putu mnogo su mu pomogli časna sestra Miroslava Bradica te prof. dr. Mario Zovak, bivši ravnatelj Bolnice sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Na tome putu izuzetno je važnu ulogu odigrao i Miro Romano koji je rođen u Vinogradskoj. Njega, koji je tad bio novorođenče, i njegovu majku spasile su časne sestre. On danas živi u Tel Avivu i ugledan je poslovni čovjek te je njegov iskaz beskrajno važan.
Među spašenim Židovima bilo je puno uglednih ljudi, među ostalima i otac Lee Deutsch. Zanimljivo je da je njihove identitete držalo u tajnosti ne samo osoblje bolnice, nego i drugi bolesnici?
Bolnica Sestra milosrdnica europski je fenomen. Dakle, ne postoji nijedan podatak da je netko od ugroženih Židova bio "otkucan" ustaškim vlastima. To je posebno zanimljivo, jer Zagreb tada nije bio veliki grad, ljudi su se poznavali, a među spašenima je bilo dosta poznatih osoba: odvjetnika, poslovnih ljudi… Kao Hrvati možemo biti ponosni na tu činjenicu, jer je jedinstvena i služi nam kao narodu na čast.
Posebno valja izdvojiti i ulogu nadbiskupa Stepinca, koji je u tajnosti plaćao za liječenje Židova te tako i sam sudjelovao u njihovu spašavanju?
Časne sestre nisu ni mogle ni smjele išta napraviti bez znanja i suglasnosti nadbiskupa Stepinca. On je zasigurno bio upućen u sve što se događalo u bolnici, posebno glede spašavanja Židova. Nakon 1943., kada je zagrebačka Židovska općina ostala bez prihoda, Stepinac je preuzeo plaćanje troškova liječenja tih ugroženih ljudi. On je već od 1938. to činio i za mnoge Židove koji su u Zagreb dolazili iz Njemačke, Čehoslovačke, Poljske… Uvjeren sam da će u godinama koje su pred nama njegova uloga biti još više poznata, jer stalno u javnost izlaze mnogi dokumenti koji su bili skrivani, a svjedoče o tome što je on radio za Židove, ali i ostale ugrožene ljude u tome tragičnom vremenu.
Fascinantna je i gotovo filmska priča o Miru Romanu, koji je rođen u Vinogradskoj, a majka je s njim pobjegla iz bolnice?
Da, Mirina priča uistinu je filmska. Njegova majka je u visokom stupnju trudnoće ubačena u vlak koji je Židove iz Sarajeva vozio prema Auschwitzu. Kako je osjećala da bi uskoro mogla roditi, uz pomoć ljudi koji su s njom bili u stočnom vagonu bježi kroz otvor na podu vagona i dolazi do Bolnice milosrdnih sestara. Rađa svoga sina, a kada u bolnicu dolazi ustaška kontrola, časne sestre na čelu s Bogoljubom Jazvo (ravnateljicom bolnice) od nekoliko plahti napravile su uže kojim se ona i tek rođeni sinčić spuštaju s drugoga kata. Časna sestra uspijeva joj nabaviti i dozvolu s kojom odlazi u Dalmaciju, a odatle u Italiju i potom u Palestinu. Posebno je dirljiv bio je dolazak Mira Romana u samostan u Frankopansku kod sestre Miroslave 2019. godine. On je tada, kao gospodin u godinama, došao časnim sestrama koje su njegovoj majci spasile život zahvaliti za njihovu dobrotu i empatiju.
Ima li po vašem saznanju još ovakvih priča o spašavanjima ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata koje nisu poznate ljudima?
Prije nekoliko mjeseci napravio sam i pokazao u Izraelu, SAD-u i Hrvatskoj film "Hrvatski pravednici". U njemu sam obradio i jednu mnogima nepoznatu priču o Ratimiru Deletisu, Hrvatu koji je spasio 100 Židova! Mali broj ljudi iz bilo kojega naroda može se pohvaliti nečim sličnim. Jednako kao što se i bilo koja bolnica u tada porobljenoj Europi može pohvaliti tolikim brojem spašenih Židova kao naša zagrebačka bolnica. Siguran sam da ima još priča koje nisu poznate, a zašto nisu ispričane, tumačim i činjenicom da je jugoslavenska historiografija bila mnogo više ideološka nego znanstvena, pa joj nije išlo u prilog pustiti u javnost priče koje bi govorile o dobrim djelima koje su Hrvati činili tijekom holokausta.
Gdje će se sve film prikazati? Već sada imate ponude za niz festivala?
Nakon Zagreba, film će biti prikazan po Hrvatskoj, a poslije u Izraelu, SAD-u i nekim europskim centrima. Ovaj čas imamo i poziv od devet festivala koji će prikazati naš film.
Zanimljivo je kako je ponovno isplivao detalj iz života nadbiskupa Stepinca. Mislite li da se o njegovu angažmanu od 41. do 45. još uvijek ne zna sve?
Vrijeme definitivno radi za hrvatskoga blaženika koji će, uvjeren sam, uskoro biti proglašen svetim. Uvijek se na kraju dozna prava istina, pa će tako biti i sa Stepincem.
Lani ste snimali i film "Bilo jednom u Hrvatskoj" u kojem je ulogu predsjednika Tuđmana tumačio oskarovac Kevin Spacey. Kako vam je bilo raditi s njim i kako ste doživjeli optužbe na njegov račun?
Kevin Spacey moj je prijatelj, a o njemu kao osobi mogu reći sve najljepše. Nebrojeno je puta pokazao svoju humanost. S njim je bio privilegij i čast raditi jer riječ je o jednome od najvećih kazališnih i filmskih glumaca uopće. On je beskrajno inteligentan, inspirativan umjetnik kojemu ništa nije teško napraviti ako je riječ o ulozi koju treba kreirati. Ponosan sam na činjenicu da je jedan uistinu veličanstven umjetnik tumačio prvoga hrvatskog predsjednika. Optužbe protiv njega smatram tračevima i željom anonimaca da dođu u javnost. Američki sud oslobodio ga je optužbi, nadam se da će i engleski napraviti isto.
U karijeri ste radili filmove o Stepincu, Paveliću, Titu. Bilo je i onih koji su vam zamjerili zbog nekih od tih filmova. Kako se inače nosite s kritikama?
Često sam radio teme koje drugi nisu htjeli ili su ih se bojali. Ničega me nije strah ako se radi o otkrivanju istina, kada govorimo o dokumentarnim filmovima. Oni koji su me napadali činili su to iz ideoloških, a ne umjetničkih razloga, zato mi je svejedno što su neki pisali ili govorili. Ljudi iz svijeta zovu me, ne ovisim ni o kome osim o onima koji prate i podržavaju moj rad, a uvijek ćete naći one koji vas iz nekoga razloga ne vole. Bio sam vrhunski sportaš, bio sam dio ekipe "Mladosti" koja je proglašena najboljim vaterpolo klubom 20. stoljeća. Nikada nismo očajavali zbog neke izgubljene utakmice (takvih je utakmica bilo malo, rijetko smo gubili), jer smo iz rijetkih poraza znali naučiti nešto što je od nas stvaralo pobjednike. Dio sam i pobjedničkog hrvatskog naroda koji je sam izborio svoju neovisnost, na to sam ponosan, pa ću i dalje raditi u skladu sa svojim uvjerenjima. Psi laju, karavane prolaze…
Jedna od zanimljivosti iz vaše karijere, a mnogi ljudi i nisu upoznati s njom, jest da ste prije 40 godina režirali predstavu "Bent", a riječ je o prvoj predstavi s gej tematikom u Hrvatskoj. Kako ste se uopće odlučili režirati tu predstavu u bivšoj Jugoslaviji i je li bilo problema u realizaciji?
Drago mi je da me ovo pitate. Naime, tzv. "novi demokrati", koji tobože štite manjine i uopće ugrožene skupine u društvu, nikada ne spominju da sam ja (kojemu daju totalno krive i lažne "epitete" kada su sloboda i demokracija u pitanju) bio jedini redatelj do sada koji je na scenu postavio kazališnu predstavu koja govori o homoseksualcima. Ni tada me, a bilo je to 1983., nije bilo strah ničega, jer sam želio reći nešto o ugroženim ljudima koje su nacisti ubijali zbog njihove seksualne orijentacije što mi je bilo suludo, ali sulud i zločinački je bio i naci sustav. Do dana današnjega nitko tu temu u hrvatskome kazalištu nije dirao unatoč halabuci koju stvaraju oni kojima je do forme, a ne sadržaja. Problema je bilo, iako je bilo i neke "podzemne" podrške, pa je predstava igrana po cijeloj Jugoslaviji, a bila je višestruko nagrađena, jer je bila potpuno drukčija od drugih. Sjajne uloge kreirali su Vicko Ruić, Željko Vukmirica, Mladen Šerment, Boris Miholjević, Cintija Ašperger…
Kada se spomene vaše ime, ljudi će se prvo sjetiti filmova "Gospa" i "Četverored". Fascinantno je kako ste tada za nositelje glavnih uloga doveli hollywoodske zvijezde Martina Sheena i Michaela Yorka?
Vjerujte, nije bilo lako usred rata u Hrvatsku dovesti velika svjetska glumačka imena, ali i taj put presudno je bilo prijateljstvo sa Sheenom i Yorkom. No ne zaboravite da je supervizor scenarija bio Barry Morrow, dobitnik Oscara za scenarij "Kišnog čovjeka", da je direktor fotografije bio Miroslav Ondriček, koji je dobio Oscara za film "Amadeus", da je to do sada jedini hrvatski film uopće koji je imao američku kinodistribuciju, a svjetska premijera bila je u najvećoj newyorškoj dvorani Radio City Music Hall (5360 mjesta), koja je bila rasprodana!
"Četverored" je film koji i danas mnogima izaziva oprečne reakcije. Kako gledate na to?
To je jedini film na temu najveće tragedije hrvatskoga naroda. Nitko više neće obraditi tu temu, u to sam siguran. Ponosan sam na "Četverored", znam što je ljudima značio i znači bez obzira na to što je dio kritika bio protiv njega, no tu se radilo o ideološkom stavu onih koji su pisali, ne o realnoj ocjeni viđenoga na platnu. To je dobar film neovisno o tome što su ga čuvari i nostalgičari sjećanja na komunizam proglasili lošim. I danas me mnogi pitaju zašto ga HTV ne prikazuje…
Najavili ste da ćete snimati i film o fra Jozi Zovku. Možete li nam reći malo više o tome?
Fra Jozo Zovko legendarni je svećenik kojega poznajem od 1981., od ukazanja Gospe u Međugorju. On je najbolji propovjednik kojega sam čuo, a slušao sam mnoge. On je izuzetna osobnost, njegov život je čudesan na mnogim razinama. Film će biti dokumentarni, pokušat ću reći nešto o čovjeku koji je označio jedno vrijeme u Crkvi u Hrvata. Bio bi sjajan i igrani film koji bi se temeljio na njegovome životu, ali za to nemam sredstava.
Što planirate nakon ovog filma, vjerujem da imate još puno ideja?
Planova je uvijek dosta. Sretan sam da Dominikov i moj film "The Match", nakon što je prodan u 71 zemlji, igra i u avionima širom svijeta! Također,njegov film "Razgovor" (o jedinome razgovoru Stepinca i Tita) igra po cijelom svijetu. Osim nekoliko projekata koji će se, nadam se, ostvariti (o njima još ne želim govoriti), ono što sam siguran i što će uskoro biti prikazano jesu filmovi "Ni oprostiti ni zaboraviti" (o stradanju Hrvata u srbijanskim koncentracijskim logorima) te film o Izvoru Orebu i Emiliji Karlavaris, velikim hrvatskim umjetnicima. Da ne zaboravim, završen je igrani film "Pet gradova, četiri žene" koji je sniman u New Yorku, Jeruzalemu, Moskvi, Rimu i Zagrebu tijekom pandemije COVID-19, u njemu igraju i neki vrlo poznati glumci (Franco Nero, Armand Assante, Al Sapienza…) a nadam se da će premijerno biti prikazan na ovogodišnjem Pulskom festivalu. Bavim se samo onim temama koje me vesele i nadahnjuju, ponuda ima mnogo, a što će se ostvariti, to samo Bog zna.
VIDEO: Mrle i Prlja iz Let 3 prije odlaska u Liverpool otkrivaju nam sve detalje nastupa na Euroviziji: 'ŠČ je postao pokret'
jakov je atipični filmaš, jedini koji hrvate ne sotonizira, jedini koji faktografski i činjenično razara nametnutu floskulu o "genocidnosti"