Dobro se još sjećamo filma Ajmo žuti, jednog od i danas rijetkih kvartovskih pa i nogometnih filmova gdje su ovi na temu lopte bubamare ipak nešto češći. U pamćenju je ostala i Trešeta, otočka priča o svakodnevici male provincijske zajednice. Sjećajući se takvih filmova neminovno dođe nostalgija prema filmovima te vrste emocije prepoznatljive velikoj većini. No, evo nam Bosanskog lonca koji kao i prethodna dva scenaristički ali i redateljski potpisuje Pavo Marinković. Riječ je o filmu koji praktično svatko može doživjeti na svoj način, vrlo je slojevit, a sa svoje strane nepogrešivo pogađa bilo koga od nas, i svaki puta na drugačiji način.
Priča o Faruku Šegi, izbjeglici iz BiH koji je prije više godina stigao u Austriju očito je prije svega priča o strancu, migrantu u tuđini u kojoj misli da je pronašao novi dom ali u kojem može zadržati stare navade. No, razlike u mentalitetu i shvaćanju države nakon nekoliko godina ukazuju da je to bilo daleko od istine. Naravno, u strogo uređenoj Austriji postoje uvjeti koji su isti za bilo tko u njoj želi ostati, tako i za intelektualca i umjetnika Faruka, opravdanja za nepoštivanja pravila nemaju plodnog tla. Tako je i kod Faruka, koji nekako pronalazi uho za svoju ideju kako da ipak ostane. A to je kazalište, predstava prema priči koju je napisao za svojih sarajevnskih dana a kojom će dokazati da je vrijedan ostati. Preko svojeg zemljaka Mujice pronađe skupinu umjetnika u gotovo propalom kazalištu koje se može izvući samo hitom, nadaju se da će to biti upravo Farukov komad. Kroz tu osnovnu priču filma, je li umjetnost dovoljna da premosti birokratska pravila i ponovo spoji Faruka s novom domajom, provlači se nekoliko drugih, važnijih. Nudi se klasičan profil valjda svakoga od nas koji smo odrasli u okružju improvizacije, mentaliteta 'lako ćemo', neobaveznog shvaćanja društva i vlastite odgovornosti prema njemu, kroz rad, zanimanje, vlastiti doprinos društvu. I pri tome Bosanski lonac, nazvan po popularnom tamošnjem jelu, kuhanom složencu, ne pravi razlike po niti jednoj liniji, Faruk je, eto, Bosanac, a isto je tako mogao biti Hrvat ili Srbin, što su vlasnik lokala u koji Faruk redovito zalazi, Stjepo te taksist Boro s kojim Faruk obično igra šah. Svi su oni i dalje u stranoj državi gastarbajteri koji su se snašli ili se snalaze na ovaj ili onaj način. I onda je tu priča o ljubavi u poznijim godinama, jer Faruk ne gubi vrijeme niti u slobodno vrijeme, ljubujući s jako mu sklonom Dragicom. Nastojanje da zadrži svoj status, međutim, podrazumijeva da Faruk opet pronađe sebe, onog intelektualca koji je nekada bio, pa i odgovori sam sebi je li moguće ostati istim negdje drugdje gdje si ipak samo tuđin. Pri čemu ga, naravno, čeka suočenje i sa samim sobom.
Sve ovo jedna je poruka i nama kojima okolnosti nameću navikavati na druge u svojem okruženju, a koji će se možda suočavati s istim pitanjima poput Faruka. Bosanski lonac podsjetio nas je na bolja vremena kinematografije našeg govornog područja s odličnim izvedbama Senada Bašića kao Faruka, Gorana Grgića kao Stjepe, Dejana Aćimovića kao Bore, Brune Bebić kao Dragice, Admira Glamočaka kao Mujice za kojima ne zaostaju austrijske kolege i ostatak domaće glumačke postave. I zbog slojevitosti, nerijetko efektnog humora svakako motiva današnjeg globalnog problema migracije pa onda i intelektualca, umjetnika. koji odbija prihvatiti okolnosti koje ga tjeraju da se odrekne vlastitog identiteta za malo boljeg života, bijega od prošlosti. Migracije su, jasno, najvažnija tema današnjice. Film je raritetan i zbog činjenice da se radi o hrvatsko-bosansko-austrijskoj koprodukciji koja je u cijelosti realizirana u Grazu. I k tome u omjeru od 70 posto na njemačkom jeziku na kojem su napisane i uloge nekih glumaca s našeg govornog područja. Posebno se to odnosi na opet sjajnog Zlatka Burića s cijelom ulogom glavnog glumca Farukove predstave na njemačkom jeziku koji inače ne govori.
