Bio je utjelovljenje snage, hrabrosti, dostojanstva i sve to odražavalo se u njegovim glumačkim ostvarenjima koja su otvorila vrata Hollywooda i ostalim crnim glumcima i glumicama te stoga ne čudi što je glumački svijet neutješan jer nas je u 95. godini napustio legendarni Sidney Poitier. U povijesti filma ostat će upisan kao prvi Afroamerikanac koji je osvojio Oscar za najbolju glavnu mušku ulogu u filmu "Ljiljani u polju", u kojem je utjelovio lik lutajućeg radnika koji je unajmljen kako bi pomogao časnim sestrama sagraditi kapelicu u pustinji, a pomažući redovnicama, s vremenom kod njih, ali i lokalnog stanovništva, briše rasističke predrasude.
Odan moralnim načelima
Sličnim ulogama tijekom 1950-ih i 1960-ih godina publici je crnce približio i kao liječnike, učitelje i detektive, a ne samo kao sluge, kako su ih do tada bili navikli gledati u većini filmskih uradaka. Najveći dio filmova iz Poitierova opusa bavi se istraživanjem rasne netrpeljivosti i većina ih je snimljena u vremenu kada su rasne razlike bile duboko izražene u svakom segmentu društva u Americi. Svojim je radom na filmu, ali i izvan njega napravio puno za Afroamerikance i njihov položaj u filmskom okruženju, ali i tadašnjem društvu, no unatoč tome nije bio pošteđen kritika nekih crnaca koji su govorili kako ih je izdao jer je prihvaćao uloge kojima je podilazio bijelcima. No bilo je to daleko od istine jer Sidney je bio iznimno principijelan i pomno je birao uloge pa čak i kad mu je novac bio nužno potreban nije prihvaćao uloge koje nisu bile u skladu s njegovim moralnim načelima. Sidney je bio najmlađe od sedmero djece Evelyn i Reginalda Jamesa Poitiera, a sasvim slučajno rodio se u Miamiju, u koji su njegovi roditelji s Bahama došli u posjet rodbini. Rođen je 20. veljače 1927. godine, puna dva mjeseca prije termina te su liječnici bili uvjereni da dječak neće preživjeti, ali njegova majka nije odustajala, a nadu joj je ulila i jedna gatara koja joj je ublažila strahove i čitajući joj iz dlana rekla je: "Ne brini se za svog sina, preživjet će. Hodat će uz kraljeve i tvoje prezime pronijeti diljem svijeta te ga učiniti poznatim."
Njegovi roditelji bavili su se uzgojem rajčica i obitelj je živjela poprilično skromno, a u želji da Sidney ostvari bolji i uspješniji život, otac ga je s 15 godina poslao u Miami gdje je već živio njegov stariji brat.
– Odveo me na brod, stavio mi tri dolara u ruku i rekao: "Čuvaj se, sine" – prisjetio se glumac u jednom intervjuu svog odlaska u bolju budućnost. Miami mu se nije pretjerano svidio i ubrzo se preselio u New York sa željom da postane glumac, a kako je imao jako skromno obrazovanje i nije dobro čitao, na početku mu je to bila najveća prepreka. Zaposlio se kao perač posuđa u jednom restoranu gdje ga je jedan od konobara prigrlio kao vlastitog sina te bi svaku večer nakon posla ostao s njim te ga je učio čitati s razumijevanjem i pomogao mu je u pisanju. Kada je ostvario napredak, prijavio se za posao u American Negro Theatreu gdje uz satove glume počinje ostvarenje njegova sna i ubrzo dolazi do prvih uloga na Broadwayu, a potom i u Hollywoodu. Prvi film snimio je 1950. godine, a bio je to film "Bez izlaza" hollywoodskog redatelja i scenarista Josepha L. Mankiewicza. Radnja donosi priču o mladom liječniku crncu kojeg progoni bijeli rasist koji liječnika sumnjiči za smrt brata pljačkaša. Ovaj film smatra se jednim od najboljih američkih filmova o rasizmu. Ulogu liječnika Luthera Brooksa Sidney je odigrao sa samo 22 godine i zadivio je kritičare i publiku svojom glumačkom zrelošću i to mu je otvorilo put do novih filmskih ponuda i do prve nominacije za Oscar 1958. godine, i to za ulogu odbjeglog zatvorenika u filmu "Bijeg u lancima", u kojem je glumio uz Tonyja Curtisa. Ovom nominacijom postao je prvi crnac koji je nominiran za prestižnu glumačku nagradu.
Zbog jedne kritike se povukao
– Tih 50-ih godina u Hollywoodu za crnce su bile rezervirane samo stereotipne uloge i jednodimenzionalni likovi. Svjesno sam odbijao uloge koje nisu bile u skladu s mojim načelima pa sam tako odbio i ulogu koja je bila plaćena sa 750 dolara tjedno. Trebao sam glumiti domara koji nije reagirao nakon što su nasilnici ubili njegovu kćer i bacili njezino tijelo na njegov travnjak. Moj agent bio je u šoku kada sam je odbio i sjećam se kako mi je rekao: "Ali u ovoj ulozi nema ništa pogrdno u rasnom smislu, zašto ne želiš igrati taj lik?" Objasnio sam mu kako ne mogu to učiniti jer taj lik je sve ono što ja nisam. U tom trenutku moja supruga trebala je roditi našu drugu kćer i nismo imali novca te sam gotovo ugrozio našu egzistenciju ovom odlukom, ali jednostavno nisam mogao ići protiv svojih postulata – rekao je u intervjuu koji je dao Opri Winfrey. U vrijeme kada je segregacija bila posebno izražena u Americi on se svojim ulogama borio protiv toga pa je tako samo u 1967. godini ostvario tri zapažene uloge koje su se uvelike bavile pitanjem rasizma. Riječ je o "Pogodi tko dolazi na večeru", filmu u kojem je glumio liječnika Johna Prenticea, čija je zaručnica bjelkinja Joey Drayton (K. Houghton), koji je objavljen samo šest mjeseci nakon što je Vrhovni sud legalizirao međurasne brakove u svih 50 država SAD-a. U "Vrelini noći" bio je Virgil Tibbs, tamnoputi policajac koji se bori protiv rasizma u istrazi ubojstva.
U jednoj sceni Sydneyev lik dobije šamar od rasističkog vlasnika plantaže, nakon čega mu glumac uzvrati šamarom. Prije nego što je pristao snimiti film, Poitier je zatražio promjenu scenarija kako bi dodao uzvratni šamar i čak je prepravio svoj ugovor kako bi zabranio studiju da reže scenu.
– Znao sam da bih uvrijedio svakog crnca na kugli zemaljskoj da u tom trenutku nisam uzvratio šamar – godinama kasnije rekao je u jednom intervjuu. U trećem filmu iz 1967. godine "Gospodinu, s ljubavlju" Poitier je inženjer Mark Thackeray koji se zaposli kao učitelj u školi poznatoj po nedisciplini učenika i uspijeva nemoguće – uvodi disciplinu te ga učenici poštuju. Ovi filmovi imali su veliki uspjeh i te godine donijeli su Sidneyu milijunsku zaradu. No umjesto da uživa u tom trenutku sreće, jedna kritika toliko ga je pokolebala da se na šest mjeseci povukao u samoću na Bahame. Naime, jako su ga pogodile riječi Clifforda Masona iz kolumne koju je napisao za New York Times i u kojoj se drži teze kako Poitier u svim svojim filmovima igra jedan te isti lik crnca koji živi tako da bi ugodio bijelcima. Sidney je dva puta bio u braku, s prvom suprugom Juanitom Hardy u braku je bio od 1950. do 1965. godine te su dobili četiri kćeri, a tijekom ovog braka glumac je imao i ljubavnu aferu s glumicom Diahann Carroll, s kojom se 1959. godine zbližio na snimanju filma "Porgy And Bess".
Afera tijekom prvog braka
– Imala je fantastične jagodice, savršene zube i tamne, tajanstvene oči. Bila je samouvjerena, primamljiva, senzualna i kretala se u ritmu koji me apsolutno dirnuo – opisao je u jednom intervjuu čime ga je privukla Diahann koja je i sama tada bila u braku. Sidney ju je pozvao na večeru i tijekom tog izlaska razgovarali su o svojim supružnicima. Sljedećih tjedana trudio se ponašati kao džentlmen, ali nije dugo izdržao i negdje na pola snimanja započeli su romansu. Od Diahann je tražio da sve prizna svom suprugu i rekao je da će i on sve otkriti svojoj supruzi te je predložio da se oboje rastanu. Sljedećih devet godina bili su u vezi, a glumac se tek 1965. godine rastao od svoje prve supruge. Kada se konačno razveo, kao dokaz svoje ljubavi prema Diahann poklonio joj je prsten i stan s deset soba. Kada su počeli zajednički život, nestalo je idile i, koliko god su se trudili, veza nije opstala, ali ostali su prijatelji i redovito su se družili desetljećima kasnije. Drugi put se oženio 1976. godine s kanadskom glumicom Joannom Shimkus s kojom je dobio dvije kćeri. – Za nas Sidney Poitier nije bio samo briljantan glumac, aktivist i čovjek nevjerojatne gracioznosti i moralne snage, on je također bio odan suprug pun ljubavi, otac koji nas je u svemu podržavao i obožavao. Bio je muškarac koji je obitelj uvijek stavljao na prvo mjesto... Mnoge je dirnuo nesvakidašnji život našeg oca, njegov nepokolebljivi osjećaj za poštovanje svakog čovjeka. Hvala svima koji su s nama u mislima i molitvama – poruka je koju je obitelj Sidneya Poitiera uputila javnosti nakon objave vijesti o njegovoj smrti.
Tijekom 70-ih više vremena provodio je iza kamere kao redatelj, a sve je manje prihvaćao filmske uloge te se 2000. odlučio konačno povući iz glumačkog svijeta. Godine 2002. osvojio je i počasni Oscar za životno djelo, a prije šest godina dobio je i nagradu Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti (BAFTA) za izuzetan doprinos industriji. Tijekom svih godina slave i popularnosti ostao je prizemljen i nikada nije prekinuo vezu s Bahamima, a deset je godina bio i veleposlanik Bahama u Japanu.
VIDEO>>Pogledajte tko je nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji Glumačko ostvarenje godine: Glasanje počinje danas!
