“Prezime ruže” – naslov je to jedinstvene predstave Olivere Balašević koju ovog ljeta možete pogledati u Hrvatskoj. Ova monobajka već je imala gostovanje u Varaždinu gdje je oduševila publiku koja se i nakon predstave ostala družiti s autoricom i dijeliti dojmove. Tijekom ljeta “Prezime ruže” još će se moći pogledati na predivnim ljetnim pozornicama na Jadranu. Prva lokacija jest Crekvina u Kastvu, a datum je 20. lipnja. Tu je i pulski Kaštel 23. lipnja. Nakon rasprodane predstave u Varaždinu porazgovarali smo s Oliverom koja nam je otkrila neke detalje.
Rasprodali ste predstavu u Varaždinu, a sada nastavljate turneju... Kako je reagirala varaždinska publika? Jeste li zadovoljni reakcijom?
Pripadam generaciji koja prije i poslije svega ima samo osjećaj odgovornosti prema nečijem poklonjenom vremenu. Svi koji u ovo doba instant zabave, spektakla i sveopće estradizacije prednost daju odlasku u kazalište i čak su spremni riskirati s predstavom koja čini prve korake u svom kazališnom životu, zaslužuju moje duboko poštovanje i motiviraju me da na sceni dam najbolje od sebe. Bilo je lijepo i nadahnuto igrati pred publikom kakva je varaždinska, dali su mi svoje povjerenje, pa je unutar tog prelijepog zdanja protok energije i emocija bio nesmetan i obostran.
Mnogi su ostali nakon predstave razgovarati s vama. Što vam ljudi govore? Kakve ste poklončiće od njih dobili?
Ugodno me iznenadilo što sam među ljubaznim posjetiteljima kazališta nakon predstave vidjela i mlade ljude, iznad svega pažljive, koji su imali potrebu prenijeti mi dojmove o predstavi. Među okupljenima su bile majka i kćer, kako su mi se i predstavile, a dirnulo me to što su rekle da su se u jednom trenutku tijekom predstave pogledale i snažno zagrlile...
Predstava je monobajka “Prezime ruže”. Što znači taj naslov?
Nadam se da će vam obaveze i vrijeme dopustiti da u Kastvu ili Puli pogledate predstavu i zaključite sami, kao što je to već otkrila publika u Skoplju i Varaždinu.
Predstava prati vaš život. Je li vam se bilo teško ogoliti i prikazati sve?
Čovjeka sve čini čovjekom, sve što radimo dio je naše autobiografije... Stvarne ili željene. Što znači da je nešto teško ili lako? Koliko teško, koliko lako? Ništa u životu nije crno-bijelo, sve je do nas, našeg kapaciteta za tugu, ali i za radovanje, stvar je percepcije. Nedavno je u 95. godini preminuo pisac i prevoditelj Ivan Ivanji, rođen u mom Zrenjaninu, Židov po rođenju, čovjek po opredjeljenju. O svom životu rekao je: “Osim što su mi oba roditelja ubijena i što sam i sam kao dječak bio u koncentracijskom logoru, sve u mom životu je bilo lijepo.” Roman o svom životu nazvao je “Moj lijepi život u paklu”.
Jesu li vas obuzele emocije tijekom izvođenja?
Emocije su te koje su u najvećoj mjeri obojile i one životne trenutke koji su se mogli naslikati jedino crnom, pa sam tijekom odrastanja i poslije u životu naučila da s njima izađem na kraj.
S ovom dramskom vrstom ne susrećemo se često. Možete li objasniti što je to monobajka?
Zahvalna sam što ste primijetili da žanr ove predstave zapravo odudara od očekivanih te da kao takav pokreće nešto novo, a to je teatar svjedočenja.
Uz svako mjesto u kojem nastupate sigurno vas vežu neke posebne uspomene, koncerti, izleti. Što je to vezano za Varaždin, što za Pulu, a što za Kastav?
Naravno da su to u najvećoj mjeri ljudi s kojima bismo se susretali na koncertima i, kako bi to moj Đole rekao prilikom povratka iz svih gradova u regiji gdje je gostovao: “Bili smo samo malo kod svojih.” U kolumni koju je baš za Večernji list pisao 14. studenog 2020. rekao je: “Bože, kako je lako bilo živjeti normalno...”
Publika tijekom predstave preispituje razne teme. Za koju smatrate da je najvažnija?
Događaji koji se u predstavi smjenjuju na duhovit, sentimentalan i dirljiv način dolaze ne samo iz vremena kakvo je bilo, nego i kakvo bi ono moglo biti.
U predstavi se ističu i neki posebni rekviziti, o čemu se radi?
Niste mogli precizniji pridjev izabrati! Moj mali žuti kofer je toliko poseban da je čak i opjevan... Kada sam iz Zrenjanina krenula na fakultet u Novi Sad, sve dragocjeno što sam imala stalo je u taj kofer. Bio je lagan, za razliku od kofera drugih putnika u tom autobusu koji su bili prepuni, pa su ih njihovi vlasnici jedva zatvarali. Ionako sve svoje najvažnije nosimo u sebi. Tko je pročitao moju knjigu “Planeta dvorište”, zna sadržaj tog malog žutog kofera i koliko je, na primer, neprocjenjivo vrijedna jedna špangica za kosu...
Što vas je potaknulo na stvaranje ove predstave?
Čežnja.
Tko vam je bio najveća podrška u njezinoj realizaciji?
Moja djeca i prijatelji, koji su mi odani suradnici dugi niz godina.
Pripremate li nam još sličnih projekata?
Ako mislite na kazališne projekte (kako moderna i opasna riječ “projekt”), tek sam udahnula život ovome. Polako, iako vrijeme vrtoglavo brzo teče, ali baš zato polako. Ja sam osoba koja ne miruje, od ranog djetinjstva stalno smišljam aktivnosti. Toliko je toga zanimljivog svuda oko nas...
Ne mogu preskočiti ni temu vaše obitelji i supruga. Postoje li neki dijelovi ove predstave koji vam posebno teško padaju zbog svega?
Opet se vraćam na kolumnu koju je Đorđe pisao za Večernji. Govoreći o mojoj knjizi spomenuo je i takve dijelove. Na kraju je rekao da je previše pristran da bi dalje pričao o autorici, to jest o meni. Reći ću nešto slično – previše je osobno...
Što mislite što bi vam rekao Đorđe o predstavi?
Ne moram razmišljati, jer vrlo dobro znam da bi, ako bi to rekao samo meni, to i ostalo samo između njega i mene. Sigurno ćete me razumjeti.
Što vam kćeri kažu na predstavu? Jesu li je obje pogledale?
Imam tu sreću da su mi obje kćeri, Jovana i Jelena, iz kazališne branše, ali još sam radosnija što su mi ujedno najbolje kritičarke i prijateljice.
VIDEO Euroviziju su minute dijelile od neviđenog skandala
kaj mi nemamo nase predstave. ili jos bolje, samo po istri mozete "igrati"?