Prije nekoliko mjeseci prelistavali smo jedan novi izbor iz Slamnigova djela, koji je za ediciju Društva hrvatskih književnika načinio Tomislav Brlek. U vremena nepjesnička i neknjiška, za ediciju čije su svrhe, uglavnom, ceremonijalne. Evo sad knjige iz jedne druge, istovremeno sivlje i optimističnije epohe. Objavljene kod tada uglednog i velikog nakladnika, u ediciji koja kao da pomalo podsjeća na tada mondena greatest hits diskografska izdanja. Naslovnica tamnoplava - u boji onog pakpapira od kojeg bi početkom rujna majke ili bake svojim školarcima izrađivale zaštitne jednoobrazne omotnice za bilježnice i udžbenike - s tipografskim grafičkim rješenjem. Pažljivo kreiranim fontom, u kojem se također prepoznaje duh epohe, cijeli je naslov, malim slovima: ivan slamnig pjesme u izboru slobodana novaka. Uredniku knjige Zlatku Crnkoviću, ali i samom nakladniku, ime izbornika jednako je važno kao i ime pjesnika. Nešto poput Andyja Warhola i The Velvet Underground.
Slobodanu Novaku četrdeset i devet je godina. Borac iz narodnooslobodilačke borbe - što 1973. nikako nije nebitan podatak - šest je godina ranije nagrađen, najvećom, Ninovom nagradom za roman godine, kao jedan od malobrojnih hrvatskih pisaca koji su je uopće dobili. Zagrebačko alternativno kazalište &TD pod upravom Vjerana Zuppe upravo priprema kazališnu predstavu po njegovu nagrađenom romanu, čija će premijera biti održana 14. siječnja 1974., i obilježit će jedno veliko razdoblje zagrebačke i hrvatske kulture. Po prirodi stvari i društveno-političkih stratifikacija, Slobodan Novak je neka vrsta odobrenog disidenta. Neprijatelj sa značajnim zaslugama za našu stvar. Otprilike tako.
Ivanu Slamnigu su četrdeset i tri. Profesor je književnosti, prevoditelj i pjesnik. Na glasu kao anglofil, ali nije disident. Prije bi se moglo reći da je autsajder. Pritom, Slamnigovo je tadašnje autsajderstvo samoodabrano i pažljivo uzgajano. Ima u njemu ponešto od duha rock kulture, premda on nema nikakve izravne ili neizravne veze s njom. I pjesnik, i priređivač su, istina na različite načine, prihvaćeni i neprihvaćeni. I jedan se prema drugom odnose kao poetički i društveni opoziti. Premda je Novak samo šest godina stariji, među njima je najveći u ono vrijeme zamislivi generacijski jaz. Jedan je bio partizan, a drugi nije bio stasao za rat. Prvi se liječio od ranih bolesti socijalističkog realizma i ideološkog fanatizma - od čega je bolovao u vrijeme vlastitog pjesnikovanja - drugi je već bio iz generacije koja je stekla imunitet.
Novakov uvodni tekst je kratak, krajnje konvencionalan i pomalo - administrativan. Ipak, ovako završava: "Ova knjiga je retrospektivni portret, i trebalo bi da predstavi pjesnika. Razumije se, i opet nepotpuno, jer Slamnig je na polovici životnog puta i, kako bi se ono reklo, u punom radnom zamahu. Svoje pjesničko djelo može još znatno, pa i bitno, upotpuniti. Očito je samo da ga ne može opovrgnuti, jer već ovo što držimo u ruci ima težinu djela." Slamnig će živjeti još dvadeset i osam godina, i doista neće opovrgnuti svoje djelo. Novak će živjeti duže.
VEZANI ČLANCI
Ali gledano iz perspektive te sive 1973, ili iz očišta Slobodana Novaka, koje je ponešto mračnije od očišta Tomislava Brleka, ne samo iz razloga intelekta, emocije i temperamenta, nego i stoga što Novak pripada generaciji crno-bijeloga europskog filmskog modernizma, generaciji za koju Slamnigova vječna autoironije i nije sama po sebi bila vrijednost. Tako onda u Novakovom Slamnigu nekako uočljivije i prisutnije bivaju pjesme poput one koja nosi naslov "Miješa se miris tinte s mirisom duhanskog pepela", i koja ide ovako: "Miješa se miris tinte s mirisom duhanskog pepela;/ u mojim očnim šupljinama dvije kugle/ okrenute prema magli, vani,/ koja je vlažna i hladna./ Čeznem udubine/ ispod tvoje donje vilice, ispod tvoga zatiljka." U toj magli, koja je vlažna i hladna, u tim udubinama tajnovitim, oko kojih se najednom koncentrira i zbuni svo naše znanje iz ljudske anatomije, osjeti se davni dah i duh Chabrola, ili još mnogo prije Renéa Claira i Marcela Carnéa i Renoira, naslute se maleni i prolazni francuski gradići, kroz koje, zaljuljani, minu spačeci. I sve to izbije iz olflaktorne misterije nastale miješanjem tinte i duhanskog pepela, o kojoj čitatelj više nema pojma, jer odavno nema više duhanskog pepela, i ne pamti da je ova dva mirisa ikad združivao. Ali dobro zna da je ova njušna slika proistekla iz raskošnog iskustva, iz maloga čuda iz kakvih se uglavnom i rađaju motivi Slamnigova pjesništva.
Naiđete li po antikvarijatima i na ovo izdanje, svakako ga uzmite za sebe. Vrijednost ovakvih knjiga nije samo u tekstu, koji, možda, možete i drugdje pronaći. Vrijednost je i u kontekstu, u predmetu i u onom što predmet zrači...
