Bijela vrana, Hihotići, Tonkica Polonkica frrr, Zagonetno putovanje... samo su neke od emisija koje potpisuje jedna od našin najpoznatijih, ali i najomiljenijih pjesnika, pisaca i voditelja Mladen Kušec.
Da je lijepim sjećanjima obilježio generacije nije tajna, a to je najbolje pokazala i dodjela nagrada Večernjakova ruža kada se cijeli HNK ustao i glasno pljeskalo uredniku i voditelju s Hrvatskog radija koji je, kao i uvijek oduševio svojim govorom i porukom da trebamo slušati djecu.
Jesu li djeca doista mala ili ih odrasli samo ne shvaćaju ozbiljno?
Oni za sebe nikad nisu mali, ta želja da rasteš nastala je već u trbuhu i to je normalno. Zato kada im priđeš kao malom, a ti si velik, odmah stvaraš nepotrebnu distancu. Nikada im se ne obraćaj kao da su mali nego kao osobi čija je želja postati velik jer ne slute da im je sada najljepše. To nisam ni ja znao. Smijali smo se onoj izreci "najljepše je đačko doba", pa kako će biti kada smo se toliko mučili u školi koja nam je išla na na živce, ali zaista je tako. Prošli sam tjedan bio u Poreču i došlo je 170 dječaka i djevojčica iz tamošnjih dječjih vrtića koji su htjeli čuti priču o Medvednici, o pet medvjedića od kojih je samo jedan želio biti običan medvjedić, a svi ostali su se željeli razlikovati. Uzeo sam tih pet medvjedića kako bih djeci pokazao da su oni različiti te da od mame, tate, tete u vrtiću uče biti ljudi. Često ljudi nisu razumjeli kako pričam s djecom pa su mi prigovarali da ne mogu s njima ragovarati kao s odraslim ljudima. Mogu, jer su iskreniji od nas i nisu pokvareni. Kada se odraslima stavi mikrofon, odmah počinju drugačije govoriti, to su fraze i to nije život, a kada ga stavite djetetu, on ga ne primjećuje, pogotovo u današnje doba kada im je tehnologija potpuno uobičajena. Davno je jedan pametan čovjek rekao da na Zemlji postoje anđeli, a to su djeca do tri godine. Nakon te dobi ih počinjemo učiti, odnosno kvariti njihovu nevinost i prostodušnost življenja. Počnemo ih usmjeravati, opterećivati i svaki im dan nametnemo jedan uteg te preko njih ispunjavamo svoje želje, a oni žele sami odabrati. Ja s njima razgovaram kao s odraslim ljudima i ne pitam ih:"Čuj, koliko imaš godina? Imaš li dečka? Odakle ti ta odjeća? Slušaš li mamu i tatu?" Pogrešno je tako pristupiti djetetu jer on odmah zauzima obrambeni stav i počne izmišljati.
Griješe li odrasli u još čemu?
Tepanje je najveće zlo. Razgovaram s djecom i oni mi kažu da neki odrasli ne znaju govoriti. Vi kažete"krokodil" i dijete će možda reći "korkodil" jer nije svjesno da su izokrenuli riječ, ali od vas čuju pravilan izgovor. Ali kada vi izokrenete riječ, oni to čuju i tepanjem ga tjerate od vas jer ga činite malim, a i misli da baš niste normalni jer ne znate govoriti u tim godinama.
Sve to što ste naučili primjenjivali ste kod svoje djece i unuka?
Jesam. Moj tast je bio profesor na Strojarstvu i želio je da moj sin bude inženjer. Mi sjedimo u dvorištu u Novalji, sin, koji je imao četiri godine, kupa se u lavoru i djed mu svako malo u najboljoj namjeri govori: "Gorane, jel' da ćeš ti biti inženjer kada odrasteš", a moj sin stane i kaže: "Neću, ja ću biti kišobran!". To nikada neću zaboraviti. Bilo mu je bespredmetno govoriti o tome što će biti jer
je tada možda želio biti leptir. Ne može mu se ništa određivati nego se može samo razgovarati o zanimanjima. Sa svojom sam djecom prošao školu, ali najveća je bila ta što sam imao 18 godina starijeg brata i 16 godina stariju sestru. Kada sam imao 13, 14 godina, oni su imali osmero djece i dok sam ih čuvao, naučio sam razgovarati s djecom. Bio sam teta u svom vrtu jer nekada su svi
vrtovi u Zagrebu bili jako lijepi, bilo je to jedno susjedsko natjecanje. Počeo sam s djecom komunicirati kada sam bio dječak, morao sam im se posvetiti i razumjeti ih da bih izašao na kraj s njima. Naučio sam da ne smijem zahtijevati nego u igri doći do onoga što želim. Mi nismo pametniji od djece, ali iskusniji smo i moramo im pokazati da smo sve ono što oni proživljavaju mi već iskusli. Ne smijemo ih tupiti i pred njih stavljati tolike zadatke... Pa taj pet nula je glupost. U Poreču sam snimao "Bijelu vranu" i pitao tete kako izlaze s djecom na kraj. Svatko od njih je osoba i trebaš se raskomadati na stotinu dijelova da odgovoriš na sva pitanja koja samo padaju po tebi. Kiša je ništa prema pitanjima djece, ali nije im to najveći problem nego - roditelji. Svatko misli da je njegovo dijete najbolje, možda i jest, ali nemoj to tražiti od drugih. Imate svoje dijete, poštujte ga, zalijevajte ga, ali nikada nemojte svoje ambicije ostvariti preko djece. To je nepošteno i tako stvaramo pogrešne ljude. Pred svakim dječakom i djevojčicom su zatvorena vrata, a na nama je da ih im otvorimo.
Je li danas, uz svu dostupnu tehnologiju i informacije, lakše otvoriti sva vrata?
Nije jer smo udaljeni i razgovaramo s nevidljivim ljudima. Svi imamo te proklete napravice, mobitele, koje su potrebite i proizvod su ovog doba. Kada su došle prve olovke s gumicom, mislili smo da su vražja naprava i sve bih dao da sam je imao. Ne smijemo robovati tehnologiji i mobitelima. Bojim se toga, pa dečko i cura sjede zajedno, a svaki vrti svoje i ja to ne mogu progutati. I mi smo proživljavali ljubavne trenutke, imali cure pa smo se gurali da se dodirujemo, da s njom budemo, čitali smo neke odlomke da bismo bili pametni pred tom curom, da razgovaramo. I sada pamtim kakve su djevojčice u mom razredu imale oči, haljinice, a danas se i ne gledaju. Nisam protiv tehnologije, ali nekad smo bili bliskiji. Vidjeli smo se, dodirivali smo se, imali smo zajedničke probleme koje smo rješavali gledajući se u uči, a danas tehnologijom.
Prije 45 godina počeli ste raditi "Bijelu vranu", jeste li tada mislili da će biti toliko dugotrajna i najdraža dječja radijska emisija?
Ne, pogrešno sam razmišljao. I tada se malo čudno gledalo na emisije za djecu, ali sve su one bile i emisije za roditelje. Kao kada napišem knjigu, a njih sam dosta napisao, ne pišem je samo za djecu, nego bih bio jako sretan da ih i roditelji čitaju s njima i tada imaju jednu zajedničku igračku, mogu zajedno o nečemu razgovarati. Svaka moja knjiga poticaj je da se obitelj okupi. Da nađu vremena biti s djetetom i imaju zajedničku temu, a da to nije novac, nego nešto što nas oplemenjuje i što nas čini pametnijima. Kada sam počinjao, nisam mislio da će to tako biti, ali dogodilo mi se čudo - 45 godina! Pa oni koje sam prve snimao sada imaju 55 godina, svoju djecu, unuke... Ljudi me susreću, pružaju mi ruku, otvaraju mi vrata, a ja ih ne poznajem. Ja sam ih zapamtio kao male, kao doživljaj i u svakoj emisiji želim im pokazati da su pametni, lijepi i dati im savjete kroz njihov govor. Oni sami dođu do toga što bi trebalo činiti, što je dobro, a što ružno. Točno znaju! Ali i u sve vjeruju, u čarolije, u zmajeve... Žao mi je da više ne vjerujem u zmajeve.
Ali ne čini se da ste izgubili takvo čudnovato, bajkovito razmišljanje.
Ne, nisam ga uopće izgubio.
Mislite da biste krenuli ovim putem da nije bilo vrta u kojem ste čuvali nećake?
To mi je bila lijepa igračka, ali važan je pametan čovjek, pisac Milivoj Matošec. Pomogao mi je, našao je bilježnicu u koju sam bilježio svoje pjesme i kada ih je pročitao, objavio ih je na dječjoj stranici u Večernjem listu, koju je uređivao. Još imam te novine. Bio je i urednik dječjeg programa na televiziji i nismo izmišljali ova nakaradna bića da ih zabavljaju nego smo dovodili lijepa, dobra bića. Bili smo im primjer i pomagali djeci, ali i sebi samima, da vjerujemo u sebe jer ovaj defetizam koji vlada ne vodi nikamo. Sada je na naslovnici crna kronika, u moje je doba to bilo na posljednjoj stranici. Danas je ona početak i to jednostavno nije dobro. Prije bih našao vas, Šteficu ili Jožeka, onog koji je neobičan i vrijedan te bih snimio četiri minute s njim. Tražili smo ljude da pokažemo dobrotu, a danas je sve priča. Ma kakva priča? One se pričaju djeci. Moram spomenuti drugog čovjek u mom životu, a to je Zvonko Letica koji me uputio u novinarstvo. Ne vjerujem da se to više događa, ali kada sam došao, on me proveo kroz sve redakcije Radija Zagreb i upoznao me sa svim kolegama. Nakon toga dobio sam mentore, sve sam prošao i radio, a tada je on zaključio da mi najviše leži reportaža i ja sam postao reporter. Kada sam bio šef Radio Sljemena, sjeo sam i dobro razmislio, savjetovao se koji mi čovjek treba za što te svakome sam dao ono što voli i dobivao sam čudesa. Pokazao sam poštovanje. Kada sam vidio novinara koji radi nešto što ne voli, odmah sam ga maknuo jer sam shvaćao svoju pogrešku. Ako radi ono što voli i u čemu uživa, tada će i oni koji gledaju i čitaju uživati zajedno s njim. Danas mlade generacije nitko ne dočeka, ne poznaju se, idu kao mumije jedni pokraj drugih, pa kamo nas to vodi? Moraju se vratiti ljudskost i poštovanje. Rad se mora poštovati!
Godinama pričate s djecom, ali i odraslima u emisiji "Zagonetno putovanje". Tko vam je inspirativniji?
Djeca jer su smješnija i iskrenija, ali "Zagonetno putovanje" koje radim s akademikom Josipom Bratulićem vrlo je zanimljiva emisija. Toliko se ljudi javlja koji bi htjeli reći dvije, tri zanimljive riječi. Čak mi zamjeraju što nismo došli negdje, ali mi smo umirovljenici i idemo gdje možemo, koristimo javni prijevoz, ako negdje netko putuje, povezemo se... tako se snalazimo. Bio sam prošli tjedan u Poreču zahvaljujući knjižnici koja me pozvala, a na povratku sam u Žminju snimio ženu koja je prikupila 270 trava i cvjetova koji rastu u Istri i o tome mi je govorila po domaći. Boji se da će to ljudi zaboraviti i zamislite koju ljubav ta žena ima prema biljkama. Postoje takvi zanimljivi ljudi, samo ih moramo naći. Ne moramo tražiti samo zlo, ono je vidljivo, ali te skrivene lijepe tajne,
to moramo naći. Barem mi novinari. Imao sam sreću što su mi urednici dali slodobne ruke i samo su rekli: "Nemoj nam napraviti kakvu svinjariju", a nisam. Rekao mi je jedan urednik: "Nisam ti ni brat, ni sestra, ni žena, ali vjerujem u tebe" i tada sam napravio seriju "Hihotići". Uvijek postoji taj jedan spasonosni i to želim svakome u životu, da imaju te skrivene prijatelje i podršku koju moraju
sami otkriti.
Uz podršku ste stvarali divne emisije koje su svima omiljene, a nagrađene su prije mjesec dana Večernjakovom ružom.
Stvarno sam ostao začuđen jer sam vidio te brojne mlade ljude i nisam mislio da ću pobijediti. Kao novinar dobio sam brojne nagrade, čak i jednu od predsjednika Tuđmana jer sam tijekom rata radio emisije o tome što se zbiva s djecom. Htio sam pokazati da u tom mraku i užasu postoje učitelji koji preko telefona uče djecu, da djeca u podrumima uče dok bombe padaju. Htio sam pokazati da imamo snagu. Nedavno sam u Gospiću tražio gospođu koja je napisala knjigu o biljkama Velebita te sam došao do jedne stare austrougarske kuće u kojoj se ne može ništa čuti. Osjećaš se jadno i bijedno te sam već izbezumljen čuo šuškanje iza jednih vrata. Pokucam, otvorim ih i tamo sjedi jedna mlada žena, digne se, dotrči k meni i kaže: "Gospodin Kušec, tako mi je drago da vas ponovno vidim." Ja joj odgovaram:"Vi ste tako lijepa žena da bih zapamtio da sam vas upoznao, toliko senilan ipak nisam.". Rekla mi je:"Ne, vi se mene ne možete sjećati, ali sam ja vas zapamtila za cijeli život. Vidjeli smo se u Smiljanu, bombe su padale, a vi ste došli i snimali ste nas male prognanike u školi i mene ste najviše snimali, a kasnije sam se vidjela na televiziji." Odmah sam se sjetio te djevojčice i rekao da mi kaže tko je i što se s njom dogodilo. Rekla je da je završila gimnaziju, studij književnosti u Zadru, doktorirala je, udala se i da ostaje u Gospiću. Rekao sam: "Dosta! Pobijedili smo!". To je pobjeda i zato radim takve priče i uskoro izdajem knjigu - ne o ratu nego o ljepotama.
Nakon svih razgovora, priča koja je lekcija koju ste naučili?
Da nikome ne mogu dati savjet jer je svatko svoj. Ne mogu dati savjet, ali poštujte sami sebe jer tada će vas i drugi poštovati.
Ključni dio naslova, i da malo parafraziram, je ,"nemojte svoje ambicije ostvarivati preko djece"