Emisija “Povratak u budućnost” godinama je iznimno popularna pa je osvojila i nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji radijska emisija godine. U povodu toga razgovarali smo s autorom i urednikom Robertom Marekovićem.
Koliko vas je iznenadila nominacija za Večernjakovu ružu, tko vam je javio da ste nominirani?
Nominacije me iznenadila prije svega zato što uopće ne razmišljam o nagradama. Jedina nagrada koju imam je Porin, koji sam osvojio za album posvećen Ivi Robiću. A kako sam pomalo uvijek izvan srednje struje, tako uopće i ne razmišljam o “kipićima” bilo koje vrste. Dakle, bio sam vrlo iznenađen. Za nagradu mi je javila televizijska kolegica Zrinka Grancarić.
Emisija “Povratak u budućnost” već je godinama u radijskom eteru, što ju je održalo tako dugo, zbog čega je slušatelji vole?
Teško je govoriti o sebi jer sve što kažete može se protumačiti kao samohvala, no mislim da je ljudima simpatična moja posvećenost glazbi. Ponekad mi se čini da ljudi kad slušaju glazbu koju im predstavljam i vide da to i nije njihov glazbeni stil, pomisle kako mora da ima nešto dobrom u tome kad taj čudni tip to toliko voli. To me podsjeća na to kako sam znao pratiti televizijske emisije Dražena Siriščevića o operi; nisam puno znao o tome, pa čak i nisam preveliki ljubitelj klasike, no Dražen je svoju ljubav prema toj glazbi prenosio s toliko strasti da sam vrlo često gledao njegove emisije. Htio bih se ovim putem zahvaliti i svojim radijskim uzorima Arisu Angelisu i Davoru Milišiću te Tomi Ricovu koji mi je bio neizmjerna glazbena podrška.
U emisiji postoji i stalna rubrika posvećena Elvisu Presleyu čiji ste veliki obožavatelj, kada se rodila ljubav prema njegovoj glazbi i koja vas činjenica o Elvisu posebno fascinira?
Za moju ljubav prema Elvisu nenamjerno je “kriv” moj otac koji je uvijek govorio da ima jedan super tip, ali da nemamo nijednu njegovu ploču jer se jedina koju smo imali otopila na suncu. Kao predškolski klinac, zapamtio sam i dan kad je Elvis Presley preminuo. Vratio sam se s igrališta, a otac je stajao u šoku i rekao mi: “Umro je Elvis”. Iako sam ja u tom trenutku vjerojatno razmišljao o tome što je za ručak, stari me uzeo za ruku i posjeo te smo na radiju cijelo popodne slušali Elvisa. Jednom kad postanete Elvisov obožavatelj, ostanete to do kraja života.
Kako se pripremate za emisije koje se emitiraju svakog četvrtka od 20 sati do ponoći, koliko traje priprema za emisiju koja traje četiri sata?
“Povratak” traje četiri sata što je prilično dugo, ali sam se navikao. Da dobijem kraći format, nedostajala bi mi duljina emisije. Priprema ovisi o zahtjevnosti tema. Pripreme za te emisije znaju oduzeti vremena, ponekad gotovo koliko i traju, ali bilo je i emisija kad sam došao doslovno bez ikakve pripreme i “odvozio” četiri sata. Te improvizirajuće emisije znaju biti i najšarmantnije.
Čime vas je radio privukao da već više od 20 godina radite u tom mediju?
Još kao dječak gledao sam neke radijske face, imaginarne ili stvarne, u raznim filmovima i serijama, npr. Jacka Wolfmana u kultnom filmu “Američki grafiti” ili Jacka Killiana u seriji “Poziv u ponoć”, te sam shvatio da je to jedan od poslova koje bih želio raditi. Međutim, ono što radio kao medij pruža i što me najviše osvaja je mogućnost da glazbu koju volite možete s nekim i podijeliti. Svatko tko doista voli glazbu, želi je širiti, želi objasniti drugima koliko je dobra, a ja, eto, imam povlasticu da mogu mnogima podastrijeti što doista volim. To je jedan od najljepših poslova zato što emisiju možete napraviti od CD-a koji slušate u autu.
Koga od ostalih nominiranih smatrate najvećom konkurencijom?
Onoga tko ima najviše prijatelja i rodbine. Moram priznati da slabo slušam radio, ali svima kao svojim kolegama želim sreću, kao što već rekoh, nisam opsjednut nagradama.
Osvojite li Ružu, imate li već neko posebno mjesto gdje ćete je držati?
Vjerojatno će raditi društvo Porinu, to mi se čini nekako logičnim, radijska nagrada uz glazbenu nagradu.
U čijem ćete društvu doći na svečanu dodjelu Večernjakove ruže u HNK?
U društvu svoje nećakinje Tene. Taman je napunila osamnaest godina, njoj će sve to blještavilo biti zanimljivo, a s druge strane, bila je bolesna pa je vrijeme da je nagradim za strpljivost i muku. Druženje s Tenom je uvijek zabavno, bistra je, pametna, i poput mene ima “zariban” jezik, tako da uvijek pada neko zabavno i konstruktivno prepucavanje.
