Vojnički ritam, koreografija uvježbana do zadnjeg detalja, savršeno izvedena „Soldier Of Love“ i „dobra večer...konačno! Dvadeset pet godina smo vježbali za vas, da bismo bili dovoljno dobri...“
Tako je izgledao i zvučao sam početak nastupa koji je Sade Adu priredila u zagrebačkoj Areni pred desetak tisuća oduševljenih poklonika. Iako je osmočlani prateći bend, za čiju je tehnički besprijekornu zvučnu sliku najzaslužniji saksofonist i gitarist Stuart Matthewman, doista bezgrešno uvježban, predstava niti sekunde ne izmiče iz ruku slavne britanske pjevačice koja je do danas zadržala dobru formu – u "pojavnom" i glazbenom smislu.
Naravno, za mnoge iz publike njen je nastup bio prigoda za vlastiti nostalgični "trip" u vlastitu mladost, pa će najtoplije biti primljene upravo skladbe iz prvih godina karijere. Hit-singlovi poput „Is It The Crime“, „Smooth Operator“, „Your Love Is King“ „Sweetest Taboo“ i posebno „Jezebel“, koju je otpjevala sjedeći na rubu pozornice, predstavljali su emocionalne vrhunce večeri.
Iako je iznikla na pop-sceni sredine osamdesetih, Sade i njen srazmjerno organski zvuk (koji pred publikom dobiva nužno potrebnu dozu "života") nikada se nisu posve uklapali u tadašnju sintetiku i možda se u toj "otpornosti" na diktat trenutka krije dio tajne njezine dugovječnosti. S druge strane, njena kombinacija egzotike, sofisticiranosti i osobne karizme i te kako asocira na eru u kojoj je stil barem jednako važan kao i glazba. Zato njen nastup ne ostavlja prostora za mnogo improvizacije; vrhunski vizualni dizajn donekle je pao u drugi plan samo u naglašeno ritmičnoj „Nothing Can Come Between Us“ koja je koncert iz područja pop-mekoće barem na koji trenutak pretvorila u gotovo tvrdi, ulični crossover funka i soula. Većinom je, dakako bila riječ o profinjenom, jazziranom popu zbog kojega svjetska kritika nikada nije bila prenježna prema njoj.
No zato je Sade, i nakon svih ovih godina, nježna prema svima ostalima. Ono što je zajedljivim recenzentima "glazba za modne piste" njezinim obožavateljima predstavlja nenadmašno, najdubljim emocijama natopljeno blaženstvo i takvu bezuvjetnu ljubav uvijek valja respektirati. Tijekom večeri rasplesana kantautorica se – u skladu s prirodom glazbe – ukazivala u različitim kombinacijama (stilizirano crno, potom bijela košulja i prsluk prije „Smooth Operator“, kasnije elegantna bijela haljina, pa crveno...).
Svaka od tih kombinacija odgovarala je dinamici koncerta koji je poklonicima osigurao točno ono što im je trebalo – pažljivo iscrtan presjek nimalo plodne, ali sadržajne karijere te (konačno!) "živi" susret s osobnom heroinom koja personificira neka bolja, romantičnija vremena.
bilo je fantastično od glasa do zvuka i pozornice i ne znam tko to može ponovit, nitko. od thompsona u domu sportova ovo mi je najbolji koncert.