Marco Santagata: Dante - Roman o njegovu životu
Sandorf, Zagreb 2021.
Mojim ljudima vrijeme je protjecalo sporo. Nije to bilo do vremena, nego do njih: umjeli su se, ti moji ljudi, dugo, ponekad i cijeli život, baviti jednom stvari, jednim problemom. Imali su svo vrijeme ovoga svijeta, pa bi godinama proučavali istu knjigu. Danas se dogodi da ih se sjetim kad god jedna takva, debela i sveobuhvatna knjiga dođe do mene, a ja ju nekako prebrzo i neoprezno progutam. Gricne me tada bijeli miš savjesti, jer znam da bi oni nad tom knjigom oči iskapali, dok svaku njezinu riječ ne bi kroza se propustili i u pamet dali. Ovu knjigu, recimo, Marca Santagate, u prijevodu Tanje Čale i Antonije Radić, naslova "Dante" i podnaslova "Roman o njegovu životu", moj bi praujak Rudolf Stubler, zvani Nano, pročitavao barem dvije godine. U bašči mu je, na stolu ispletenom od savskoga šiblja, cijeloga ljeta stajala knjiga čiji me naslov plašio: "Pakao". Prijevod Mihovila Kombola. A uz knjigu samo grafitna olovka, naoštrena džepnim nožićem. Za sitne i nečitljive napomene na zalistu.
O, koliko bi samo Nani značila ova čudesno napisana i nestvarno minuciozna knjiga o Danteu, koju je napisao čuveni talijanski danteolog, znanstvenik i prozaist, koji je živio u našem stoljeću, ali sve njegovo bilo je u doba renesanse i u kasnome srednjem vijeku. Umro je preklani od korone, premda bi primjerenije bilo da je mogao umrijeti od kuge.
O životu Dantea Alighierija odavno već zna se sve što je moguće znati. A to je, s obzirom na vrijeme i kontekst, istovremeno malo i mnogo. Dio saznanja je potekao iz povijesnih i dokumentarnih izvora, dok je drugi dio, manje pouzdan, potekao iz forenzičkog čitanja njegovih stihova. Svemu tome Marco Santagata pridodaje svoju lucidnost i vještinu dramatskog konstruiranja jedne onodobne biografije. On se istodobno ponaša kao znanstvenik i kao romanopisac, krećući se kao po minskom polju između činjenica i imaginacije.
Dogodilo se to oko 1300. godine, glavnom junaku bilo je trideset i pet, koja više ili koja manje, i već je odavno prošao polovinu svoga ne baš dugog životnog puta, kada u firentinskoj krstionici San Giovanni nazoči nemilom, na različite načine opasnom i moralno dvojbenom događaju. Neko je dijete, može biti i novorođenče, upalo u amforu od terakote, u kojoj se čuvala sveta voda. Počelo se utapati, na što su prisutni, pretpostavljam, stajali kao okamenjeni. Bilo je to vrijeme neprikosnovene svetosti, a u svakome vremenu, srednjovjekovnom i renesansnom, kao i ovom današnjem strašnom vremenu lažnih idola države i nacije, vrijednost simbola i amblema bila je neprikosnovena. Svakako veća od života jednog djeteta, koje se davi u svetoj vodi ili koje sedamstotinjak godina kasnije umire u Mariupolju. Smrt djeteta ni u jednom ni u drugom slučaju ne može biti važnija od njezina simboličnog okvira. Štoviše, smrt djeteta samo veliča svetost svete vode i zločinstvo jedne i žrtvu druge države.
Dante, međutim, grabi amforu sa svetom vodom, razbija je i spašava dijete. Bez razmišljanja, odlučno i s potpunom sviješću ne samo o snazi simbola i amblema - uostalom, nije li se u "Božanstvenoj komediji" upravo time i bavio? - nego i o tome koliko bi ga njegov postupak mogao koštati. To je svetogrđe, zbog toga se može i na lomači završiti! Nije se, međutim, dogodilo ništa. Ljudi su malo grintali, da bi se zatim smirili.
Zbog nečega, ta me je priča o djetetu najviše dojmila u ovoj nevjerojatnoj knjizi, koju bi trebalo čitati onako kako se čitaju Biblija ili Frazerova "Zlatna grana". Dakle stalno i bez iluzije da ćete je ikad stvarno dočitati. Ipak je književna genijalnost etički kategorizirana. Da bi Dante bio Dante, morao je razbiti amforu.
Vijetnam u srcima mladih
Republička konferencija SSRN-a BiH, Sarajevo 1970.
U školama su se u ona vremena organizirali literarni i likovni natječaji na ratne teme. Ovaj o stradavanju naroda Vijetnama pred imperijalističkom agresijom. Dragocjene su ovakve knjige, nakon što prođe vrijeme i promijene se ideološke preferencije i običaji. "Vijetnam u srcima mladih" praktično je oduvijek bio u kućnoj biblioteci na Sepetarevcu. Knjigu sam često čitao, nalazeći u njoj ispod naivnih zapisa neka poznata imena. Poslušajte stihove pjesme "Vapaj vijetnamskog dječaka": "Stjuart Grendžer!/ Žilber Beko!/ A tamo na istoku/ u džungli dalekoj/ na rosnoj travi/ pade neko." Čujte i završetak iste pjesme: "O, velika rijeko,/ što polja pirinčana/ zalivaš nam/ vidiš da sam sam./ Vrati mi seku/ mog tatu, mamu/ i kuću meku." Autor je učenik petog tri razreda Osnovne škole 29. novembar iz Sarajeva. Milan Mladenović. Da, onaj Milan Mladenović. "Sarajevo, kristalna sećanja, Sarajevo, od blata i snega…"
Stanisław Jerzy Lec: Nepočešljane misli I i II
Šareni dućan, Koprivnica 2002. i 2006.
Najveći aforističar našega stoljeća. I jedan od najvećih, danas skrajnutih pisaca. Evo vam tri njegova aforizma, a onda u knjižaru po knjigu. Prvi: "Sjeća li nas se prošlost?" Drugi: "To je samo treptaj oka podijeljen na godine." I treći: "Licu bezlična čovjeka pristaje svaka boja."
