Nakon što je desetak dana provela s obitelji u Siciliji, kantautoricu i dobitnicu Porina Saru Renar očekuje radno ljeto. Svoje će obožavatelje obradovati brojnim nastupima na kojima će uz stare pjesme predstaviti i nove, s aktualnog albuma “Tišina”.
Ljetni mjeseci rezervirani su za nastupe?
Tako je. Evo i popisa skorijih datuma: 4. srpnja Kastav, 7. srpnja Niš, 8. srpnja Kragujevac, 11. srpnja Ljubljana, 12. srpnja Scena Amadeo u Zagrebu, 19. srpnja Pula Film Festival, 30. srpnja Silba, 8. srpnja SuperUho Festival u Primoštenu te 15. srpnja izvodimo projekt “Gdje povlačiš crtu?” u Koprivnici. Detaljnije o nastupima možete doznati na Facebooku i internetskoj stranici.
Spomenuli ste da ćete u Koprivnici izvesti “Gdje povlačiš crtu?”, jeste li uživali raditi na tom projektu koji je dobio pregršt pohvala kritike?
Apsolutno. Rijetki su i dragocjeni trenuci da su osigurani produkcijski uvjeti za nesmetani kreativni proces, kao što je bio slučaj rada na ovom projektu, i rezultati su sjajni. Nadam se da ćemo ove godine izdati i tonski zapis materijala. Projekt je nadmašio očekivanja i živi u sve više izvedbi.
Tijekom ljetnih nastupa publici predstavljate samo aktualni album “Tišina” ili će čuti presjek svih albuma?
Koncerti su uvijek svojevrsni presjek svih albuma, ali naglasak je na aktualnom materijalu.
Koju pjesmu izvodite s najvećim užitkom? Može li kantautor uopće napraviti takav izbor?
Sami ste odgovorili, teško je to reći. Iako postoji posebna čar kada se u određenim situacijama u pjesmi “Tišina” lijepo u mikrofon kaže: “Sva ova buka je laž”.
Rekli ste da je album “Tišina” obilježila smrt vašeg oca. Je li rad na njemu bila svojevrsna terapija, način da se lakše nosite s gubitkom?
Mislim da je svaki vid umjetničkog stvaralaštva način da se čovjek nosi sa svijetom i vlastitim postojanjem. Ne znam je li mi bilo lakše ili teže, ali morala sam napraviti te pjesme.
Otvorili ste zagrebački koncert Macy Grey, kakvo je to bilo iskustvo?
Sjajno! Veliki je izazov bio svirati pred punim Velikim pogonom Tvornice, i to ispred publike koja nije tu ponajprije radi mene. Položila sam taj ispit. Dan prije imala sam trideseti rođendan pa mi je poslije koncerta dio benda Macy Gray došao na tulum. Sjajan ulazak u novo desetljeće života.
Jeste li se i s njom družili? Kakav je dojam na vas ostavila Macy Gray?
Evo jedne crtice. Nakon nastupa u backstageu smo čekali da počne njezin koncert. Ondje se okupila moja draga ekipica, bili smo euforični i veseli što je sve dobro prošlo. U jednom trenutku netko je pokucao. Bila je to Macy Gray, koja nas je pitala: “Jeste li vidjeli moj bend?” Prilično filmski.
Da možete odabrati bilo kojeg domaćeg ili stranog glazbenika, koga biste odabrali da vama bude predgrupa?
Teško je to reći. Ima sjajnih izvođača s kojima bih rado dijelila pozornicu, ali pitanje je tko bi tu kome bio predgrupa. Vidim se na pozornici s Yasmine Hamdan ili Sevdalizom.
Prije nešto više od dvije godine ostavili ste posao u arhitektonskom uredu. Nedostaje li vam arhitektura? Mislite li da ćete joj se ikada vratiti?
Plan je da se arhitekturom isključivo bavim u slobodno vrijeme, u smislu projektiranja vlastitog životnog i radnog prostora te turistički. Ako za deset godina zbog rada na glazbi potpuno zahrđam u struci, nitko sretniji od mene.
Kako su vaši najbliži reagirali kada ste rekli da napuštate siguran posao i posvećujete se glazbi koja, u financijskom smislu, nije najsigurnija?
Na sreću, imam potpunu potporu obitelji. Moj je potez zapravo svima bio očekivan. Prošle su već više od dvije godine otkako plovim ovim „nesigurnim vodama“ i mislim da sam opravdala povjerenje.
Tko vam je najveća podrška?
Obitelj. Velika je stvar imati njihovu potporu. U ovom si poslu često jako usamljen, rješavaš sto problema da bi se neki koncert uopće održao, proživljavaš spektar emocija na pozornici i izvan nje. Jako bi mi bilo teško stalno biti „tough guy“ kada ne bih imala mamu kojoj se mogu pošteno isplakati.
Mislite li da bi mladi glazbenici trebali biti potpuno posvećeni tom pozivu da bi postigli uspjeh?
Da. To uopće nije lako i naravno da je svačiji kontekst različit. Ako se želi nešto ozbiljno raditi s ozbiljnim rezultatima, i umjetničkim i financijskim, onda je to jedino rješenje. Sve je drugo samo veseli hobi.
Da biste snimili prvi album, morali ste prodati automobil. Koliko ste daleko spremni ići da biste ostvarili svoje ciljeve?
Život je sve samo ne crno-bijel, ali svojim postupcima nastojim dosljedno živjeti ono o čemu pišem i pjevam.
Što želite da iz vaših pjesama publika nauči o vama?
Nisam ja tu važna, publika je važna, pjesma je važna. Ja ću otići, svi ćemo mi jednog dana otići, ali glazba i emocije ostaju i to se dalje prenosi. Na koncertima zapravo najviše učimo o samima sebi.
Za vas se koncert ne sastoji samo od nastupa, vi ste sama sebi vozač i razvlačite kabele (toliko dobro da je Arsen rekao da bi vas zvao za majstora tona), umara li vas sve to? Biste li željeli da ste posvećeni samo pisanju pjesama i njihovu izvođenju?
Naravno da bih. Nažalost, ekonomski uvjeti jako ograničavaju. Ali, korak po korak i raste produkcijska razina. Optimistična sam, što mi drugo preostaje?!
Iznenade li se vaši kolege kada vide da sve to sami obavljate? Nadam se da vam koji put i pomognu.
Timski je to sport, naravno da si pomažemo. Goni nas entuzijazam i svatko radi svoj dio najbolje što može. Kada se sve stavi na papir, to su i dalje poražavajuće brojke, ali s vremenom se ipak krećemo prema modelu gdje možemo normalno živjeti i stvarati, a da nitko ne pada mrtav umoran od posla.
Hoće li ljeto biti u potpunosti radno ili ćete imati vremena za odmor?
Već sam bila na ljetnom odmoru s obitelji na Siciliji, tako da do kraja godine nema više stajanja. Ljetne svirke, doduše, i omogućuju poneko kupanje pa se neću previše žaliti.
Kako vam se svidjela Sicilija?
La grande bellezza. Bila sam ondje desetak dana i samo sam površno zagrebla po cijelom spektru povijesnih slojeva i kulturnih utjecaja – da ne govorimo o fascinantnoj prirodi, hrani i nevjerojatno gostoljubivim ljudima.
Kako najviše volite provoditi godišnji odmor?
Po mogućnosti u što većoj izolaciji, daleko od ljudi, buke i festivala. Može biti i grad, samo da nikoga ne poznajem. Kronično mi nedostaje mira i samoće.
Znači da volite tišinu?
Nama je u 21. stoljeću tišina nepoznat pojam. Stalno neki ekrani, inzistira se na neprekidnoj komunikaciji, neprekidnim informacijama, komentaru na komentar na komentar – a u tom strahu od praznine nema poezije. Tišina je ključna za stvaranje. Neprestano se rukama i nogama borim za malo tišine.
I dalje iz vas pršti optimizam koji možda nema veze s realnošću, kako ste jednom rekli?
Apsolutno. Moraš biti potpuno lud da bi se bavio ovim poslom i pritom mislio da je upravo to ono što te spašava od ludila.
arhitektura