Već tradicionalno svake godine jednom napravimo intervju s NewsBarom. Jer vrijedi. Borna, Domagoj, Vlado, Dean i ekipa ponudit će redovito drugačiji pogled na zbivanja u Hrvatskoj, netko bi rekao onaj pogled koji je većini u glavi, ali ga sve manje ljudi i iznosi. Vijest je da se NewsBar seli iz zgrade u Većeslava Holjevca u Zagrebu na drugu lokaciju.
– Vlasnik zgrade rekao je da im treba više prostora pa smo sada u preseljenju, ali snašli smo se pa, realno, kao da se ništa nije ni dogodilo – kažu nam Borna i Domagoj, dvojac Prime Timea, koji je pronašao vremena da usred selidbe s nama još jednom porazgovara.
– Ono što sada Domagoj i ja radimo jest Prime Time i time smo jako zadovoljni. Na televiziji smo, i to regionalnoj, jako nam je drago da je N1 odabrao da radi s nama i da proizvod poput Prime Timea uspije. Ali to je i zato što tako nečega nema, mi smo jedina satira na televiziji, ima na Facebooku ili novinama, ali nema na televiziji – kaže Borna Sor. Jer, razlog je za njega jasan, televizijsku emisiju jako je teško i skupo raditi, time je i užasno teško pronaći nekoga da to financira.
Pogledajte video: ekipa Prime Timea i News Bara
Izazivamo nevolje
– Potrebna je neka vrsta neovisnosti koja je bez straha, bez bojazni da će ti politika utjecati na ovaj ili onaj način. Tako razumijem zašto je tako, zašto je Prime Time jedini, no s druge strane ne znamo ni koliko smo dobri jer se nemamo s čime usporediti. A nije da u Hrvatskoj nije bilo takvih stvari. U Hrvatskoj je televizijska satira postojala – govori Borna navodeći kako gledanost raste, a financije su dovoljne. Odnosno, dovoljne su da proizvod postoji i održi se. Jer, radi ga tek troje ljudi. U Hrvatskoj politička satira nije na toj razini da bi voditelji takve emisije, poput Billa Mahera u Americi, bile istinske zvijezde kojima se nude različiti dobro plaćeni nastupi.
– Čak mi se čini da ovakvog proizvoda neće biti još jako, jako dugo. Nitko se, nakon onoga što se dogodilo s Montiranim procesom, neće usuditi staviti takav proizvod u svoj program, nitko od tih velikih televizija. Nema šanse da netko prihvati pogotovo skuplju produkciju koja bi izgledala i poput Late Nighta, a koja bi bila politička satira. Mi naprosto izazivamo nevolje ljudima, tako se na to gleda – govori Domagoj Zovak dodajući kako su televizijske osobe imale problema i za bitno manje.
– Tako su i komičari u ovoj zemlji sve rjeđi, odnosno nema onih koji bi, primjerice, dirali instituciju Crkve. Pogotovo zato što je u Hrvatskoj prisutna duboka podjela. Ljudi svemu pristupaju kao da se govori o nogometnim momčadima, čak i onda kada je jasno dokazano da je neki ministar ili netko na sličnom položaju ukrao novac, jedni će ga braniti, drugi napadati ,a realno – ni jedni ni drugi neće imati previše osnova za ono što tvrde. Po njima, ti si napao njegovu kulu i ti si onda neprijatelj – govori Borna. Po njemu, hrvatski je humor time kažnjen pa se Hrvate nikada ne naziva smiješnima, već gorkima, dopustili su da u njihov humor uđe previše politike, za razliku od Srba ili Bosanaca u čijem je humoru ima vrlo malo. – Zato je u Hrvatskoj uspješan crni humor, sarkazam, ironija, mi to jako volimo, jer ne volimo da nam se prodaje cvijeće i odavno nam nije smiješno kada se netko oklizne na bananu. Zbog te gorčine mi puno kruće gledamo na svijet oko sebe. Ali onda nastupa i autocenzura jer u našem je humoru snažno prisutna politika. Ljudi su naučili da se u humoru koji se bavi politikom možeš i opeći – kaže voditelj Prime Timea. Kakav je osjećaj raditi emisiju koja se emitira svake nedjelje u 20 sati, slikovito su opisali.
– Kao da svakog tjedna skupljaš otpad i onda od njega na kraju napraviš skulpturu kojoj se svi smiju. A tebi ništa nije jasno. Čuli smo od nekih naših prijatelja koji su otišli van kako bi se željeli vratiti. Samo da bi vidjeli našu emisiju jer to je, govore nam, jedino što gledaju. Imamo već PTSP od događaja i afera koje ti i ne dopuštaju da biraš jer je ritam takav da to ne možeš. Urednika koji bi nam eventualno pokušao odrediti da nešto stavimo ili ne gledali bismo kao da nije normalan on, a ne mi. Nemoguće je zaobići sve što se događa, problemi su naprosto svugdje – govore Domagoj i Borna tumačeći kako je zapravo grozno ako ih je bilo tko shvatio kao izvor vijesti što oni nisu niti žele biti. Ponuda za nastupe ima, pa i iz susjedstva. Samo što Prime Timeov dvojac ne može zamisliti da je, primjerice, u Srbiji situacija bolja nego u nas, nego samo može biti gora.
Hrabriji smo od Srba
– Neki dan tamo se dogodilo da je Vučić, odnosno ljudi bliski njemu preuzeli su televiziju gdje nastupaju Kesić i njegova ekipa tako da se sada ne zna što će točno s njima biti. Do sada su se mogli izvlačiti, no sada se priča potpuno promijenila. Općenito se situacija u Srbiji zaoštrava, i zbog Kosova, pa se bojimo da oni tamo neće još dugo. Jer, nema ih tko preuzeti, nema više javnog ili privatnog medija gdje u njihovoj strukturi nema barem nekoga iz vladajuće strukture, SNS je sve pokrio, ostali su neovisni jedino neki neovisni portali, ali oni ne mogu to financirati. Tamo radi velik broj ljudi, nekih sedam scenarista pa su i razvili visoku kvalitetu, a to i košta. Nama iz Srbije priznaju da smo hrabriji od Kesića i njegove ekipe, ali mi ovdje ipak nemamo Vučića na vlasti – kaže Domagoj. Zoranu Kesiću ipak još nisu prijetili smrću.
– Pa redovito dobivam dijapazon kojekakvih uvreda. Ali ja nemam problema s vrijeđanjem, to je dio slobode govora, nema slobode govora bez vrijeđanja. A humor uvijek nekoga vrijeđa, ne postoji neutralan humor u kojemu ćeš sve nasmijati, a nekoga nećeš uvrijediti, takvog nema. Ljudi olako napišu i u komentarima riječi poput “treba ih sve pobiti”, pa hajde čak i to. No, u inbox sam dobio popis stanica koje prolazim svakoga dana kada se vozim autobusom, a istu rutu prolaze i moja djeca, pa i punica. To je bilo nešto drugo, poruka da netko zna gdje se ja točno krećem – objašnjava Domagoj koji kaže da počinitelja neće tužiti za nikakve duševne boli, već to prepušta političarima. S kojima ipak ne želi biti u istom košu. Uzori su za dvojac negdje drugdje i gotovo su slučajni.
– Netko je iz arhive HRT-a izvukao Nikšu Fulgosija, satiričara iz 70-ih godina prošlog stoljeća koji je već tada radio videa koji su isti kao današnji Prime Time, a puno prije bilo čega što su radili Amerikanci, vrijedi to potražiti na YouTubeu. Jer, tamo se ismijava i diktaturu i komunizam, 40 godina prije! I to je taj YouTube, ta tehnološka revolucija spasila je i nas jer nitko ne bi znao za nas bez YouTubea, a mi ne bismo znali za Nikšu Fulgosija. A ljudi ne priznaju da je to budućnost, no to se ne može zaustaviti. Ljudi će ipak zapamtiti koje tu budućnost zaustavljao – kaže Borna Sor. Događaji na HRT-u otprije dvije godine i dalje ostavljaju neobičan okus.
Pucali si u noge
– HRT je jako izgubio na imidžu zbog svega što se dogodilo. Nije to bilo isključivo zbog nas, već i za vrijeme Radmana neki su ljudi morali otići, osjetila se lošija atmosfera. Ali to nije bilo dovoljno, prave su nevolje počele kada su se sve emisije počele mijenjati. Ljudi to neće lako zaboraviti i oprostiti pa će se vratiti HRT-u. Neće. Sve televizije moraju isto tako znati da, ako izgube gledatelja, on će im se teško više vratiti. Zašto bi se netko vratio nekoj televiziji kada besplatno može gledati YouTube? Koja se to televizija u nas može pohvaliti time da u, karikiram, pet minuta ima pet milijuna pogleda? Ne ulazim u to čime se ta djeca bave, ali to je generacija u koju i mi spadamo jer smo nastali na tom YouTubeu. A tamo cenzure nema – kritičan je Borna. Ali ipak su iz domaćeg cyber prostora nestale neke popularne stranice poput Pretjerivača ili Di su pare?
– HDZ-ovi botovi sve to uredno prijavljuju. Jer, danas se Facebookov algoritam toliko promijenio da svatko prijavljuje svašta, a algoritam ne prepoznaje što je što. Po pitanju Di su pare? dogodilo se upravo to. S druge je strane anonimnost, odnosno želja dosta ljudi da budu kritični, ali ne žele to raditi javno jer naprosto u tome nema novca. I Domagoj i ja smo u donjem domu hrvatskog platnog prosjeka. Možeš u nas biti komičar koji će dobro zarađivati, ali ne možeš biti politički satiričar. Kao što smo rekli, ljudi misle da je to opasno, kada bi se razbila ta predrasuda, mislim da bismo imali sjajnu scenu političke satire pa bi time bilo i više gledanosti, a onda i više novca. I onda je tu činjenica da ljudi ne znaju koliko je to zapravo posla, odnosno skeč ne daje dojam da se radi o potrebi da se nabavlja oprema gdje, recimo, najjeftinija bubica košta četiri tisuće kuna. Ne vidi se koliko je to rada pa nas često pitaju i radimo li uz to i nešto drugo. K tome video uvijek bode, skeč nije ničije osobno mišljenje, nego je organizirana pobuna. Pa zato mnogima smeta, a i mnoge plaši jer iza nečeg takvoga ima puno posla – kaže dvojac iz Prime Timea. Logično je predložiti da je snimanje reklama moguće dobar izvor prihoda.
– Ali je nefer. Ako mi kroz Prime Time promoviramo moralnu čistoću, onda je malo neumjesno promovirati proizvod neke korporacije osim ako ne vjerujemo da ta kompanija doista promovira moralnu higijenu. Sve drugo je dovođenje naših gledatelja u lošu poziciju. Bila je ta reklama koju smo radili za Heineken u kojoj se radilo o craft pivarima. I nismo se na kraju osjećali dobro jer i Milekić i ja pijemo ta piva pa smo, ako je već moralo, pokušali hiperbolizirati njihovu priču. Svejedno na kraju nije ispalo onako kako smo se nadali da će ispasti. Malo je onih za koje bismo radili reklame, koji su zaista moralno u redu – kaže Domagoj. Prime Time odnedavno možete naći na najvećoj svjetskoj internetskoj stranici o filmovima.
Jača autocenzura
– Skužili smo prije neki dan da si je netko dao truda i na IMDB-u napravio cijelu stranicu o Prime Timeu. Izlistane su sve epizode, ali tamo je i najljepša recenzija koju je itko ikada o nama napisao, vjerojatno ni rođena mater ne bi to tako posložila. Jedna je od misli tamo da Borna i ja u Hrvatskoj nismo slavni nego smo – ozloglašeni. Nas ovaj posao neće proslaviti. Govorim si već neko vrijeme da sam sam sebe upucao u nogu radeći tu emisiju. Ne slažem se s onima koji tvrde kako sam sada poznat pa ću lako pronaći posao. Ne, mogu zamisliti situaciju gdje netko čita moj životopis i govori: “Hm, treba li nam ovo u životu”. Jer, kada opališ po svima, ne stvaraš si prijatelje nego jedan uzak krug fanova koji, nadam se, cijene to što radiš. Ili barem do trenutka dok ne takneš nekog njihovog, kao kada smo se dotakli Pernarova sata. Pa su nas pitali: “A zašto njega, zašto dirate Živi zid, pa nisu oni isti.” A kako nisu ako je i on time prešao granicu zbog koje kritiziramo one druge. Mi ne možemo raditi kompromise po tim pitanjima – govori Zovak. Osim nedostatka satire, primjetan je i nedostatak humora, pogotovo na ekranima.
– Mislim da ljude te stvari poput iseljavanja ispunjavaju jednom takvom dozom očaja, osjećaju taj gubitak. Možeš zaplakati kada slušaš te priče – govori Domagoj, a Borna dodaje kako je više od polovice njegovih prijatelja sada negdje vani.
– Mislim da je humor također povezan i s političkom slobodom. Ne kažem da nismo slobodno društvo, ali ta sloboda je i vjerojatnost promjene. A izgleda da ljudi koji ovdje žive vjeruju da u sljedećih deset godina neće doći do neke političke promjene niti da postoji za to kapacitet. I to je pojačalo autocenzuru, da se okrenu novcu, a humor i novac ne idu uvijek dobro zajedno. No humor se prebacio i u neke drugačije forme, poput dalmatinskog rapa koji je prepun nekog čudnog humora. Pri čemu većina Hrvata i ne razumije kako je to humor. Primjerice, repaju o neki užasnim zločinima u nekoj fazi gdje se govori o nekim gangsterima. Kaže “ja sam veliki diler, pročitao sam jednu knjigu, jednu više nego Kerum” ili Vojko V s onom “ili su Srbi ili masoni, tko me to sabotira”. Humor sada odlazi u te neke apstraktnije formate. No točno je da humor nestaje iz javnog medija – kaže. Domagoj Zovak misli da smo u završnim fazama društvenog raspada koji se očituje u jednoj sasvim bjelodanoj situaciji.
– Nikada i nigdje se ne događa da vladajuća stranka ima toliko afera koje su sve javno prenošene, posljednja je ta afera SMS koja se mora rasvijetliti, a da joj rejting raste ili je barem stalan. Toga nema nigdje osim u Hrvatskoj. A to je zato što je onih 15 posto ljudi koji će sigurno izaći na izbore još ovdje, oni nisu otišli, nego kroz sudjelovanje gledaju kamo će utrpati i ostatak familije. Sustav je zatvoren, a moralni sustav najviše je raspadnut. Nikome više nije stalo – zaključuje.
Danas svaki diletant misli da je smiješan.