Moje ime se ne izgovara javno, policija ne dozvoljava da se širi, moje ime je konspirativno ime nekih mojih drugova. Ono se ispisuje noću po zidovima po cijenu slobode, moje ime je lozinka ljubavnika. Ono se izvikuje pod vješalima, mojim su imenom samo najhrabriji krstili svoje dječake, u slijepim planinskim kućama, znajući što ih zbog toga čeka.”
Tako je u pjesmi “Moja istina” sebe definirao veliki skladatelj, pjesnik, pjevač i flautist, Arsen Dedić, koji je s ove naše grude poletio 17. dana kolovoza 2015. godine. I moramo priznati da ga, sudeći prema zastupljenosti u medijima, a i vrćenju njegovih pjesama na izmišljotini nazvanoj formatirani radio, jako, jako rijetko čujemo. Dakle, starije treba podsjetiti, a mnoge mlade poučiti da je veliki Arsen u rodnom Šibeniku odrastao u priličnoj neimaštini. Otac je bio zidar i amaterski glazbenik, a majka divna, ali gotovo nepismena žena.
”Svirao sam u gradskom orkestru, u Šibenskoj narodnoj glazbi. Znaš, na državne praznike svirale su se budnice ujutro u 6, pa onda koncerti, a sprovoda bezbroj sam svirao. I malo-pomalo svirao sam u odličnom kazališnom orkestru. Svirali smo tamo ja, moj profesor i moj otac. Prva predstava u kojoj sam svirao bila je ‘Grofica Marica’, poznata opereta”, ispričao je Arsen za dokumentarni film koji sam radio za Glazbeni savez Unison.
Treba reći malo poznatu činjenicu da je u Muzeju moderne umjetnosti MoMA u New Yorku izložena mala slika njega, njegova oca i brata, trojice glazbara u službenim uniformama Šibenske narodne glazbe. Dakle, završio je gimnaziju i srednju glazbenu školu, a onda odlazi ujaku u Zagreb. Prvo studira pravo, pa 1959. upisuje flautu na Muzičkoj akademiji. Povremeno se bavi pjevanjem i sviranjem, čak i jazza, oformio je kvartet flauta, poslije i vokalni kvartet Melos.
Živi, kao i mnogi poslije poznati glazbenici, u studentskom domu na Cmroku. U studentskim danima za cimera, Marija Bogliunija, piše nekoliko tekstova, koji će biti uglazbljeni, pa i nagrađeni. Bogliuni i Arsen osnivaju ansambl Prima, no i dalje povremeno nastupa sa sastavom Melos, a sa Zvonkom Špišićem i ostalima na okupljanjima u stanu mladog Ivice Krajača u Jurjevskoj 20 pokreće zagrebačku šansonu. Evo kako stihovima opisuje starije dečke koji njegovim vršnjacima “otimaju” curice pred nosom:
”Tipovi kojima svira staklo pod prstima i koji ispuštaju dim kroz nos. Koji miču ušima, tipovi koji ubacuju kutiju šibica u čašu, koji pokreću kosu, koji skrivaju goruću cigaretu u ustima. Tipovi koji duže rone i koji se kupaju goli noću i koji liče na pojedine glumce. Tipovi koji voze bicikl bez ruku i koji imaju tetovirano sidro i ružu i koji nemaju roditelje. Tipovi koji sviraju gitaru i koji nose džempere uz vrat, koji ljube naše male nezgrapne prijateljice, uopće tipovi koji su nam razorili djetinjstvo.”
Prvi put, mlad i iznimno mršav, Arsen biva nagrađen za pjesništvo. Naime dobio je prvu nagradu splitskog časopisa Vidici. Radi i na Radio Zagrebu, ali dobiva otkaz zbog objavljivanja dviju sakralnih pjesama, pa dalje piše pod pseudonimima Igor Krimov i Luka Juras. Uskoro upoznaje Zdenka Runjića i na Splitskom festivalu 1963. izvodi njegova “Čovjeka od soli”. U prvom braku dobiva kćer Sandru, a 1964. i diplomira. Njegova pjesma “Kuća pored mora” osvaja na Splitskom festivalu 1964. prvu nagradu žirija i drugu nagradu publike. Iste godine na Zagrebačkom festivalu izvodi pjesmu “Moderato cantabile”, a uskoro upoznaje talijanskoga kantautora Sergia Endriga.
”Ja sam ‘Moderato’ napisao još negdje ‘61. i onda sam krenuo. ‘Zagreb’ odbio, ‘Split’ odbio, ‘Beogradsko proleće’ odbilo, dakle sve što je postojalo to je odbilo. I onda smo se jedne godine svi mi prijatelji i kolege koji smo se oko šansone aglomirali, gdje su bili Irena Vrkljan, Zvonimir Golob, Krajač, ja, Hegedušić, Špišić, Prohaska, Kalodjere i tako dalje, formirali neformalnu grupu koja je nosila naslov Studio 64. Ili, kako sam ih ja zvao, Salon odbijenih, kao što imaju Francuzi u slikarstvu. Tu smo bili svi mi kojima su možda njihove najbolje stvari bile mahom poodbijane. Jer prosječan je ukus apsolutno nepogrešiv, on vidi kad je nešto dobro i to zaustavlja”, ispričao je Arsen za spomenuti dokumentarac. Gabi Novak i Arsen prijateljevali su desetak godina, sretali se na pozornicama i družili, a onda je Gabi, potkraj šezdesetih, u sklopu velike turneje došla pjevati u šibenski Solaris, pa ju je Arsen pozvao kući na ručak. Godine 1969. Arsen objavljuje album “Čovjek kao ja”, a privatni mu se život iznenada promijenio na turneji po Rusiji.
”Simpatija je jednostavno prerasla u jednu vezu. Ja sam bila ovako malo zabrinuta i tako, svi smo se iznenadili, i muzičari su se iznenadili. Međutim, mi smo se vratili i obavijestili kompletnu familiju, koja nas je čekala nakon dva mjeseca na aerodromu, da smo mi zajedno i da dolazimo, samo što nismo oženjeni, dolazimo kao par”, kaže Gabi Novak.
Kum na vjenčanju s Gabi bio mu je talijanski pjevač Gino Paoli, s kojim je Arsen 1969. na Splitskom festivalu izveo pjesmu “Vraćam se”. Publika ih je za proglašenja pobjednika izviždala, pa Arsen odlučuje ne dolaziti više u Split. Kreće kreativni vulkan, nastaju mnogi veliki hitovi: “Vraćam se”, “Sve što znaš o meni”, “O mladosti” i druge. Nakon objavljivanja albuma “Čovjek kao ja” i “Arsen 2” te legendarne zbirke pjesama “Brod u boci”, 1973., dakle u godini kad je Gabi rodila sina Matiju, Arsen objavljuje prvi dvostruki album na prostorima bivše države. Publiku tijekom godina oduševljavaju pjesme “ Tvoje nježne godine”, “Dida moj” i mnoge druge.
”Bio sam vrlo blizak i baš mogu reći družio se s Bulatom Okudžavom, s Paolijem, pa s Endrigom i još nekim ljudima, ali to je uvijek bilo prožimanje nekakvih iskustava. To su talenti, recimo ako mogu i sebe staviti u blizinu, talentić moj s tim talentima velikim koji su samo pomagali jedan drugome ili se nadahnjivali. Pisao sam za druge, Goran Bregović i ja zajedno smo napisali ‘Loše vino’, pa toliko pjesama za Gabi, pa za Srebrna krila, za Kseniju Erker, a za klape dalmatinske, za Josipu, Montena. A za djecu? Pa tu nema kraja. Nisam ja mislio samo na sebe, možda sam napisao i manje sebi nego drugima”, govorio je Arsen.
Godine 1966. počinje pisati za televiziju. Prva drama bila je “Mediteranska klima” po djelu Ive Štivičića, pa “Prosjaci i sinovi”, “U registraturi”, “Glembajevi”, “Bombaški proces”, “Donator”, “Punom parom”, “Zlatna nit”, “Vlak u snijegu” i druge. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Arsen objavljuje čak 14 albuma, brojne su pjesme zaživjele do danas: “Sve te vodilo k meni”, “Otkako te ne volim”, “Odlazak”, a 1982. na San Remu dobio je nagradu “Tenco” koju je prije njega dobio, recimo, Bob Dylan.
Tijekom ratnih devedesetih Arsen dosta radi, daje doprinos pjesmi “Moja domovina”, piše i “Kad raziđe se dim” za susjeda iz mladosti Vicu Vukova, te objavljuje albume “Tihi obrt” i posebno zapažene “Ministarstvo straha” i “Kinoteka”. No, početkom dvadeset i prvog stoljeća Arsen je teško bolestan i mora na presađivanje jetre.
”Ja nisam niti jednoga časa osjetio strah od onoga što me čeka pri toj operaciji mada je ona bila, moglo bi se reći, biti ili ne biti. Ja sam se stalno koncentrirao na rad, ja sam tamo napravio radnu sobu od bolesničke sobe. Tamo su bili televizori, CD playeri, kasetofoni, knjige koje su mi iz Zagreba donosili da čitam”, sjetio se Arsen. Nakon uspješne operacije vraća se u Zagreb. Novim nosačem zvuka “Na zlu putu” 2005. osvaja Porina za album godine. Tako samo upotpunjuje kolekciju nekoliko desetaka Porina i drugih prestižnih glazbenih nagrada u zemlji i inozemstvu.
”Ja nikad nisam vidio u životu YouTube, ja ne znam što je to, ja nisam nikad u životu vidio internet, ja ne znam što je to. Ja se svim tim stvarima ne bavim, pogledam televiziju, a od svih ovih elektronskih uređaja imam samo kućno zvonce, derem se tko je i uglavnom ne otvaram. Prema tome, možda ja pripadam nekom drugom vremenu, ali talent nema vremena, ako si zaista darovit, imaš u sebi što reći, svejedno je govorio to prije ili govorio sada”, odzvanjaju Arsenove riječi u spomenutom dokumentarcu.
Stotine pjesama, knjige poezije, glazba za filmove i kazališne predstave, pune dvorane, pa i stadioni, silna priznanja i nagrade, milijuni prodanih albuma, suradnje sa svjetskim glazbenicima, sve je to u liku velikog umjetnika jednog poslijepodneva sjedilo preko puta mene, za pianinom i spremalo se odgovoriti na pitanje koje uvijek ostavljate za kraj.
”Arsene, kako doživljavate ideju fizičkog kraja?” sa strahom sam pitao.
A on će, naoko ljutito: “Znate što, gospon Volarić, ja sada žurim, moram doma jer sam praktički u braku, pa ću vam ovaj odgovor odsvirati.” Sjedim pokraj Arsena, on mi dvije minute svira smrt. I shvatim da ju je unaprijed zauvijek pobijedio.
Velikan, neponovljivi. Ostavio je veliki trag na glazbenoj sceni. Volim njegove pjesme, vrate me u prošlost, čak i djetinjstvo.