lavko Nedić skladatelj je s više od 300 objavljenih skladbi, aranžer i producent s više od 60 objavljenih albuma, urednik glazbenog programa Hrvatskoga katoličkog radija te autor i voditelj nekoliko emisija poput "Sacro ritam", "HKR Rock club" i "Ljudi iz sjene". Također je novinar, kolumnist koji je objavljivao tekstove u više novina, časopisa i portala. Iza njega je bogat glazbeni put, s više od 150 napisanih skladbi. Ove godine slavi 50 godina djelovanja, a nedavno je nagrađen i HURIN-ovom nagradom za životno djelo.
Ove godine obilježavate 50 godina vaše glazbene priče, a tim povodom nedavno ste dobili i nagradu HURIN-a za životno djelo. Vjerujem da vam to jako znači?
Ponosan sam na ovih mojih 50 godina života s glazbom. U to je uključeno sve, ne samo moj skladateljski i aranžersko-producentski rad nego i radijski. Na Hrvatskom katoličkom radiju sam 27 godina, od toga 24 urednik glazbenog programa. Stoga mi je HURIN i dodijelio nagradu za životno djelo. Iako nikada nisam radio zbog nagrada i priznanja, važno mi je da sam ja zadovoljan s tim što sam napravio i da su to su to prepoznali ljudi kojima je namijenjeno. Ipak, kada i struka, ne samo članovi HURIN-a, nego i HDS-a, HGU-a, HDKN-a, prepoznaju da to što si napravio uistinu vrijedi, onda je radost još veća.
Kako je počeo vaš glazbeni put? Kako ste otkrili talent za glazbu?
Sve je započelo u mom rodnom mjestu, u Tolisi, u Bosanskoj Posavini. Tamo sam u sedmom razredu osnovne škole počeo svirati bas prim kod Tunje Kobaša Babića. Ipak, sve je ozbiljnije započelo u Bolu na Braču. Tamo sam došao u srednju školu i u dominikanskom sjemeništu sam se priključio grupi Akvinac kao bubnjar. Tako sam svoj put crkvenog glazbenika, koji traje evo već 50 godina, započeo kao bubnjar. Sastav je vodio legendarni pater Mijo Horvat koji je kasnije postao vrlo zaslužan za stvaranje riječke rock scene. Pater Mijo me je potaknuo da krenem vježbati bubnjeve po notama i dao mi knjigu "Buddy Rich's Modern Interpretation of Snare Drum Rudiments", i to mi je kasnije bilo od velike koristi kad je trebalo nekim grupama duhovne glazbe uskočiti kao bubnjar ili bas gitarist.
Kako ste se od početka odlučili posvetiti duhovnoj glazbi? U jednom intervjuu rekli ste da vi niste skladatelj nego "sakupljač Božjih nota"?
Osobno smatram da je glazba veliki dar koji mi je Bog dao, a onda mi je to normalna stvar da mu budem zahvalan za to. Iako sam dobio dar skladanja, ja ipak za sebe radije kažem da sam sakupljač Božjih nota. Smatram da je skladatelj onaj koji je svemu učinio sklad, On je Skladatelj, a ja sam samo sakupljač Njegov nota. Ja to slikovito objašnjavam ovako. Bog je okolo razbacao note i nekim ljudima je dao određene "magnete" da te note može sakupiti. A ako sam već, kao mali skladatelj, sakupljač, onda sam, prenoseći ih dalje, ustvari sijač. Sijem ne samo note nego i riječi putem radio valova.
GALERIJA: Lana Jurčević je proslavila 40. rođendan, pogledajte kako se mijenjala od početka karijere
Kako je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo baviti se duhovnom glazbom? Jeste li imali kakvih problema?
Osobno nisam imao nikakvih problema. Ja sam duhovnu glazbu stvarao i svirao unutar crkvenih okvira i to nije bio problem. Izvan crkvenih prostora to nije bilo moguće, duhovnoj glazbi nije bilo mjesta u medijskom prostoru, no ako ste toga bili svjesni, mogli ste, unutar zadanih okvira, stvarati do mile volje. A taj prostor nije mali, ako pogledate koliko je u to vrijeme bilo crkava u bivšoj državi u kojima ste potencijalno mogli nastupati.
Iza vas je i nekoliko većih glazbenih djela. Vjerujem da ste posebno ponosni na mjuzikl "Sarajevski krug", koji je jedini mjuzikl s ovih prostora koji je pokazno igran i na Broadwayu?
Rekoh vam da u ladici imam nekoliko nedovršenih glazbeno-scenskih djela, ali ima i dovršenih, kao na primjer suita "Slike iz Hrvatske" (1997. godine), zatim mjuzikl "Zaljubljeno voće i povrće" koji sam radio na tekst Ane Horvat i u režiji Igora Weidlicha. Premijera je bila 1999. godine u kazalištu Žar ptica. A "Sarajevski krug" je posebno emotivna priča. Zbog njega sam žrtvovao puno toga i ponosan sam na ono što smo napravili. Glavni autor je Edin Dino Zonić, a tekstove su uz njega pisali još i Mustafa Tanović i Rade Čikeš Medan. Ja sam koautor glazbe u dvije skladbe te aranžer u sedam. U mjuziklu je nastupila vrhunska ekipa glazbenika, među ostalima i Goran Karan, Jelena Radan, Helena Bastić i mnogi drugi. Mjuzikl je izvođen širom Europe, a dospio je i do producenata na Broadwayu koji su pokazali veliki interes za njega. Pokazno su odigrane dvije predstave, zašto ipak nije stavljen u redoviti program, ne bih znao, ali i to je ipak velika stvar jer, bez obzira na sve velike mjuzikle ovog našeg kraja, samo je "Sarajevski krug" dobio tu broadwaysku priliku.
Godine 1998. počeli ste na HKR-u voditi emisiju "Sacro Ritam". Kako je došlo do vašeg angažmana na radiju i pokretanja ove emisije?
Hrvatski katolički radio pokrenut je 1987. godine, ja sam odmah predložio emisiju koja bi se bavila hrvatskom glazbeno-duhovnom scenom. Nazvao sam ju "Sacro ritam" jer se bavi crkvenom, ali ritmiziranom glazbom. Emisija je krenula godinu dana kasnije i bila je i ostala mjesto u kojem evo već 26 godina pratim događanja na toj sceni. I to, moglo bi se reći, vrlo uspješno jer emisija je pored simpatija izvođača i slušatelja dobila niz glazbenih priznanja glazbene, novinarske i radijske struke.
Od 2000. ste glazbeni urednik HKR-a. Koliko se program i radio općenito promijenio od tada?
U glazbenom smislu bilo je značajnijih promjena. Glazbena slika je malo proširena, ali smo uvijek ostali vjerni svom imenu i prezimenu. Mi smo Hrvatski i katolički radio, što znači da u našem programu mora biti puno hrvatske glazbe svih glazbenih oblika, i to u izvedbi ne samo velikih i poznatih imena nego treba dati priliku i izvođačima koji tek dolaze. I neki, danas poznati izvođači, s ponosan ističu da su prvu priliku dobili na Katoličkom radiju. I naravno, na HKR-u treba biti zastupljena i duhovna glazba i domaća i inozemna, a vjerujte mi, te glazbe ima poprilično puno i na vrlo zavidnoj je glazbeno-produkcijskoj razini. Kad sam 2000. postao urednik glazbenog programa, obnovio sam glazbeno-nakladničku djelatnost. Samo te godine objavili smo 11 albuma, što je bilo više nego dovoljno da iniciram pokretanje kategorije popularne duhovne glazbe unutar Porina. Mislim da se možemo pohvaliti podatkom da je HKR do sada, samostalno ili u suradnji s drugim nakladnicima, objavio 94 albuma, osvojilo 6 Porina i 9 nominacija. Zatim sam inicirao pokretanje mnoštva specijaliziranih glazbenih emisija. Jedno vrijeme je HKR imao više od 23 autorske glazbene emisije koje su pokrivale skoro sva glazbena područja. HKR je već više od deset godina među deset najslušanijih radio postaja u Hrvatskoj. To, naravno, nije samo moja zasluga nego i ostalih glazbenih urednika i suradnika koji sudjeluju u glazbenom oblikovanju radija. Naravno da ne smijem zaboraviti ni svoje ravnatelje i glavne urednika koji su svih ovih godina imali jako razumijevanja za moje ideje koje nisu baš svaki puta bile detaljno obrazložene.
Vodite i emisiju "Ljudi iz sjene". Koji je koncept i koga ste sve ugostili?
Ideju za emisiju imao sam već par godina, ali nikako da dođe na red. No, smrt Jure Stanića nagnala me je da s emisijom krenem odmah. Bio je to kraj kolovoza 2021. godine, na uredničkom sastanku, jutro poslije njegove smrti, kažem: "Ljudi, sinoć je umro Jure Stanić". Većina me pogleda s velikim upitnikom. Tko je uopće Jure Stanić? Ja im nabrojim par njegovih autorskih pjesama poput "Pred tvojim vratima", "Tko sam ja da ti sudim", "Prije svitanja"... i svi kažu - pa to su Oliverove pjesme. Tad sam odlučio da u nadolazećoj sezoni mora krenuti emisija o ljudima iz glazbene sjene. Emisiju sam objasnio ovako: pjesma je prekrasan mozaik s mnoštvo krasnih dijelova. Većina zastane kod onog najsvjetlijeg, gdje je pjevač, ali taj mozaik ima još puno detalja koje čine: skladatelj, tekstopisac, aranžer, producent, prateći vokali i glazbenici, nakladnici, menadžeri, novinari i mnogi drugi. Svi su oni bitni dijelovi tog mozaika i bez njih on ne bi bio potpun niti bi zablistao u punom sjaju. U emisiji "Ljudi iz sjene" slušamo njihove priče, a one su vrlo zanimljive. Dokaz tome je da emisija ove godine ide u svojoj četvrtoj sezoni.
Vaše kćerke naslijedile su talent za glazbu. Osnovale su grupu RiM u kojoj i vi svirate gitaru. Vjerujem da ste posebno ponosni na njih?
A tko ne bi bio? Znate, u ova vremena, kada vlada kriza obitelji, vi ste gitarist u bandu svojih kćeri. To je neopisivi blagoslov. U jednom trenutku su dvije starije kćeri, Ružica i Maja, došle na ideju da bi i one htjele imati svoj band i nazvale su ga po svojim imenima RiM. U počecima je to bilo uz veliku tatinu pomoć i mentorstvo. Pa tako i prva pjesma koju su snimili je bila obrada moje "Žena pod križem". Danas RiMljanke imaju desetak svojih pjesama i stotinjak nastupa na raznim prigodama, od malih druženja i obnova pred dvadesetak do velikih susreta pred 30-ak tisuća ljudi. RiM je glazbena priča mojih kćeri Ružice i Maje, a ja sam tu samo podrška, prijatelj, oslonac i gitarist kada me zatrebaju.
Koliko ste zadovoljni interesom mladih za duhovnu glazbu? Danas u Hrvatskoj ima i puno mladih koji stvaraju duhovnu glazbu poput Alana Hržice, sestara Palić, grupe Emanuel, Vanesse Mioč...
Nije se veliki boom duhovne glazbe dogodio zadnjih 5-6 godina. Zaboravljamo činjenicu da je album "To nije tajna" grupe Žeteoci druga LP ploča u tadašnjoj državi objavljena samo šest mjeseci nakon albuma "Naši dani" Grupe 220. Prvi veliki, i brojem izvođača i do danas najbrojniji koncert duhovne glazbe, bio je Cro sacro Maksimir 1999. godine, na kojemu je u dva dana nastupilo 56 izvođača u parku Maksimir. Zaboravlja se činjenica da je do prije desetak godina Hrvatska imala više od 20 festivala duhovne glazbe, što je više nego u svim zemljama uokolo zajedno. Tu su i mediji, posebice radijski poput Hrvatskog katoličkog radija koji je već više od desetak godina među prvih deset najslušanijih radija, zatim Radio Marija, Radio Marija Bistrica, Radio Mir Međugorje. Uz takve temelje, uopće nije čudno. Barem je nama, koji to pratimo dugi niz godina, potpuno jasno da je sve ovo što se danas događa sasvim normalni slijed i da je sasvim očekivano da pune, ne samo koncertne dvorane i arene nego i stadion Maksimir. A što mlade toliko privlači duhovnoj glazbi? Ljudi su danas još žedniji duhovnih poruka i sadržaja, a svaki od tih koncerata je puno više od koncerta, to je ujedno i duhovna obnova. Stoga uistinu ne čudi da imena poput Božje pobjede, Emanuela, Alana Hržice, Mateja Galića i drugih izvođača pune ne samo dvorane i arene.
Kada danas sumirate vaših 50 godina stvaralaštva, jeste li zadovoljni svim što ste napravili? Žalite li za nečim?
Zadovoljan sam i zahvalan na svemu. Nije mala stvar 50 godina biti Božji glazbeni glasnik, stoga sam najprije zahvalan Bogu na glazbenom daru, potom sam mu zahvalan na snazi da ustrajem na tom putu. Zatim sam zahvalan na obitelji koja mi je veliki blagoslov i podrška na tom putu.
Iako je vaše ime najvećim dijelom vezano uz duhovnu glazbu, obljetnicu 50 godina života s glazbom obilježavate pjesmom koja nije baš duhovna "Još nad Bosnom sunce zalazi"?
Cijeli život stvaram duhovnu glazbu, ali se dogodi i neka lijepa pjesma koja je puna duha, ali nije duhovna. I tako nakon 50 godina otvaram još jednu stranicu, Terra Cantata (latinski Opjevana zemlja), s kojom ću snimati upravo te pjesme. Prva od njih je "Još nad Bosnom sunce zalazi" koju sam posvetio svom rodnom kraju Bosanskoj Posavini. A u pjesmi je sudjelovala zanimljiva ekipa glazbenika: Dragomir Herendić Dragianni, Ante Toni Janković, Zele Lipovača, Nenad Borić, Stjepan Večković, Neven Šverko i drugi. Nadam se da je to početak jedne nove lijepe glazbene priče.
Možete li nam najaviti nove projekte i nastupe?
Toliko ideja još ima da me strah najavljivati bilo što od toga, a da budem iskren najprije bih volio pozavršavati sve projekte koji strpljivo čekaju u ladici.
VIDEO: Sanja, Marinko i Zec u punoj Areni pokazali zašto su Novi fosili bend ljubavi i sreće
lijepo za pročitati i čuti