Prije 55 godina britanska grupa Jethro Tull objavila je svoj ključni drugi album "Stand Up", prepoznatljiv i po omotnici u kojoj se, kad ste ju otvorili, podizala pop-up kartonska slika članova grupe. "Stand Up" je 1969, poput "Led Zeppelin II" za Jimmyja Pagea i Roberta Planta iste godine, bio odskočna daska za novi britanski bend koji će potom postići međunarodno uspješnu karijeru.
Pogotovo u Americi, kamo su im pogledi bili uprti i zbog željenog uspjeha, ali i i zbog izvora inspiracije u bluesu. Iako su Led Zeppelin postigli enorman svjetski uspjeh, Jethro Tull također su dogurali daleko i postali poznati širokoj publici, mada su "radili" s nešto drugačijom, nešto suptilnijom glazbom u kojoj je britanski folk bio dominantna akustična protuteža blues ishodištima.
Dapače, već idućim albumima, poput megauspješnog "Aqualung" 1971. s klasicima poput naslovne pjesme ili "Locomotive Breath" koje su i danas neizostavan dio njihovih nastupa, pokazali su da nikada neće napustiti folk utjecaje koji su uz elemente klasične glazbe i flautu Iana Andersona ostali zaštitni znak Jethro Tulla. Svirati flautu u rock sastavu tada se baš nije činilo receptom za uspjeh, ali je upravo taj element od Andersona napravio samostojeću ikonu, mogli bismo dodati "na jednoj nozi", zbog njegovih poznatih scenskih teatralija.
Koncem šezdesetih bili su dijelom tzv. britanske progresivne rock scene, ali su s elementima folk glazbe i uvođenjem flaute u srednju struju popularne glazbe sedamdesetih uveli mnoge posebnosti, čak i elemente onoga što se kasnije kolokvijalno nazivalo world music ili etno glazbom. Početkom sedamdesetih počeli su se baviti dužim glazbenim formama na albumima poput "Thick As A Brick" ili konceptom povezanim pričama poput albuma "Too Old Too Rock'n'Roll, Too Young Too Die".
Prije 50 godina Jethro Tull objavili su, pak, svoj ne pretjerano važan i prosječan album "War Child", ali su nakon njega 1975. prvi put stigli u zagrebački Dom sportova, u seriji nastupa tada premijernih svjetskih rock imena. I upravo to ukazanje Andersona i banda u vrijeme najveće prve slave ostaje temeljem domaće povezanosti publike s Jethro Tullom. Klasično razdoblje rada grupe zaključeno je do kraja sedamdesetih kad je serija albuma poput "Songs From the Wood" (1977.) i "Heavy Horses" (1978.) definitivno pomakla Andersona i grupu u pastoralu engleske tradicije, ali su i tada uspješno rasprodavali turneje i punili dvorane poput newyorškog Madison Square Gardena, gdje su održali jedan od prvih satelitski prenošenih nastupa koje je na televizijskim ekranima mogla gledati publika širom svijeta, pa i kod nas 1978.
Koncertni album "Bursting Out" s te turneje u lipnju će dobiti svoje luksuzno box set reizdanje "Bursting Out: The Inflated Edition" s tri CD-a i tri DVD-a, na kojem se originalnim snimkama pridružuju snimke s proba i novi stereo, Atmos i 5.1 remiksi Stevena Wilsona. Upravo je on zaslužan za čitavu ediciju reizdanja klasičnih albuma Jethro Tulla koji su posljednjeg desetljeća postala primjer kako se arhivski materijali trebaju ponuditi širokoj publici i na njih uključiti mnoge snimke koje prethodno niste čuli. A niti vidjeli, jer će se na DVD-u naći i čitava snimka spomenutog nastupa u Madison Square Gardenu, koji je 1978. prenošen satelitski u samo pedesetak minuta trajanja.
Ta etapa rada grupe bila je potpuno različita od one samo dvije godine ranije, kad su 1976. nakon dolaska u Zagreb, u sasvim drugačijem, "rokerskom" tonu i tematici albuma "Too Old To Rock 'n' Roll, Too Young To Die", dali jednu od uspješnih metafora u starenju i prolaznosti rock glazbenika. Iako tada još nije navršio niti 30 godina, Ian Anderson (rođen 1947), već je bio veteran, a tridesete godine života tada su bile ozbiljna starost u rock glazbi čije su premijerne zvijezde poput Elvisa Presleya umirale s 42. godine života.
Kad sam 2000. godine razgovarao s Ianom Andersonom povodom drugog dolaska Jethro Tulla u Dom sportova, prilično točno objasnio mi je svoje viđenje uspjeha grupe i ujedno detektirao situaciju u kojoj je malo britanskih imena nakon osamdesetih uspijevalo osvojiti Ameriku; "Doista smo imali interese i utjecaje koji su bili vrlo široki i kulturološki različiti. Zajedno s drugim britanskim glazbenicima na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, bio sam jedan od onih koji su uživali donijeti različite ugođaje u glazbu. Kao što upotrebljavate različite začine za hranu koju konzumirate, s različitih strana svijeta, ja uzimam drugačije, zanimljive glazbene elemente i spajam ih u svoje kreativno kuhanje. Amerika je sedamdesetih godina bila otvorena tadašnjoj britanskoj glazbi, što više nije slučaj, pa većina novih britanskih imena teško ili nikako dolazi na sjevernoamerički kontinent. Tada je doista bilo lakše Britancima uspjeti tamo. Bilo je to kreativno vrijeme za britansku glazbu koja je bila široko prihvaćana i ohrabrivana u različitim zemljama. Bili smo uspješni zajedno s Led Zeppelin, Genesis i Pink Floydima, čitava generacija sastava prolazila je vrlo dobro u SAD-u".
Jedan od prvih važnih nastupa, srećom zabilježen i na filmskoj vrpci, imali su krajem 1968. kao gosti Rolling Stonesa 1968. u televizijskoj emisiji "Rock'n'Roll Circus", skupa sa Stonesima, The Who i Johnom Lennonom. Tada mlade nade, Jethro Tull postali su idućih godina sinonim za megapopularnu rock grupu koja je uz nabrojane predstavlja britansko "diskografsko zlato" sedamdesetih godina koje i danas čini veliki dio zarade i njih i njihove diskografske kuće.
Živopisni koncerti Jethro Tulla uključivali su teatarske elemente, dok je Andersonova flauta postala ne samo glazbeni zaštitni znak, nego i vizualni element bez presedana u dotadašnjoj rock produkciji. Iako po svim obilježjima pripada zaslužnoj britanskoj rock-aristokraciji - po duljini scenskog staža, utjecajnosti, pionirskim pokušajima i, dakako, bankovnom računu - Ian Anderson može se nazvati svakako, samo ne tipičnim rock glazbenikom. Čovjek koji je elemente farmerskog života i britanske pastorale otvoreno prebacivao u glazbu grupe i sam će kasnije naglašavati kako ga nakon početnih ekscesa vrlo malo toga veže za tradicionalnu rock-infrastrukturu i popratni stil života.
"Ja sam unplugged glazbenik u rock grupi", rekao mi je u tadašnjem intervjuu, a upravo ta samodefinicija možda najbolje objašnjava Andersonovu drugačiju poziciju na rock nebu od samih početaka rada grupe. S druge strane, parafraziramo li naziv legendarne kompilacije "Living In The Past", jasno je da se Andersonu i danas isplati živjeti s isplativom prošlošću, jer godišnje Jethro Tull prodaje oko milijun komada starih albuma. Ali u novim verzijama, jer je producent Steven Wilson serijom remikseva u stereo i 5.1 formatu doveo staru glazbu grupe do ušiju sasvim nove publike i danas se stari albumi (ponovno) prodaju više od novih, prilično nezanimljivih.
I tu je Anderson ima točan odgovor na pitanje zašto je ta povijest toliko važna i financijski isplativa i danas: "Ploče se nastavljaju prodavati i zato jer nastavljamo aktivno svirati i ići na turneje. Ove ćemo godine po ljetu održati pedesetak koncerata u SAD, a tipično je da odsviramo između 60 i 100 koncerata svake godine. Naši stari albumi nastavljaju se dobro prodavati jer ljudi kupuju novi primjerak ploče koju već dugo imaju, ili pak nove poklonike zanimaju stare pjesme, dok na koncertima imamo priliku svirati sve to zajedno, nove pjesme i starije materijale".
GALERIJA: Znate li tko je Doretaa Budimir, a tko Željko Hudek? Ovo su prava imena naših glazbenika
Vraćali su se u Zagreb još dva puta, 2004. i 2018. na turneji povodom 50. godišnjice prvog albuma "This Was", ali izuzev dolaska 2004., to više nije bilo to, jer je gitarist i uz Iana Andersona najvažniji član grupe Martin Barre napustio sastav 2012. Iako je i on stigao u bend 1968. zamijenivši člana utemeljitelja Mikea Abrahamsa, Martin Barre s godinama je postao važan u Jethro Tullu jednako kao i David Gilmour u Pink Floydima, mada ni on nije bio dio prve postave grupe.
VEZANI ČLANCI:
Ian Anderson dobivao je i pozitivne kritike za samostalni album poput "The Secret Language Of Birds", elektronike na "Walk Into The Light" ili zvuka klasične flaute na "Divinities", ali je u njegovom slučaju uvijek važnija bila radna prošlost matične grupe, inspirirane različitim glazbenim žanrovima, od bluesa, jazza do britanske tradicionalne glazbe. Zaključno s krajem sedamdesetih, nakon čega priča postaje prilično nostalgična, jer domete klasičnih albuma više nikada nisu dosegli.
VIDEO: Preminula je Shannen Doherty, glumica (53) najpoznatija po ulozi u seriji Beverly Hills 90210
Veoma dobar članak ! Nemam potrebu detaljnije obrazlagati.