Snježana Schillinger prava je svjetska žena koja je ostvarila većinu svojih putoholičarskih snova. Od sedam kontinenata posjetila je njih šest, i za nju je još jedino Antarktika, u posljednje vrijeme sve poželjnija turistička destinacija, ostala neistražena. Svestrana poduzetnica kaže da se drži teorije da onaj tko putuje živi dva života, a sudeći po štambiljima otisnutim u njezinoj putovnici, ona ih doista živi - i to punim plućima. A na jedno od najuzbudljivijih putovanja u svom životu uputila se krajem 2017. godine kada je posjetila Afriku, točnije Kongo, zemlju vulkana i opasne afričke divljine.
- Najdraži mi je kontinent Afrika, tamo se, od prvog posjeta Keniji s mojim sinom, osjećam kao doma jer tamo uistinu osjećate da je Afrika, kako kažu, majka svih nas ljudi. Demokratska Republika Kongo još uvijek nije turistička destinacija, a mene baš takve zemlje oduševljavaju - govori nam Snježana i dodaje da je odluka o odlasku u Kongo bila sasvim spontana.
- Izbor je zapravo pao u jednom izlasku kao čista oklada: u društvu smo raspravljali gdje ćemo za Novu godinu, ja sam bubnula Kongo, na što su svi umrli od smijeha i odmah krenuli istraživati po internetu da me uvjere da je to nemoguće zbog nemira koji su tamo bili - kaže naša sugovornica.
Gdje se zapravo uputila osvijestila je, kako ističe, tek na aerodromu nakon što joj je sin Dino rekao da skine sav nakit i upitao je ima li sa sobom gotovine. - Zaprepaštena, odgovorila sam mu da nemam, zbog pljačke, na što je on mudro zaključio da baš zato moram imati nešto gotovine jer, dođe li do pljačke, bolje im je odmah dati novac bez rasprave. Tada sam shvatila da nije baš šala gdje sam se uputila - iskrena je Snježana.
Cijelo putovanje isplanirala je sama, a do konačnog odredišta putovala je preko Ruande, jer je htjela vidjeti tu prekrasno zelenu zemlju bogatu raslinjem koja se od ratnih katastrofa davno oporavila, i glavni grad Kigali koji izgleda poput azijskih metropola. Nakon što je sletjela u Kigali, unajmila je automobil i tri sata vozila je Ruandom do granice s Kongom, a potom još tri sata neasfaltiranim cestama da bi konačno došla do svog odredišta - nacionalnog parka Virunga u kojem živi 80 planinskih gorila.
- To je apsolutno jedno od najljepših iskustava u mom životu. Jako sam željela vidjeti u prirodnom okruženju te veličanstvene životinje za koje, tek kada ih uživo vidite, shvatite koliko su nam slične. Snaga tih gorila je nevjerojatna, osjetila sam to dok sam se fotografirala kad je gorila iza mene napravila par pokreta prema naprijed. To je stotinjak kila čistih mišića, pred tom snagom nemaš šanse - ističe Snježana i napominje da su tijekom cijele ekspedicije uz njih bili rendžeri na koje su se gorile već navikle pa su poprilično miroljubive, ali i vojnici.
- S nama je išlo šest vojnika i vojnikinja i nosači stvari tako da smo se osjećali potpuno sigurno. Cijelo vrijeme boravka u Kongu vozili su nas rendžeri NP Virunga i obavezno su s nama bila dvojica vojnika. U početku je bilo čudno, ali nakon par dana se već navikneš. Svima je izuzetno stalo da odete kući s lijepim dojmovima i strašno se trude da vam ne padne vlas s glave tako da bi u svakom slučaju preporučila da se ide organizirano kao što sam ja išla - savjetuje poduzetnica.
Ono što se u Kongu, uz nacionalni park, definitivno mora vidjeti su vulkani. - Kada sam vidjela lavu kako eruptira i pjeni se, to je osjećaj koji je neusporediv s bilo čime što sam doživjela. Tijekom šestosatnog uspona, zajedno s cijelom ekspedicijom, popila sam nekoliko tableta za glavu zbog pritiska, plakala od nemoći i umora - sjeća se Snježana, no ne žali jer će se prizora koje je upisala u knjigu svojih uspomena sjećati zauvijek.
Bila je smještena u kolibi usred šume, a posebno je se dojmio restoran koji se nalazi u krošnji divovskog drveta. - To je nešto čarobno, poput vila na Maldivima samo usred šume. Cijene su poprilično europske i, naravno, sve ovisi o kategorizaciji smještaja u kojem odsjedate - napominje Snježana.
Iako ju je priroda oduševila, ono što ju je neugodno iznenadilo, govori nam, velike su razlike između bogatih i siromašnih koje se vide na svakom koraku. - S jedne strane imate 97 posto korumpiranih političara koji su sve te silne rudnike dijamanata, zlata, urana, dali u koncesiju, preko veze, nekim strancima, investitorima koji na tome pak zarađuju milijarde i onda nemate cestu, struju ni tekuću vodu. Doslovce pola zemlje je bez asfalta s kraterima i rupama od metra, jer nije održavan, pa se voziti može samo jeep defenderom, a onda s druge strane imate restoran kojim upravlja engleski menadžment i služi vas konobar u rukavicama i kuha vam chef iz Pariza - pojašnjava Snježana.
Dotakla se i predrasuda koje zapadnjaci imaju prema tamošnjem stanovništvu, da su ljudi tamo jadni i siromašni, nesretni i očajni, što zapravo nije tako. - Imaju dovoljne hrane, zemlja je bogata usjevima, ali za neke stvari nemaju interes. Silne humanitarne pomoći koje se šalju u nekim su slučajevima za njih beskorisne, primjerice u jednom selu sam vidjela potpunu novu zgradu škole, s ogromnim natpisom EU poklanja Kongu, koja nije u funkciji jer niti imaju učitelja niti roditelji žele slati djecu u školu. Puno je tu različitosti koje je nama teško shvatiti. Jedna od nevjerojatnih stvari je da u većini sela kroz koja sam prošla nemaju ni struje ni vode, ali usred sela imaju kućicu s agregatom na koji pune mobitele. Apsurd svih apsurda je njihov način sušenja veša koji se naprosto samo pobaca po travi?! Konop sigurno imaju, ali im se ne da koristi ga. Mnogo toga što je nama normalno njima je i dalje neshvatljivo, a to nije nužno odraz siromaštva, više način gledanja na život i njihovog stava "pole pole" (u prijevodu: polako polako), lako ćemo i neopterećivanja s tamo nekom rupom od metra ravno ispred ulaza u kuću koju mogu sami zakrpati i zatrpati. Ali jednostavno ne vide smisao. Moramo shvatiti da su drugačiji i imaju potpuno drugačije poglede na vrijednosti i prioritete u životu - objašnjava Snježana.
Unatoč svim razlikama, za stanovništvo u Kongu ima samo riječi hvale, a za sve one koji se planiraju otisnuti na ovako uzbudljivo putovanje ima i jedan savjet. - Izuzetno su susretljivi i dragi, sretni i većinom poput djece veseli i nasmijani, no u zabačenijim selima nemojte baš prema vojnicima i odraslima uperiti kameru jer to nije prihvatljivo ponašanje. To ih jako ljuti zato što znaju da bijelci to snimaju i stavljaju na društvene mreže prikazujući ih kroz prizvuk jada i bijede. A većina njih se na istim društvenim mrežama zabavljaju kao i mi - kaže naša sugovornica.
Zanimalo nas je i kakva je tamošnja kuhinja te na čemu stanovnici Konga temelje svoju prehranu. - Tipična afrička kuhinja je zapravo neka vrsta mesa s roštilja i povrća, ukusno i zdravo. U resortu su nam spremali desert na užarenom vulkanskom kamenju, dok su nam pak na vulkanu, na otvorenoj vatri u šatoru spremali neku vrstu čušpajza. Međutim, to uistinu nisam mogla jesti kada sam vidjela higijenske uvjete i da s poda dižu hranu - iskreno priznaje Snježana.
Odlazak u Kongo bio joj je četvrti posjet Africi, a voljela bi se ponovno vratiti tamo. Iako je jedno vrijeme maštala o tome da svoj život nastavi upravo na afričkom tlu, od te je ideje naposljetku ipak odustala.
- Nakon što sam boravila tri tjedna u Africi, shvatila sam da moja koža i put ipak ne bi izdržale to sunce. Upoznala sam dosta Engleza koji su se tamo preselili, u Keniju posebice, i uistinu im je svima koža u jako lošem stanju, što već graniči s nekom vrstom dermatoloških deformacija. Na sve ostalo bih se prilagodila jer su zemlje uz ocean zapravo jedan opušteni raj na plaži, ali moj muž nije baš za Afriku - kaže Snježana.
Za kraj nam otkriva da joj je trenutno velika želja otići u Peru te se nada da će to ostvariti ove godine, i to u društvu supruga, austrijskog poduzetnika Franza Schillingera koji joj je vjeran suputnik u njezinim pustolovnim avanturama.
VIDEO Proba Prljavog kazališta za predstojeću turneju
Mislim da nije tamo bila, sve je photoshop.