Vremena su se potpuno promijenila, i to nekoliko puta u posljednjih nekoliko desetljeća, pa se izmijenila i predodžba o nekim starim rock-albumima. Svjedoči to i vijest da 4. rujna izlazi veliki box set Rolling Stonesa posvećen njihovu albumu “Goats Head Soup” iz 1973. Luksuzni paket pored starih snimaka donosi i tri ranije službeno neobjavljene pjesme, od kojih se singl “Criss Cross” već prošli tjedan pojavio kao videospot. I izazvao salve oduševljenja mnogih, čim su čuli nekadašnje Jaggerovo otegnuto pjevanje iz te faze rada, strast i krv koja kola pjesmom za koju, doduše, tada nisu mislili da je dovoljno dobra za objavljivanje. Vjerojatno zato što je “Silver Train” bila slična, a bolja, pa se i našla na spomenutom albumu.
Raskid sa šezdesetima
Nova verzija “Goats Head Soup” (Universal Croatia) uključivat će kao pravi nostalgični “trip” i veliku knjigu s arhivskim fotografijama, nove bilješke, drugačije verzije nekih pjesama i sve ono za što ste odavno mislili da poznajete. Dapače, čak se i tri “nove” pjesme odavno nalaze u posjedu poklonika, makar i neslužbeno, na raznim piratskim CD-ima. Jer, radi se o prvacima šezdesetih i sedamdesetih koji su iza sebe ostavili dovoljno viška pjesama, a zadnjih ih godina objavljuju na ovakvim izdanjima u slavu prošlog svršenog vremena.
Vizualni identitet uvijek je bio bitan, a upravo je to bilo važno na omotnici za koju je fotografije članova grupe snimio renomirani fotograf David Bailey. Baš tu, na tom albumu, nastaje razdjelnica na kojoj su Stonesi napokon ušli u sedamdesete, a Jagger postao “šminker” u dekadi koja je bila sasvim različita od prethodne.
Stoga nije čudno da će i sam Jagger reći kako je prethodni dvostruki album, priznato remek-djelo “Exile On Main Street” iz 1972. još uvijek bio “otpadak šezdesetih”, po njemu čak i predug i “nefokusiran”. No zato će Mick u kampanji za reizdanje “Goats Head Soup” reći da je “dao čitavog sebe u njegovo snimanje” i, navodeći vodu na svoj mlin, pokušati izmijeniti percepciju albuma koji se tada u karijeri Stonesa smatrao početkom silazne putanje, koju su preokrenuli tek sa “Some Girls” iz 1978.
No, gledajući u retrospektivi, upravo je izmjena pozicija Stonesa u vremenu kada su bivši buntovnici postajali bogate i raskalašene megazvijezde bio razlogom lošeg prihvaćanja albuma. Još su gore kod kritike prošli idući albumi Stonesa “It’s Only Rock’n’Roll”, a pogotovo “Black And Blue” iz 1976. Danas, kad se svaki dio sedamdesetih, od Abbe do disko-groznice i ostalih prezrenih pojava, “čita” drugačije i čini daškom autentične povijesti, i tadašnji Stonesi, dakako, izazivaju drugačije reakcije.
Možda najzanimljivijim čini se kako je kritika tada propustila naglasiti da su nekadašnje pobunjeništvo zamijenile kontemplativne teme, ležerne balade, ljubavne sapunice poput “Angie”, pomalo patetične refleksije na starenje iako su članovi grupe imali samo tridesetak godina.
Bowiejev utjecaj
Takve stvari uvijek su se više honorirale Dylanu i kantautorima nego Stonesima. Kod njih je to bio dokaz “gubljenja energije”, “starenja” i “bezidejnosti”. No način na koji su od 1973. do 1976. prihvatili i u svoj rad uveli parametre tada popularnog glam-rocka, funka Temptationsa, ili rastuće reggae scene (album je snimljen na Jamajci krajem 1972.), svjedoči da su itekako znali što se događa i to upotrebljavali, samo za to nisu dobili ordenje kao neki drugi.
Doduše, mora se priznati da je David Bowie, tada nova zvijezda nakon albuma “Ziggy Stardust”, itekako utjecao na Stonese, čije su pjesme i način svirke na “Its Only Rock’n’Roll” postale glam-himne kao Bowiejeve na albumu “Aladdin Sane”, a ne moramo ni spominjati da je nepotpisan pjevao pozadinske vokale u pjesmi “It’s Only Rock’n’Roll”, na kojoj Stonesa, osim Jaggera i Richardsa, zapravo i nema, jer je bubnjeve svirao Kenny Jones, a pjesma je snimljena u podrumu kuće Rona Wooda koji tada još nije ni bio član grupe.
Čitav Jaggerov biseksualni izgled od 1973. do 1976., s naslagama šminke, istaknutim poprsjem i razdrljenim svjetlucavim kostimima, zapravo je bilo pod utjecajem Bowieja i drugih, drastična razlika u odnosu na dugokosog, “hašomanskog” Jaggera samo godinu prije. Vidi se to i na videosnimkama i fotografijama sa sjajne europske turneje 1973. i koncerta u Bruxellesu koji će biti pridodan box setu, na kojem ćemo moći temeljitije provjeriti zašto su Stonesi doživjeli palac dolje za jedno od svojih zanimljivijih razdoblja. Kritika ih je tada pokopala jer ono što je kao nova zvijezda radio Bowie nisu smjeli i preživjeli pobunjenici iz šezdesetih. Bili su “stari”. Danas, kad imaju po 77 godina i još uvijek sviraju i zgrću najveće honorare, ironija ne može biti veća.
