Ponos Zagorja, sopranistica Barbara Suhodolčan koja je zapjevala himnu na obljetnici Oluje u najnovijem intervjuu otkrila nam je kako je izgledalo njezino odrastanje, što bi radila da ne pjeva, kako joj je bilo surađivati s reperom Edom Maajkom i kazališnim glumcem Krešimirom Mikićem te što je i dalje veže uz rodnu Krapinu.
Vaš nastup u Kninu povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti nikoga nije ostavio ravnodušnog. Kako ste se osjećali oko toga kad su vas pozvali i kada ste konačno na tvrđavi i zapjevali?
Kad sam dobila poziv, naravno da sam bila počašćena, ali nisam bila ni blizu svjesna koliki će to odjek imati u Hrvatskoj, ali i u svijetu, gdje žive naši Hrvati. Kad sam stajala na tvrđavi, prožimalo me desetak različitih osjećaja, od ponosa i časti, do poštovanja i zahvalnosti prema hrvatskim braniteljima.
Očito je da vam glazba teče kroz krv. Sjećate li se svog prvog nastupa? Kako je to izgledalo?
Možda se ne sjećam baš prvog prvog nastupa, jer je to bilo još u vrtiću, ali svakako se sjećam svog prvog „velikog“ nastupa na Turbo Limach Showu kad sam imala sedam godina. To je bio totalni fijasko, ja sam toliko žarko željela nastupati i nagovarala roditelje da me odvedu, a onda kad su me doveli na pozornicu počela sam plakati i nisam mogla niti glas ispustiti! Trema, strah od nepoznatog, nije lako prvi put stati na pozornicu! Danas toliko volim pjevati i dijeliti glazbu s publikom da najradije ne bih s pozornice ni silazila.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Odrasli ste u Krapini, išli u srednju školu u Varaždinu, a onda na fakultet u Zagreb. Gdje je „vaše srce“?
Imala sam jako lijepo djetinjstvo, s puno obaveza jer sam u jednom trenutku išla istovremeno na gimnastiku, mažoretkinje, u glazbenu školu, na strane jezike, ples i rukomet. Ali, zato su ljeta bila najbolja, imali smo staru jabuku pred kućom, ispred nje mali bazen, tu su se sva djeca iz ulice došla kupati, igrali smo Belu i Monopol, skrivača, lovice, pekli kukuruz i tako cijelo ljeto! Moje srce je najviše u Krapini, jer tu je moj dom od kad znam za sebe, Varaždin je moja srednjoškolska ljubav, ona prva i najluđa, ali moram priznati da sam se u Zagrebu najbolje snašla, tu sam nekako već stvorila svoj đir i pustila korijenje. Zagreb je moja prava, cjeloživotna ljubav.
Nedostaje li vam Krapina?
Ne mogu reći da mi nedostaje, jer svaki slobodan trenutak dolazim u Zagorje. Nažalost ili na sreću, zbog načina života, putovanja i obaveza, to nije toliko često, koliko bih ja to htjela, ali ako imam i tri sata slobodna u danu, sjest ću u auto i doći doma.
Mladi ste i na društvenim mrežama privlačite dosta pažnje. Zanima li vas svijet influencinga ili modelinga? Jeste li imali takvih ponuda? Što mislite o njima?
Ja sam dijete Facebooka i Instagrama. Neminovno sam s društvenim mrežama odrasla, a to smatram samo dobrom stvari. Imala sam ponuda za modelinge, neke sam već odradila, neke sam odbila. Uglavnom biram proizvode i ponude u koje doista vjerujem i koje bih i sama preporučila drugima.
A da niste pjevačica, što biste radili?
Sad iz ovog aspekta života, kad se već više od polovice svog života bavim glazbom i kad sam upoznala taj svijet, ne bih se nikad bavila niti jednim drugim poslom. Da nisam toliko vremena, novaca, truda, borbe i odricanja uložila u svoje obrazovanje, možda bi mi put bio skroz drugačiji.
Što radite kad ne pjevate? Kako provodite slobodno vrijeme?
Kad god nisam na pozornici, vrlo vjerojatno sam u prirodi. U zadnjih godinu dana proplaninarila sam 50-ak hrvatskih planinskih vrhova. Ljeti obožavam biti na moru, na brodu u usamljenoj uvali ili na pustim plažama. Provodim puno vremena sa svojim psićima. Putujem svaki slobodni trenutak, u Hrvatskoj i inozemstvu, rijetko sam doma. Ne moram govoriti koliko volim shopping, pa nerijetko potrošim puno vremena online ili u dućanima, taman između probe i koncerta. Na mobitelu imam desetak aplikacija za učenje jezika, pa u avionu najčešće to radim.
Doba korone nije (bilo) zahvalno za umjetnike pa tako vjerujemo da ste i vi osjetili krizu. Što ste radili tijekom totalne karantene?
Za vrijeme karantene s dečkom sam došla u Krapinu. Tu smo proveli dva mjeseca s mojim roditeljima, mojom sestrom, njenim dečkom i naša tri psića. To je možda bilo najljepše razdoblje u mom životu. Tata i ja smo svaki dan snimali obrade, nekoliko puta smo gostovali u tv emisijama, online, pa smo tako na neki način i ostali u kontaktu s publikom, što nam je iznimno važno.
Kako izgledaju vaši dani nakon što su mjere konačno popustile? Čemu ste se najviše veselili nakon svega?
Ljudima, druženjima, bilo kakvom kontaktu s vanjskim svijetom, ali najviše od svega solističkom koncertu kojeg sam održala u Kulturnom centru Dubrava, samo tjedan dana nakon popuštanja mjera. Jedva sam dočekala stati na pozornicu, tad sam shvatila koliko mi je to zapravo nedostajalo. Nakon toga imala sam još nekoliko koncerata i nastupa, puno manje nego inače u ovo doba godine, ali ipak sasvim dovoljno.
Tko vam je najveća podrška?
Moja obitelj, pružaju mi neizmjernu podršku i ljubav.
Hoćete li nam barem kako ste se upoznali s dečkom i u čemu je tajna vaše ljubavi koja očito traje?
Upoznali smo se na fakultetu, istovremeno smo upisali Muzičku akademiju. Kad smo se upoznali on je imao curu, a ja dečka, a onda su te veze nekako pukle, pa smo na trećoj godini faksa zajedno nastupili u sklopu kolegija Komorna glazba. Kaj da vam kažem, glazba nas je spojila, točnije Pergolesijev Stabat Mater! Tko kaže da barokna glazba ne može biti romantična?
Čime vas je osvojio?
Znam da će me, kad ovo pročita, cijeli život maltretirati, jer mu inače to ne želim priznati, ali humorom i inteligencijom. Nema što taj čovjek ne zna, doista je nepresušan izvor informacija, ali i glupih fora koje su često neumjesne, ali meni su presmiješne.
Kako zamišljate svoju budućnost u doba pandemije?
Ja nekako vjerujem da će to sve više jenjavati. Moramo jednostavno naučiti živjeti s time. Što se tiče glazbene industrije, kao i kazališne, mislim da naš sektor najviše pati. Nije sve u lovi i slavi, ima nas koji doista živimo za to što radimo, uživamo u tome iz najdublje dubine svog srca i duše i vjerujte mi, bez toga bismo bili izgubljeni.
S ocem Rajkom ste preko nekoliko puta zapjevali te na društvenim mrežama pokazali kako izgledaju vaši dueti. Savjetuje li vas on ponekad i kakve su reakcije vaše obitelji bile na vaš nastup u Kninu?
Tata je moj najveći savjetnik i mentor. Ne samo zato što je moj otac, već zato što znam da je u životu sve napravio sam, a uz to je uvijek bio pošten i iskren. Ide glavom kroz zid i nikad se neće prikloniti većini ako u to ne vjeruje, zbog čega je možda i za neke stvari bio zakinut, ali bar mirna srca i čiste duše može svaku večer zaspati. Za moj nastup u Kninu svi su doma prštali od ponosa, pomno su pratili cijelu svečanost, pustili su i suzu, a mama i dan danas ne diše dok ja pjevam!
Prošle ste godine surađivali s Krešimirom Mikićem i Edom Maajkom. Kako je došlo do toga?
Možete li istaknuti što je ostavilo na vas poseban dojam u ovoj suradnji? Stanislav Kovačić, genijalan čovjek, koji je cijeli projekt osmislio, skladao cijeli album i napravio takvo jedno još neviđeno remek djelo, nazvao me od niotkuda prije dvije godine na telefon. Kaže on: „Bok, ja sam Stanko, violončelist, trebao bih jednu opernu pjevačicu za svoj punk-rock album, preporučili su mi tebe, kaj kažeš?“ Naravno da sam pristala, uvijek ću pristati na inovativne, kreativne projekte. Na kraju je to ispala jedna izuzetna priča s famoznom premijerom. Ideja da me spuštaju na špagi sa stropa kazališta dok ja pjevam mi je odmah na prvu bila, da, naravno, to sam čekala cijeli život, haha! Sve je bilo genijalno, a Krešimir Mikić i ja smo baš nekako dobro kliknuli.
S kime biste surađivali, ali još niste imali prilike?
Ja sam otvorena za sve suradnje, s bilo kim, ako ta suradnja ima dobru priču. Voljela bih pjevati himnu na stadionu prije početka neke važne utakmice, eto to mi je želja.
Je li se teško probijati u svijetu glazbe u ovako hektičnom dobu kada se sve stvara preko noći zbog utjecaja brzine društvenih medija?
To je dvosjekli mač, isto tako kako se brzo možete probiti, tako brzo vas mogu i zaboraviti, a i u moru svih tih silnih objava i ljudi, puno puta ispod radara prođu dobre i kvalitetne stvari. Treba stalno biti aktivan i aktualan, vrijeme danas prolazi prebrzo. Dok ti doma razmišljaš želiš li nešto napraviti, drugih deset je to već napravilo, vjerojatno puno bolje. Stvarati nove stvari konstantno, na drugačiji način, jedino tako se može funkcionirati.
Na koji dio svoje karijere ste najponosniji?
Kod mene je sve uvijek išlo laganom uzlaznom putanjom. Nije tu nikad bilo nekih naglih uspona, ni padova. U određenom razdoblju života, bila sam ponosna na uspjeh koji sam tad ostvarila. Diploma na akademiji, solistički koncerti, suradnje s orkestrima, koncerti u Kini, Kanadi, cijeloj Europi, suradništvo s Orkestrom oružanih snaga RH, na kraju krajeva evo sad i obljetnica Oluje. Ponosna sam na svaki svoj nastup i svaki svoj uspjeh, oni su me i doveli tu gdje sam danas.
Je li vas netko neugodno iznenadio tijekom mnogobrojnih suradnji koje ste ostvarili? Kako biste se postavili da dođe do toga?
Nisam imala previše neugodnih situacija u svojoj karijeri. Moj posao je takav da bi me većinom ljudi dočekali s dostojanstvom i poštovanjem. Nisam nikad pjevala po birtijama da mi netko visi za vratom i zalijeva me gemištom. Uglavnom će se ljudi prema tebi odnositi prema tebi onako kako se i ti odnosiš prema njima.
Ja bi s njom pjevao himnu