Kad bi svaki tjedan poput ovoga koji je iza nas bio bogat ovako dobrim rock-koncertima, pomislili bismo da je kulturna ponuda u razini boljih europskih gradova, a vječni skeptici prestali bi kukati kako je “glazba nekada bila bolja”. Što je najbolje, ili najgore, ovisno kako gledate, u Zagrebu je većinom redovita pojava da se tjedno može pogledati bar nekoliko uzbudljivih rock-nastupa. No, problem je što ovi koji kukaju ne znaju za njih ili su previše lijeni otići i provjeriti.
Dokaze za gornju tvrdnju nudi upravo prošli tjedan. Navodno je početak godine obično “prazan” atraktivnim programima, ali to je stara priča koja više ne vrijedi u globalno povezanom svijetu gdje se sadržaji nude šakom i kapom čitavo vrijeme, netko uvijek svira po turnejama i objavljuje nove albume. Pored svih medijski razglašenih priča o velikim nastupima po sportskim Arenama, najzanimljivija glazba, a pogotovo nova koja još nije stigla do većih dvorana, može se čuti upravo u klubovima.
Svuda u svijetu baš klubovi – makar i oni veliki poput Tvornice koja je nakon preuređenja zapravo koncertna dvorana i prima 2300 posjetilaca – rasadnik su najzanimljivije nove i stare glazbe, mjesta na kojima se rađa ili popularizira nova scena, jer je u zapadnom svijetu dotok novoga ono što će publici (možda) omogućiti uživanje idućih godina, a glazbenoj industriji preživljavanje. Svaka čast veteranima, ali bez svježe krvi teško da ćemo za nekoliko godina ili dekada imati što slušati.
Dva domaća organizatora, Žedno uho i LAA, jedini su koji se čitave godine bave dovođenjem zanimljivih novih, a i starih glazbenika u Hrvatsku, najčešće Zagreb, ali i izvan njega po festivalima koje organiziraju. Riječ je o ozbiljnim kulturnim programima širokog žanrovskog raspona koje, suvišno je reći, organiziraju samostalnim snagama, bez znatnije, ili ikakve podrške – čitaj, budžeta – od gradova, ministarstava ili turističkih zajednica. Pa se na svake Foo Fighterse može pronaći itekako dobrih gostovanja o kojima mnogi niti ne znaju, jer ih zanimaju, naravno, samo Foo Fighters, tj. medijska pompa koja se oko njih digla.
No kvragu, i Foo Fightersi su nekako počeli i bili nove nade, i taj Dave Grohl bio je “ružno pače” nakon raspada Nirvane i smrti Kurta Cobaina, čovjek i “samo bubnjar” kojemu nitko nije davao prevelike izglede u karijeri, više ih je imao Chris Novoselic. Sve ove šminkere koji su sad pokupovali ulaznice za dva koncerta u pulskoj Areni trebalo bi pitati gdje su bili tada i jesu li slušali Foo Fighterse?
I sama Nirvana krenula je kao mali bend iz Seattlea koji se ozbiljno borio za opstanak dok nije eksplodirao megauspješnim singlom “Smells Like a Teen Sprit” nakon kojega su ih prihvatili svi koji do tada nisu niti znali za njih. Ali, oni koji jesu, vidjeli su neke od najuzbudljivijih svirki Nirvane po klubovima, prije nego su počeli puniti velike dvorane i festivale. Stoga, da se ne bi našli u takvoj situaciji, zdravo je za duh i sluh provjeriti recentna glazbena događanja i nova imena, gledati i slušati “unaprijed”, jer se među njima možda krije neki novi National, grupa koja je pred 15 godina kod nas, istovremeno kad i u svijetu krenula iz KSET-a, preko SKUC-a i postala miljenik široke domaće publike.
Ali su prije toga svirali u manjim prostorima, kao i nekoliko sjajnih stranih i domaćih izvođača proteklog tjedana koji su u Zagrebu priredili vrhunske nastupe pred, srećom, punim dvoranama. U nedjelju je u Tvornici kulture nastupila mlada britanska pop-zvijezda u usponu Tom Odell. Pred krcatom Tvornicom vidjeli smo odličan pop-koncert mlađahnog autora, klavirista i pjevača koji je već nastupao prije Rolling Stonesa, na tragu je ranog Eltona Johna ili Billyja Joela, a i kod nas ima upućenu publiku, poglavito zgodnih djevojaka, koja je od stominutnog nastupa napravila pravu feštu, a on se pokazao vjerojatnim kandidatom za svjetsku karijeru u puno većim prostorima.
S druge rock-strane Močvaru su posjetili američki Algiers na svom trećem dolasku u Hrvatsku. Sjajan bend koji uživa u slobodnoj svirci, ne robuje klišejima i zvuči kao da ste spojili Led Zeppelin, Beastie Boys i Wilsona Picketta, u Močvari je priredio nastup koji je uz dobar broj glazbenih kritičara trebalo poslušati i više domaćih glazbenika, a ne samo Dalibor Pavičić iz The Strange. No, zato su The Strange takvi kakvi jesu, a drugi nisu.
Svemu tome pridružili su se domaći Mary May i Kensington Lima koje bi vrlo lako mogli zamijeniti za strance, jer njihova glazba u potpunom je dosluhu sa svjetskim zbivanjima i imali bi što pokazati tom istom svijetu. Mary May u Močvari večer nakon Algiers predstavila je uvjerljiv prvi album “Things You Can’t Put Your Finger on” i s Lovely Quinces i Irenom Žilić upotpunjuje trijumvrat vrhunskih domaćih kantautorica mlađe generacije.
Kensington Lima, aka Josip Radić, prvim nastupom uživo i predstavljanjem sjajnog debitantskog albuma “May” - također među lanjskih top-10 – u KSET-u s bendom pokazao je na sceni da osim projekta Valentino Bošković, Buđenja i prošlogodišnje posvete 50. godišnjici albuma “Sgt. Pepper” Beatlesa u Lisinskome ima još jakih aduta u rukavima.
