Eurosong je već desetljećima najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali bez obzira na to svi ga gledaju i komentiraju, čini se ponajviše oni koji ga ne vole. Treba li uopće ići na Eurosong nakon neuspjeha zadnjih godina i trošiti novce, jedno je od pitanja koje se iznova postavlja nakon domaće Dore, a nije zgorega podsjetiti da smo se u prošlosti, 2014. i 2015. godine, već bili odrekli sudjelovanja na festivalu za pjesmu Europe.
Ususret još jednom Eurosongu nije naodmet podsjetiti se uspjeha koje su domaći skladatelji i izvođači uknjižili tijekom desetljeća takmičenja na nekada važnom, a danas sve manje bitnom europskom natjecanju lakih nota. Za razliku od nekadašnje blokovske podjele i pada željeznih zavjesa, od devesetih godina nadalje nestao je taj element "borbe", ali se zadnjih tjedana vratio. Koliko se zbog rata u Ukrajini opet ujedinila Europa i NATO, toliko bi i eurosongovski žiriji mogli odreagirati simbolično, pa je već krenulo medijsko spamanje da ove godine sigurno pobjeđuje ukrajinska pjesma, što uz sva recentna događanja i stradanja ne zvuči tako nerealno.
Sjećate li se Abbe, Johnnyja Logana ili Rajka Dujmića? Ti ljudi pobjeđivali su na Eurovizijama s jakim pjesmama, možda konfekcijski skrojenim - izuzev, dakako, Abbe - ali svejedno jakim i pamtljivim. Vizija "pjesme Europe" u međuvremenu se promijenila i postala podložna aktualnim novotarijama, pa danas važe drugačija pravila. I “štos” pjesma, natrpana etno zvukom, ili neka vizualna kreacija pod maskama lako mogu pobijediti. No, kao što niti štos nije dobar ako nije duhovit, tako ni “normalna” pjesma nije dobra ako je dosadna i nema hitoidni potencijal. Stoga je teško biti prorok pa reći što će ove godine dominirati na Eurosongu, ali nije teško biti Nostradamus pa prognozirati da ćemo vjerojatno čuti i vidjeti dosta toga lošega.
Na domaćem tržištu odlazak na Eurosong često se krivo tumačio, a osnovna nepoznanica bila je zašto se kandidati ne prijavljuju s ozbiljnim hitovima kakvih tijekom godine znaju provući na domaćoj sceni, nego sa drugorazrednim materijalom? Dokle će ove godine stići Mia Dimšić čija "Guilty Pleasure" zvuči moderno, ali prilično podsjeća na "Willow" Taylor Swift?
Nitko ne može prognozirati pobjednika i čudne putove međunarodnih žirija koji su se često vodili samo njima znanim kriterijima ili lokalpatriotskim regionalizmom. No, pogledamo li u prošlost, jasno je da su domaći skladatelji nekada imali daleko većeg uspjeha nego zadnjih godina. Hrvatski prilozi uspjesima na Eurosongu, ili ranije Pjesmi Eurovizije, mogu se podijeliti u dvije vremenske dionice; jedna je od 1961. - kad je Jugoslavija sudjelovala prvi puta - do 1991., kad je Hrvatska zadnji put sudjelovala u izboru bivše države, te od 1993. naovamo kao samostalna država, s prekidom od 2014. i 2015. godine. Taj prekid mnogi i danas zazivaju kao glas razuma i potrebu da se odmaknemo od tog kičastog natjecanja, na kojem nije važno sudjelovati nego pobijediti.
Najveći uspjeh Jugoslavija je doživjela upravo s pjesmom iz Hrvatske, pobjedom na Pjesmi Eurovizije 1989. u švicarskoj Lausannei s pjesmom "Rock Me" Rajka Dujmića i Steve Cvikića u izvođenju zadarske Rive. Ta pobjeda 35. izbor za Pjesmu Eurovizije 1990. godine dovela je u zagrebačku koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski. Koliko se sjećam, bila je to produkcijski daleko manje svjetlucava i spektakularna Pjesma Eurovizije od prethodnih, a i političke ololnosti skorog raspada Jugoslavije osjećale su se u zraku.
Pobijedio je Toto Cutugno s pjesme "Insieme:1992." i stihom "ujedinjena Europa", iako je malo tko tada znao što to znači i da ćemo tek 23 godine kasnije postati dijelom Europske unije. Tajči je u Zagrebu imala nastup života i s pjesmom "Hajde da ludujemo ove noći" (autori su Zrinko Dujmić i Alka Vuica) osvojila 7. mjesto, te nastavila dominaciju tandema Rajko Dujmić/Stevo Cvikić, koji su godinama imali najbolji recept za prodor na Jugoviziji, pa zatim i na Pjesmi Eurovizije.
Godinu dana prije najvećeg uspjeha s Rivom, njihova pjesma "Mangup" Srebrnih krila osvojila je šesto mjesto na Pjesmi Eurovizije, dok je "Ja sam za ples" Novih fosila 1987. završila na četvrtom. Prema službenoj statistici Dujmić i Cvikić drže 16. mjesto po uspjehu u povijesti održavanja Eurosonga. Valja se prisjetiti da su od 1983. do 1989. hrvatski izvođači redovito pobjeđivali na Jugoviziji - Danijel Popović ("Julie"), Vlado Kalember i Izolda Barudžija ("Ciao, Amore"), Doris Dragović ("Željo moja"), te spomenuti Novi fosili, Srebrna krila i Riva - što je zajedno sa superiornim zabavnim emisijama Televizije Zagreb dokazivalo koliko je Hrvatska imala jaku zabavnoglazbenu i pop scenu po kojoj je bila dominantna u bivšoj Jugoslaviji.
Dapače, pregledamo li i čitavo razdoblje od 1961. do 1991. godine, u trideset i jednu godinu održavanja Jugovizije, predstavnici tadašnje Televizije Zagreb na Jugoviziji su pobjeđivali čak dvanaest puta. Spomenemo li da se izbor za pjesmu Eurovizije nije održavao od 1977. do 1981., pa zatim 1985. zbog godišnjice Titove smrti, ispada da su u 26 godina sudjelovanja hrvatski autori ostvarili skor pobjeda od skoro pedeset posto, tj. nedostaje im samo jedna pobjeda da ih bude trinaest.
Nakon osamostaljenja Hrvatska radiotelevizija organizirala je festival Dora na kojem se birala pjesma za Eurosong. Prvi nastup samostalne Hrvatske bio je 1993. godine s riječkom vokalnom skupinom Put i pjesmom "Don't Ever Cry". Ukupno je Hrvatska sudjelovala na Pjesmi Eurovizije 27 puta između 1993. i 2013., te od 2016. naovamo. Gledajući u retrospektivi, devedesete su bile puno uspješnije od dvijetisućitih, kada smo prilično pali s gornjih na donja mjesta, a često nismo niti uspjeli ući u završnicu.
Prvi puta domaća predstavnica došla je među deset najboljih 1995., kada su Magazin i Lidija Horvat-Dunjko s pjesmom "Nostalgija" osvojili šesto mjesto. Maja Blagdan sa "Sveta ljubavi" osvojila je četvrto mjesto 1996., Danijela Martinović osvojila je peto mjesto 1998. ("Neka mi ne svane"), Doris Dragović (bila je jedanaesta kao predstavnica Jugoslavije 1986.) četvrto mjesto 1999. s "Marija Magdalena"), Goran Karan je osvojio deveto mjesto 2000. ("Kad zaspu anđeli"), a Vanna deseto 2001. sa "Strings Of My Heart".
Od tada, znači više od dvadeset godina, nismo uspjeli ući među deset najbolje plasiranih, a nakon uvođenja polufinalnih večeri 2004., Hrvatska se nije plasirala u završnicu osam puta, od čega je najgori bio neuspješan niz četiri godine za redom od 2010. do 2013., zbog čega je HRT odustala od natjecanja 2014. i 2015. U tih dvanaest izdanja Eurosonga od 2002. do 2013. neuspješno su nas zastupala neka poznata i manje pioznata imena, pa i neka jako poznata, dok neke od njih ne poznaju niti njihovi susjedi, a kamoli da ih se sjećamo sa Eurosonga; Vesna Pisarović, Claudia Beni, Ivan Mikulić, Boris Novković, Severina, Dragonfly i Dado Topić, Kraljevi ulice i 75 Cents, Igor Cukrov i Andrea, Feminnem, Daria, Nina Badrić i Klapa s mora,
Pri povratku 2016. Hrvatska se plasirala u završnicu nakon sedam godina, ali je Nina Kraljić s pjesmom "Lighthouse" završila na 23. mjestu i postigla najgori rezultat ikad u završnici. Godine 2017. s pjesmom Jacquesa Houdeka "My Friend" ušli smo u završnicu i završili na 13. mjestu, da bi nakon toga prolazak u završnicu ostao neostvariv Franki Batelić, Roku Blaževiću i Albini sve do danas (Damir Kedžo doživio je da se Eurosong 2020 otkaže radi pandemije).
Sve to samo pokazuje koliko smo duboko "pali" u očima žirija Eurosongova spram ranijih dekada; ili naši skladateljii ne uspjevaju napisati pamtljivu pjesmu ili nas "svi mrze", što je manje vjerojatno. Ali, da bi trebalo razmisliti kako dalje, treba li nam Dorta i vrijedi li ovaj mali napor "sajma taština" velikih uloženih novaca pretplatnika HTV-a, to je sigurno.
VIDEO Gotovo je! Prljavo kazalište se raspalo, Fileš zabranio nastupe
netreba nam obično izvlačenje novca. imbecilni pjesmuljci, primitivizam i parada kića