S velikim interesom gledao sam na HRT-u prve tri epizode serijala o liječnicima političarima koji prikazuje profesionalni, politički, ali i privatni život šesnaestero hrvatskih liječnika i političara.
Nadao sam se da će nam netko od njih napokon ponuditi odgovor na pitanje koje zanima mnoge: zašto se toliko doktora u Hrvatskoj, zaboga, odlučuje za politiku? Je li to zato što je bez politike teško napredovati u strogoj bolničkoj hijerarhiji ili iz ljubavi? Je li zbog ideala, domoljublja i odgovornosti za zajednicu ili je, eto, jednostavno toliko dosadno za vrijeme onih dvadesetčetverosatnih dežurstava da su morali naći neki hobi od kojega je s vremenom nastala lukrativna karijera? I, je li to uopće - također me oduvijek zanimalo - lukrativnija profesija od one kojom se ionako bave i za koju su se toliko školovali?
Emisija je, međutim, ponudila mnogo više od toga zbog čega sam joj prvobitno odlučio posvetiti pažnju te joj, evo, i prije posljednjeg, četvrtog nastavka, dodjeljujem ovu svoju TV ružu. Elem, svi doktori koji su sudjelovali u ovoj emisiji, ali i njihove supruge, djeca, rođaci i prijatelji, pa u nekoliko slučajeva i pacijenti, davali su svoje viđenje toga zašto ih se kod nas više odlučuje za politiku nego u cijeloj Europi. Akademik Ivica Kostović, na primjer, to je tumačio time što su devedesete godine i ratna situacija zahtijevali njihovo uključivanje. On je, po vlastitom priznanju, a nema razloga da sumnjamo u njegove riječi, u to vrijeme imao izdašnu ponudu da prijeđe u poznatu stranu kliniku, ali nije mu padalo na pamet da napusti Hrvatsku kojoj je, po vlastitom osjećaju, u to vrijeme bio potrebniji. Sličnog je mišljenja i supruga Mate Granića, od koje, jadan, nije uspio ni doći do riječi. Nadahnuto je govorila o tome kako su u to vrijeme liječnici bili potrebni hrvatskoj politici jer su naviknuti brzo donositi odluke, raditi pod stresom i, za razliku od ljudi ostalih profesija, nije im nepoznanica raditi dan i noć "u komadu".
"Ostali nakon 16 sati nisu više upotrebljivi", poentirala je snažno, omalovažavajući pri tome sve druge profesije, a Očenašek je na to samo potvrdno kimao glavom iz pozadine. U njegovu slučaju, shvatio sam, odlazak u politiku, pa onda još i u vanjsku, itekako je logičan potez. Pogotovo zato što on u politiku nije bježao iz medicine, u kojoj je bio iznimno uspješan, već od kuće... (Barem bih iz tih razloga to ja učinio da sam na njegovu mjestu).
Da nije bilo rata, suglasni su i drugi sugovornici, među kojima i akademik Željko Reiner, Andrija Hebrang, Vladimir Šišljagić, Ines Strenja, Darko Milinović, pa i premijer Plenković koji je govorio kao predsjednik stranke u koju se učlanilo najviše tih liječnika, ali i kao sin jedne od njih, ne bi ih toliko bilo u politici. Ostali bi u bolnicama i na fakultetima, a ovako su se još međusobno pozivali i povezivali te tako stalno širili taj krug zbog kojega su mnogi sasvim pogrešno, maliciozno i, najgore od svega: neduhovito, izvodili zaključak da smo bolesna nacija kad nam treba toliko zdravstvenih djelatnika na vodećim pozicijama. Kao nacija smo podjednako zdravi i bolesni kao sve druge, samo su nam liječnici, čini mi se nakon ove zbilja kvalitetne emisije koju scenaristički i urednički potpisuju Patricija Levak i Melinda Kurilj-Antunović, a redateljski Ines Pletikosa, društveno mnogo angažiraniji.
Od ostalih na početku najavljenih zanimljivosti posebno bih izdvojio rijetko viđenu scenu upoznavanja Hebranga i tada još uvijek balavog Dade Milinovića u gospićkoj bolnici za vrijeme rata, činjenicu da Ivić Pašalić ni nakon gotovo dvadeset godina nije prebolio što ga HDZ nije izabrao za predsjednika stranke, a Stipe Mesić bestijalno vrijeđao kada god bi stigao, te ekskluzivni podatak da Božo Petrov ipak nije toliko neuspješan kao političar ako to usporedimo s njegovom liječničkom karijerom.
Taj predsjednik Mosta, naime, dva puta tjedno obavlja samo psihološko testiranje onih koji su - pazite, molim vas, tu ambicioznu karijeru - podnijeli zahtjev za izdavanje vozačke dozvole i dozvole za lov. Naspram toga, onih par dana što je bio u Vladi RH prije nego što je dobio nečasni otpust, uspjeh je neslućenih razmjera...
Pašalićev sin igrao je, nadalje, picigin s predsjednikom Tuđmanom, akademik Kostović nije požalio ostanak u Hrvatskoj ni nakon što mu je kći ranjena pri raketiranju Zagreba, a supruga Mate Granića, da joj još jedanput dam malo medijskog prostora kada ga već toliko želi, mnogo je manje verbalno artikulirana po pitanju njegova privođenja nakon prisluškivanog sastanka na Mirogoju, nego po svim drugim temama o kojima je zapravo njezin suprug trebao govoriti. U ponedjeljak je posljednja epizoda serijala koju nipošto ne namjeravam propustiti jer, bez obzira na to što netko mislio o njima kao liječnicima, kao političarima ili, eto, i jednom i drugom, te je li nam ih baš toliko potrebno, nitko ne može osporiti da je ono što nam je svakako trebalo - upravo jedna takva dokumentarna emisija!
