Sziget na mađarskom znači otok. Zato to ime nosi i najveći europski rock-festival koji se već 25 godina održava na najvećem dunavskom otoku u Budimpešti. Prethodnih godina već je dosegnuta fantastična brojka od pola milijuna posjetitelja pa možemo sa sigurnošću pretpostaviti da ih je najmanje toliko bilo i ovog ljeta, od 7. do 13. kolovoza. Óbudai-Sziget, u prijevodu Starobudimski otok, dnevno prima i do 95 tisuća posjetitelja, a dio njih ondje svih sedam dana festivala i kampira. Inače omiljena gradska zona za rekreaciju tih dana postaje svijet za sebe, prava republika svakovrsne različitosti i raznolikosti.
Novinarske blic-ankete među posjetiteljima koji pristižu sa svih strana Europe i svijeta pokazuju da dobar dio njih nikada nije čuo za Viktora Orbána, niti ih zanima koja i kakva politika trenutačno vlada u Mađarskoj. Oni u Budimpešti ionako dobivaju posebnu putovnicu kojom postaju “szitizeni”, građani Sziget Festivala. To je njihova propusnica na otok slobode, ljubavi, zabave i raznolikosti, a ujedno i debeli katalog svih sadržaja, koncerata, predstava, aktivističkih radionica, tečajeva afričkih, arapskih i brazilskih plesova, rasprava o ljudskim pravima, kina, cirkusa i čega sve još nema u tih sedam dana na dvadesetak pozornica, šatora, plaža, parkova...
Naravno, mnogi dolaze samo u večernjim satima kako bi uživali u koncertima najvećih svjetskih zvijezda, među kojima su ove godine bili Ed Sheeran, Post Malone, The National i Foo Fighters – da spomenemo samo neke. Zadnje večeri, već u sitnim noćnim satima, kao i svake godine tradicionalni završni koncert održao je Péter Müller Sziámi s bendom svojih prijatelja. Riječ je o osebujnom umjetniku koji već desetljećima ima kultni status u mađarskoj kulturi, osobito onoj alternativnoj, koji je početkom ovog ljeta nastupao i u Miškolcu, u okviru opernog festivala Bartók Plus. Spona između dva naizgled potpuno različita festivala upravo je taj visoki, po svojoj razbarušenoj bijeloj kosi u svakoj gužvi nadaleko zamjetljiv čovjek koji ih je oba pokrenuo. U Miškolcu nam je Müller ove godine ispričao i svoju uzbudljivu životnu priču.
Počeo je od velike nagrade Solidarnosti koju je proljetos dobio u Gdanjsku, skupa s članovima već odavno nepostojećeg benda Kontrolna grupa. – Osamdesetih smo pjevali neke pjesme koje su oni tek sad otkrili i za njih nam dodijelili nagradu. Mi smo drugi bend koji ju je dobio, prvi je bio U2 – kazao je nakon svog koncerta i nakon jedne operne predstave Péter Müller Sziámi.
– Bili smo mladi i nije nas uopće bilo briga za politiku. Bili smo istodobno jako inteligentni i jako djetinjasti. Bilo nas je dvije-tri stotine koji smo tako razmišljali. U jednom trenutku dogodi se bljesak i neki ljudi postanu nacionalni heroji. Ali to traje samo jedan dan, jer što možete učiniti s mladim budalastim ljudima? Od njih ne nastaju vlade – odgovorio je na pitanje kako danas gleda na te godine i smatra li da su tada bili hrabri.
U klaunovskoj klasi
Müllerov život i karijeru uvelike je odredila, kako kaže, jedina čvrsta odluka koju je u mladosti donio, da nikada ne postane vojnik. Zbog toga je, jedan za drugim, studirao nekoliko fakulteta. Prema Müllerovoj priči, koja zvuči nevjerojatno, postojale su tri škole i zanimanja zbog kojih ste u komunističkoj Mađarskoj mogli biti oslobođeni služenja vojnog roka. – Jedan način je bio da postanete stjuard u državnoj zrakoplovnoj kompaniji Malev, drugi da postanete glumac-lutkar u nacionalnom lutkarskom kazalištu i treći – da studirate filmsku režiju. Primljen sam na sve tri škole, a odabrao sam film zato što je taj studij trajao najdulje – kaže Müller koji je prethodno već završio studij književnosti i postao profesor mađarskog i francuskog, a uz to je studirao i u klaunovskoj klasi više cirkuske škole. Neki njegovi kolege poslije su se zaposlili u slavnom Cirque du Solei, a Mülleru je ostala diploma zbog koje se može pohvaliti da je jedini diplomirani majstor skandala u Mađarskoj. Naime, kako i na hrvatskom tako i na mađarskom raditi cirkus znači isto što i praviti skandale.
Zahvaljujući majci balerini, odrastao je u kazalištu okružen operom, ali najveća ljubav bila mu je oduvijek poezija još otkako je kao trogodišnjak napisao svoje prvu pjesmu. Kao mladi pjesnik, danas prisutan u antologijama mađarske poezije, ušao je u alternativne kulturne krugove, zbog pjesama je postao i glazbenik.
– Jednom je prijatelj sa svojim bendom pripremao humanitarni koncert za kupnju crno-bijelog televizora pacijentima jedne duševne bolnice. Imali su glazbu, ali nisu imali riječi, pa su od mene tražili da im napišem pjesme, što sam ja i učinio. Do koncerta je bilo još tjedan dana i pjevač je rekao da ne može tako brzo naučiti tolike stihove i rekao mi neka ih sam pjevam, pa sam to i učinio. I onda se dogodilo da su postale popularne među mladima. Nisu to bile izravno političke pjesme, ali mislim da su vrlo vjerno izražavale atmosferu u zemlji i osjećaje ljudi. Grupa nam se zvala URH, što je bila kratica za ultrakratke radiovalove (UKV), pa tako i sinonim za policiju koja se njima služila za komunikaciju. Kad bi ljudi rekli da dolazi URH, to je značilo da dolazi policija. Naravno, mi smo tu kraticu tumačili drukčije, kao ultra-rock agenciju. Bili smo čisti amateri i postojali smo svega nekih šest mjeseci, krajem 1981. i početkom 1982. godine. A onda je New Musical Express odjednom objavio naše fotografije i napisao da smo najbolji bend u srednjoj Europi. Možete zamisliti koliko je to naljutilo mnoge profesionalne muzičare. Nakon toga smo se raspali, a ja sam poslije, zbog jedne djevojke, postao član Kontrolne grupe – ispričao je Müller.
Na pitanje o nadimku Sziámi najprije je, uz smijeh, ispričao “službenu verziju” kojom je svojedobno volio šokirati mlade novinarke.
– Postoji legenda prema kojoj je nakon velikog potresa u Sijamu dva dijela raspuknutog hrama zajedno držala sijamska mačka samo svojim repom. A na mađarskom imamo istu riječ za rep i muški spolni organ. Shvaćate... – smije se Péter Müller Sijamac.
A onda nastavlja istinitiju priču o tome kako je s 12-13 godina odlučio da je vrijeme da napokon napiše i roman.
– Za to apsolutno nisam imao talenta, a k tome sam bio toliko glup da sam se tog posla prihvatio za vrijeme ljetnih praznika. Oponašao sam Thomasa Manna, pa sam kao i on ustajao rano, pio kavu koja mi je bila odvratna i tjerao se da napišem deset stranica dnevno. Priča o sijamskim blizancima već od samog početka je bila dosadna i od romana nije bilo ništa, ali od prijatelja mi je ostao nadimak Sijamac. Počeo sam ga i službeno koristiti početkom devedesetih kada me je otac zamolio da mu pomognem oko stihova i songova u libretu rock-opere “Evanđelje po Djevici Mariji”. To je djelo imalo velik uspjeh u Mađarskoj i inozemstvu, a izvodili su ga čak i pred papom Ivanom Pavlom II. kad je posjetio Mađarsku. Budući da je moj otac već bio poznati pisac i dramaturg istog imena, nisam želio da me potpisuju kao Pétera Müllera mlađeg, srednje ime Ivan mi je bilo za ono doba previše rusko, pa sam dodao nadimak Sziámi – prisjetio se Müller kako je postao Sijamac.
Od 1984. do 1990. živio je i radio u Nizozemskoj, odakle se u Budimpeštu vratio upravo u vrijeme kolapsa Sovjetskog Saveza.
– Tada su se tražili novi ljudi za sva moguća mjesta koja su i meni nudili, od predsjednika države, preko ministra kulture do gradonačelnika i direktora televizije. Ali mene je oduvijek najviše zanimalo da budem slobodan čovjek i sa svojom sam obitelji otišao živjeti na selo, odakle sam sa svojim novim bendom obilazio Mađarsku, sve dok nismo postali toliko popularni da je to postalo nepodnošljivo. Dobivao sam tri-četiri tisuće pisama mjesečno, i to ne glupava obožavateljska pisma, nego pisma djece pogubljene u vremenu u kojem su se njihovi roditelji nakon komunizma počeli igrati kapitalizma i nisu više za njih imali vremena. Ti su klinci mene doživljavali kao učitelja, što sam ja i bio, a naše pjesme bile su im zanimljivije od ostalog što im se nudilo. Nakon koncerata smo se družili, razgovarali i zbližavali s tim mladim ljudima, a vrhunac je bio kada mi je u posjet u naše male selo autobusom stigao jedan cijeli srednjoškolski razred. Tada sam odlučio organizirati okupljanje za mlade ljude iz svih tih gradova i sela u kojima smo nastupali i dati im priliku da se međusobno upoznaju i povežu. Napravili smo kamp u kojem smo tjedan dana pjevali, svirali, igrali se i razgovarali. To je bilo 1982. i bilo nas je osamdesetak, a već sljedeće godine, bez ikakvog oglašavanja, na to naše druženje prijavilo se njih osam tisuća. Zato smo 1983. organizirali vlastiti omladinski kamp na dunavskom otoku. Tražeći način da preživimo i sve to financiramo, sljedeće smo godine odlučili proslaviti 25. godišnjicu Woodstocka s preživjelim izvođačima. Došli su nam Jefferson Airplane, Jethro Tull, Santana... I tako je nastao Sziget Festival – ispričao nam je Müller.
Danas je Sziget Festival velik biznis iz kojeg se Müller povukao, premda je i dalje zaposlen kao umjetnički savjetnik. Prodavši svoje dionice, zaradio je i mnogo novca, ali on je čovjek kojem vjerujete da mu još veće bogatstvo predstavljaju snovi koje je, zahvaljujući festivalu, ostvario: da upozna, zbliži se i nastupa s ljudima poput Davida Bowieja, Leonarda Cohena, Patti Smith i mnogim drugima.
– Sasvim je normalno da se jedna hipijevska zabava pretvorila u veliki poslovni projekt i meni je zbog toga drago, ali ja jednostavno nisam čovjek za to. Nisam osoba koja bi u devet navečer mogla na pozornici pjevati rock-pjesme, a dva sata kasnije na poslovnom sastanku zbrajati dobit – govori Müller.
A što se politike tiče... Da, nazivali su ih svakako, proglašavali antimađarskim projektom, pokušavali im naplatiti čak pet milijuna eura za korištenje gradskog otoka, ali... – Moj partner Károly Gerendai s kojim sam pokrenuo festival je vrlo nadareni diplomat pa smo imali uglavnom dobre odnose sa svim vlastima. Neki su političari htjeli profitirati tako što bi odjednom počeli napadati festival, ali mi smo tada za njih već postali preveliki i prejaki. Sve ovo započeli smo na djetinjast način, a onda smo odrasli – kaže Müller.
On sam, primjerice, u Miškolcu odlično surađuje s lokalnim vlastima i daje veliku podršku njihovu nastojanju da mjesto propale industrije, osim u operno središte, pretvore u zeleni grad najviših europskih ekoloških standarda. Ali, kritičan je prema politici i političarima općenito.
S homofobijom po glasove
– Vladala ljevica ili desnica, politika se uvijek svodi na isto, tehniku održanja na vlasti koja uvijek podrazumijeva laganje. Svi obećavaju da će učiniti ono što je najbolje za zemlju. Onda nešto od toga i učine, ali to za zemlju nije dovoljno, pa se pred sljedeće izbore pitaju: a što ćemo sada lagati? Da bi uopće bili korisni i imali svrhu, moraju ostati na vlasti, pa se počnu prije svega baviti tehnikom zadržavanja vlasti. Vlast koju sada imamo nije rezultat slučaja. Oni uvijek znaju pronaći nove slogane kojima privuku ljude na svoju stranu. Svaka parola, svaki naglasak, sve je to vrlo proračunato i precizno odmjereno. Sve ono što se vama može činiti apsurdnim ili zlim, za njih je samo stvar metodike vladanja. Načelnik gradskog distrikta u kojem se održava Sziget Festival u jednom je trenutku izjavio da će zabraniti naš šator u duginim bojama i “homoseksualnu propagandu”. To je radio zato što je želio biti izabran u parlament, a savjetnici su mu rekli da homofobija u tom trenutku donosi 80 posto glasova. U parlament ipak nije ušao, ali je postao gradonačelnik Budimpešte. U odnosu na politiku, meni je uzor Čehov koji je govorio da politiku poznaje onoliko dobro koliko mu je potrebno da se od nje zaštiti.
