Péter Müller Sziámi (ova posljednja riječ je nadimak – Sijamski) kultna je figura mađarske kulture: glazbenik, pisac, pjesnik i filmaš, poznat i po velikom Sziget festivalu koji je početkom 1990-ih pokrenuo u svojoj rodnoj Budimpešti.
Zbog toga ga je na samom kraju 1990-ih njegov kolega sa studija, koji je bio intendant kazališta u Miskolcu, zamolio da napravi nešto i u tom gradu na sjeveroistoku zemlje, četvrtom po veličini u Mađarskoj. Miskolc je u to vrijeme bio depresivan grad. Metalurška industrija, zbog koje je Miskolc imao i nadimak Grad Željeza, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon pada komunizma, nestala je, željezare zatvorene, a deseci tisuća ljudi gotovo preko noći ostali bez zaposlenja. Zato je samo iz Miskolca tijekom desetak godina odselilo više od sto tisuća ljudi. I baš u tom i takvom gradu Müllerov je prijatelj poželio veliki međunarodni operni festival.
– Jest da smo taj razgovor vodili uz večeru i koju čašu vina, ali nismo bili pijani, nego je ideja mog prijatelja, inače velikog zaljubljenika u operu, bila toliko apsurdna da sam odmah pristao i odlučio to napraviti – pričao mi je prije deset dana u Miskolcu Müller, koji se nakon višegodišnje odsutnosti ponovo vratio u organizacijsku ekipu festivala, osamnaest godina nakon što ga je pokrenuo.
Čitavoj stvari snažan vjetar u leđa na samom početku dao je i tadašnji mađarski ministar kulture koji je, kako priča Müller, također bio i ljubitelj i poznavatelj opere. Novac nije bio u pitanju i u Miskolcu je osmišljen festival nazvan po velikom mađarskom skladatelju Béli Bartóku. Već na otvorenju petog izdanja festivala, Müller je ponosno mogao reći da je kroz Miskolc, zahvaljujući operi, prošlo 120 tisuća ljudi, više nego što ih je u proteklom desetljeću iz toga grada odselilo.
U međuvremenu se štošta promijenilo u mađarskoj politici, a ministarstvo kulture je ukinuto, odnosno “utopljeno” u veće “superministarstvo” za više resora. Orbánova vlast ipak ne dira u dokazane kulturne vrijednosti i brendove, nego ih i dalje podupire.
– Oni znaju da ne smiju dirati ovaj festival ako žele zadržati podršku građana Miskolca do koje im je stalo – kaže Müller. Tako se u Miskolcu danas mogu pohvaliti nečim o čemu većina svjetskih festivala može samo sanjati: ne moraju tražiti sponzore jer festivalski proračun pune država (75 posto) i grad (25 posto). Nekada je festival trajao i po dvadeset dana, a prva izdanja imala su, uz ime velikog mađarskog skladatelja, svake godine još nekog velikog europskog opernog skladatelja: Bartók + Verdi, Bartók + Puccini, Bartók + Mozart... Otuda je ime festivala danas ostalo jednostavno Bartók Plus.
Ovogodišnji festival otvoren je 8. lipnja i trajao je do prošle nedjelje, deset dana. U Narodnom kazalištu u Miskolcu, koji se ponosi da je prvi grad u Mađarskoj u kojem je podignuta zidana zgrada upravo za kazalište, prve večeri u međunarodnoj koprodukciji predstavljena su tri glazbeno-scenska djela Béle Bartóka: opera Dvorac Modrobradog i baleti Čudesni mandarin i Drveni princ. Ali, osim što je cilj festivala dovesti što više publike u kazalište, još je važnije iznijeti operu i najraznovrsnija glazbena događanja izvesti na ulice Miskolca. Prije prve predstave čitav je grad obišla velika povorka u koju je uključeno valjda sve što u Miskolcu pjeva, svira i pleše, a Bartók, vrlo ozbiljan skladatelj vrlo ozbiljne glazbe, svima je, a pogotovo djeci, postao blizak lik kao velika drvena lutka, praćen lutkama likova iz svojih djela. A glavnom ulicom Miskolca, kojom inače voze samo moderni i tihi električni tramvaji, u festivalskim danima vozi i – klavir!
Vozi ga János Vágó koji je već godinama zaštitni znak glazbenog veselja u Miskolcu. Klavir na kotačima koji vozi na struju sam je izradio i svakog ljeta s njim obilazi mađarska festivalska središta i izletišta. Parola pod kojom je Péter Müller pokrenuo festival glasi: grad gradi glazba. Premda su neki moji sugovornici nakon osamnaest festivalskih ljeta pomalo skeptični prema toj plemenitoj i utopističkoj ideji, ne mogu više ni zamisliti Miskolc bez svog najvećeg festivala. Sadašnji direktor festivala, inače i sam glazbenik i dirigent, Gergely Kesselyák, svakom posjetitelju poručuje: “Kada pohađate operni festival u Miskolcu, i vi se pridružujete misiji koja nam donosi radost upoznavanja nečeg novog.
Ako se izvode stara klasična djela, riječ je o novim produkcijama. Ove je godine jedno od djela u središtu pažnje bila opera Don Giovanni. Najprije je jednog vrućeg sunčanog poslijepodneva izvedena na glavnom gradskom trgu, u skraćenom i poučnom obliku, s pjevačima koji su dali sve od sebe da u izvedbu uključe i publiku i približe im Mozartovo remek-djelo, da bi onda sve pozvali da se dvije večeri poslije uspnu na brdo iznad grada gdje je u podnožju telekomunikacijskog tornja i vidikovca isto djelo izvedeno u nesvakidašnjem ruhu, pod naslovom “Rock-Giovanni”, u provokativnoj režiji slavnoga gosta iz Ukrajine Vlada Troickog. Odaziv publike opravdao je naziv projekta “Opera za tisuće”.
Na festivalu se redovito predstavljaju, a često i praizvode nova djela mađarskih i inozemnih skladatelja. U Miskolcu se tako prije nekoliko godina predstavio i hrvatski skladatelj Zoran Juranić sa svojom opernom fantazijom “Posljednji ljetni cvijet” u izvedbi Opere Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Ove godine, na ljetnoj pozornici u dvorištu kazališne zgrade u Miskolcu, čiji je natkriveni auditorij još veći od onog unutra, gledao sam novu, zabavnu i duhovitu jednočinku “La Rivale” suvremenog talijanskog skladatelja Marca Tarallija. S tom operom o operi i njezinim rivalstvima, posvećenom velikoj divi Mariji Callas, u Miskolc je iz Italije stigao ansambl Teatro Coccia di Novara. A stigli su i novinari iz dvanaestak europskih zemalja s kojima sam se imao priliku družiti ne samo na predstavama i koktelima nakon njih, nego i u obilasku predivne i za Mađarsku iznenađujuće brdovite okolice Miskolca s raznovrsnim atrakcijama, uključujući i kulinarske.
Kada promatrate Miskolc i njegove stanovnike, jasno vam je da niste u svjetskoj metropoli, nego u provincijskom i očito osiromašenom gradu, u odnosu na slavnu prošlost velikog i snažnog trgovačkog, a kasnije industrijskog središta. Ali, festival mu svake godine iznova udahnjuje novu svježinu, a pridonosi i boljoj krvnoj slici lokalne privrede, osobito ugostiteljske. Zamislite, primjerice, Sisak s kazalištem u kojem se u deset dana mogu vidjeti rock-opere, gala-koncerti, lutkarske predstave za djecu, jazz-koncerti na ulicama, ulični balet svake večeri ispred kazališta, operne premijere, praizvedbe novih djela ili, recimo, na trgovima srednjovjekovna sakralno-svjetovna prikazanja kao preteča opernog žanra, što je također bio ove godine dio programa u Miskolcu. Netko bi sigurno rekao, a netko sigurno tako razmišlja i u Miskolcu, zar nema važnijih stvari u koje bi trebalo uložiti novac? Odgovor bi trebalo potražiti na licima djece kojima i jedna vožnja na svirajućem klaviru u glavi i mašti može otvoriti neki novi prozor i put u budućnost.
Od Zagreba do Miskolca danas se stiže autocestom. Desetodnevnu vinjetu platit ćete deset eura, baš kao i u susjednoj Slovačkoj ili Češkoj. Usput, za toliko novca hrvatskim autocestama ne možete stići ni od Zagreba do Svetog Roka. Naravno, put se malo odulji ako tih 550 kilometara, koliko ima od Zagreba do grada na sjeveroistoku Mađarske, prevalite autobusima, poput Orkestra, Zbora i solista Opere zagrebačkog HNK. Ipak, vjerujem kako većini njih nije žao što je HNK ponovo, nakon deset godina odsustva, a ukupno već četvrti put, otišao na taj živ i nadasve gostoljubiv festival. Zagrebačka predstava opere “Zaljubljen u tri naranče” Sergeja Prokofjeva bila je jedna od glavnih atrakcija ovogodišnjeg programa s kojom su se domaćini vidno ponosili. U teatru prilično manjem nego što je zagrebački, iza pozornice je već dva dana prije izvedbe, kada su stigli kamioni sa scenografijom i rekvizitima i tehničkim osobljem, vladala silna gužva, a za vrijeme predstave izvođači su se, kako mi je rekao jedan od pjevača, doslovno sudarali jedni s drugima iza kulisa.
Ali, na pozornici predstava je izgledala kompaktno, a izvedba je bila nabijena emocijama i sjajnim vibracijama redom svih umjetnika čije se uživanje u glazbi Sergeja Prokofjeva i luckastoj fantastičnoj bajci vrlo lako i brzo prenijelo i na publiku. Bila je to izvanredna glazbeno-scenska predstava, mnogo življa, opuštenija i razigranija nego što je bila zagrebačka premijera. Velike ovacije dobili su redom svi solisti, predvođeni Michaelom Hendrickom, američkim tenorom već udomaćenim u Zagrebu. Orkestar, koji čitav nije mogao stati u rupu ispod pozornice, bio je impresivan pod vodstvom maestra Nikše Bareze, a samo u Miskolcu mogli smo vidjeti redatelja Krešimira Dolenčića i u samoj predstavi. Jedan od rekvizita u bajkovitoj predstavi je i veliki štakor, u kojeg zla vještica pretvori prinčevu odabranicu. Međutim, štakor na daljinsko upravljanje putem se pokvario pa se u štakora provizorno maskirao sam Dolenčić, noseći pokvareni rekvizit u rukama, na veselje svoje i čitavog ansambla.
Na predstavu je iz Budimpešte stigao i hrvatski veleposlanik Mladen Andrlić koji je cvao od ponosa, a predstava je bila toliko dobra da sam čestitke na kraju večeri primao čak i ja od drugih kolega stranih novinara, gostiju festivala. U pohvalama je prednjačila upravo ona kolegica za koju se usuđujem reći da je namjerodavnija za Prokofjeva. – Već dugo nisam vidjela tako sjajnu predstavu izvedenu upravu u duhu Prokofjeva – rekla mi je, između povika bravo, Ljudmila Osipova s Radija Rusije.
Grad Miskolc, za koji nisam znao ni da postoji prije nego sam prvi put lani dobio poziv da posjetim njegov uzbudljiv festival, od srca preporučujem svakom znatiželjnom putniku, a osobito ljubitelju opere. Već se veselim posjetu dogodine kada će biti predstavljeno i djelo koje pobijedi na međunarodnom skladateljskom natjecanju za novu operu. Ime natjecanja je “Ključ za budućnost”, a u temelju ideje je umjetnički manifest Festivala Bartók Plus koji od umjetnika zahtijeva da se pokušaju obratiti i osvojiti za operu što širu novu publiku.
