Bilo je to jedno sasvim mirno, blagdansko dežurstvo. Ljetno doba kada je u redakciji Večernjeg lista doslovno "knjiga spala na tri slova", jer bila je sezona godišnjih odmora, taman sama sredina kolovoza. A tada je odjeknula "bomba", iz splitskog dopisništva stigla je vijest da je u automobilskoj nesreći na Braču smrtno stradala Ena Begović. Bila je Velika Gospa 2000. godine. Doista je ta vijest svima nama izgledala nemogućom, kao da smo se odjednom našli u najcrnjoj starogrčkoj tragediji, onoj koju ni sam Euripid nije uspio napisati, jer neposredno prije puta na godišnji odmor, na more, Ena je odradila poseban fotosession baš za Večernji list.
Tadašnji kolumnist Ekrana Miljenko Mitrović nagovorio ju je da baš na stranicama tada najtiražnijeg novinskog priloga javnosti predstavi svoju jednomjesečnu kćer Lanu. Bile su to senzacionalne fotografije iz kojih je doslovno blistala sreća. I zbog njih vijest da dive hrvatskog glumišta više nema, da je malena Lana, baš kao i njezina baka Tereza, u bolnici, činila se kao priča iz kazališta. Jednostavno nismo željeli vjerovati da je to stvarnost. Nažalost, bila je.
Sa samo četrdeset godina napustila je ovaj svijet hrvatska glumica koju mnogi i danas nazivaju najvećom, jer ona je u našim, ali i regionalnim okvirima bila onaj istinski dašak Hollywooda; rasna ljepotica prekrasnog osmijeha koju su obožavale filmske i TV kamere, glumica koja je lako prelazila kazališnu rampu, ali i žena koja je na vlastitoj koži dobrano iskusila tradicionalni hrvatski jal. Mnogo su joj godina spočitavali da se u glumu probila samo lijepim licem i tijelom, prozivali je zbog statiranja kod Zafranovića, vječno spominjali famoznu scenu u mokrom bijelom kombineu koji nije skrivao ništa, a u kojem je izašla iz morskih valova u "Padu Italije", koja se i danas smatra jednom od najerotičnijih filmskih scena dosad snimljenih na ovim prostorima te i danas zrači seksepilom, ali u kojoj nema ničega vulgarnog.
Činilo se da se morala dogoditi tragedija da joj priznaju da je bila najbolja barunica Castelli iz čuvene Krležine drame "Gospoda Glembajevi" koju smo ikada imali. Ona je za tu ulogu u Vrdoljakovu filmu ne samo dobila Zlatnu arenu za najbolju žensku sporednu ulogu, već je zbog nje izazvala i najveći skandal tog, te 1988. godine, filmskog festivala cijele bivše države. Hrabro je odbila Arenu i svima poručila kako je barunica Castelli glavna uloga, najvažnija ženska uloga koju je veliki Krleža ikada napisao, te da ju je ona tako i odigrala.
Takve borbe za zasluženi status i priznanja koja su joj s pravom pripadala na mnogo su načina obilježili njezinu karijeru i život, ali nisu je promijenili kao osobu. Bila je Ena, izvan scene i izvan kadra, sasvim normalna žena, nadasve pristojna i draga i prema novinarima i prema ljudima koji su je zaustavljali doslovno na svakom koraku dok je iz svojeg stana u Dežmanovu prolazu svakog dana niz Frankopansku ulicu žurila na posao, u HNK Zagreb. Ne čude stoga njezine riječi iz jednog davnog intervjua, u kojem je među ostalim rekla: "Ja za sebe mislim da sam jedan dobar, pošten čovjek. Nisam zla, pokvarena, ne podmećem nikome nogu, ne uživam u tuđim neuspjesima. Ne snalazim se najbolje u ovom svijetu i ne uspijevam slijediti sve 'linije' koje ovaj posao zahtijeva".
Bila je baš takva! Koliko je bila predana svojoj publici, dokazao je i detalj sa svečane dodjele Večernjakove ruže za 1995. godinu. Te je večeri, naime, Ena imala predstavu u HNK Zagreb, s koje je u kostimu, sa šminkom i frizurom, izjurila iz kazališta i uskočila u automobil koji ju je dovezao u obližnji Kerempuh, gdje je na samom kraju svečanosti iz ruku tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista Branka Tuđena primila svoju zasluženu Ružu kao najbolja glumica 1995. godine. Kada smo razgovarali nakon dodjele, staloženo je rekla da je sva ta strka bila ono najmanje što je mogla napraviti za sve one ljude koji su glasali za nju i dodijelili joj nagradu.
Ena je rođena u Splitu 8. srpnja 1960. godine, ali djetinjstvo je provela u obiteljskom domu u Trpnju na Pelješcu. U Dubrovniku je završila gimnaziju i zatim stigla u Zagreb kako bi upisala Pravni fakultet. Iako je prije toga, kao 18-godišnja djevojka, statirala u čuvenom filmu Lordana Zafranovića "Okupacija u 26 slika", koji je sniman u Dubrovniku, cijelo je vrijeme govorila da ne želi biti glumica. No život u Zagrebu donio je neke nove ljude. Zajedno sa sestrom Mijom bila je cimerica Alki Vuici, kod koje se u to vrijeme okupljalo boemsko i umjetničko društvo Zagreba. Među njima je bio i tada već čuveni redatelj Ljubiša Ristić, koji je upravo Enu cijelo vrijeme nagovarao da upiše glumu. Ona je uporno odbijala i samu pomisao na to, ali pristala je na malu ulogu u Ristićevu filmu "Ivan Goran Kovačić" iz 1979. godine. Tamo je srela Radu Šerbedžiju, koji je tumačio naslovnu ulogu, i tek ju je on nagovorio da se ostavi prava i upiše ADU.
I tada se snažno zakotrljala njezina karijera. Već 1981. godine, uz posebno odobrenje profesora, glumi u Zafranovićevu "Padu Italije" i ta joj uloga donosi priznanje i slavu. Odjednom ona postaje mlada žena čije su fotografije doslovno posvuda, od kabina kamiona do kina cijele Jugoslavije. Zbog toga ona tada vjeruje da će joj karijera biti vezana ponajprije za film. Ipak, one prave velike uloge, kao i priznanje, dolaze s kazališnih dasaka. Odmah nakon diplome ulazi u ansambl Drame HNK Zagreb. Njezina prva kazališna glavna uloga bila je u predstavi "Aiaxaia" prema drami Radovana Ivšića, u režiji Vlade Habuneka, a nakon tog debija punih je šesnaest godina prvakinja tog kazališta. U tom je vremenu odigrala više od dvadeset glavnih uloga, od kojih se posebno pamte one u Shakespeareovim tragedijama, zatim heroine iz grčkih tragedija, glavne ženske uloge u dramama Strindberga, Ibsena, Krleže... Ona je Desdemona, Teuta, Ana Karenjina, Nora...
Godine 1987. dolazi joj poziv i za izvaninstitucionalnu suradnju, i to od Glumačke družine Histrioni. To ljeto Ena Begović ne odlazi na odmor, već ga provodi na vrućem zagrebačkom asfaltu. Bila je prva histrionska kontesa Nera u nezaboravnoj "Gričkoj vještici" Marije Jurić Zagorke, predstavi koju je režirao Miro Međimorec, a partner joj je bio Krunoslav Šarić u ulozi Siniše.
Uz uloge u kazalištu paralelno teče i njezina filmska karijera, iste godine kada glumi Veroniku u Zafranovićevu "Padu Italije", snimila je i svoju prvu televizijsku ulogu u tada izuzetno popularnoj TV seriji "Nepokoreni grad", koja se bavila pričama o životu i akcijama ilegalaca u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata. Redatelji te serije od čak 14 epizoda bili su Eduard Galić, Vanča Kljaković i Zoran Tadić, a scenarije za pojedine epizode pisali su Milan Šećerović, Milivoj Matošec, Pavao Pavličić i Hrvoje Hitrec. Godinama kasnije, točnije 1997., upravo Zoran Tadić Eni daje glavnu ulogu u svojem filmu "Treća žena", kojom osvaja Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu. U međuvremenu na filmu Ena snima: "Idemo dalje" (1982.), "Hoću živjeti", "Bobi", "Vještica", "Kraljeva završnica"... I da nije bilo nesretne pulske epizode s barunicom Castelli, 1988. godina bila je njezina filmska godina za pamćenje. Tada je snimila veliku ulogu u kultnim Vrdoljakovim "Glembajevima", ulogu za koju je do kraja svog života govorila da joj je bila najdraža, ali glumila je i Danku u filmu "Balkan ekspres 2", koji su režirali Predrag Antonijević i Aleksandar Đorđević prema scenariju Gordana Mihića, filmu koji je bio nastavak popularnog filma "Balkan ekspres" iz 1983. godine. Iste te 1988. Ena snima i ulogu u TV seriji "Zagrljaj", ponavljajući suradnju s redateljem Antunom Vrdoljakom, koji je za ovu seriju scenaristički obradio pet pripovijetki iz zbirke "Ruke" Ranka Marinkovića. Godine 1990. utjelovila je lik Fride u "Karneval, anđeo i prah", a iste je godine glumila gospođu Sky u filmu "Fatal Sky" te snimila i ulogu u seriji "Tražim srodnu dušu".
I cijelo to vrijeme Enu Begović svi su doživljavali kao veliku tragetkinju, a ona je potajno u dubini duše priželjkivala i drukčije uloge, i na kazališnoj sceni i na filmu i na televiziji, uloge koje će joj dati priliku da pokaže svu širinu svog glumačkog talenta. Stoga je bila oduševljena kada joj je redateljica Snježana Tribuson ponudila ulogu u filmu "Tri muškarca Melite Žganjer" iz 1998. godine. Baš se tu Ena dokazala kao vrsna komičarka u ulozi koju od nje doista nitko nije očekivao, jer bila je Maria, izmaštani lik iz španjolske sapunice, velika ljubav Juana, kojeg je glumio Filip Šovagović, a za kojim je prema scenariju filma ludovala usamljena i otuđena Melita Žganjer. Nakon toga uspjela je Ena snimiti samo još dvije uloge kod Jakova Sedlara, Lauru Leinbach u "U agoniju" i Mirtu u "Četveroredu". I tako zbog njezine tragične pogibije nikada nismo uspjeli doznati kakve bi joj sve uloge namijenili neki novi, mlađi režiseri koji su, baš poput Snježane Tribuson, u njoj vidjeli odličnu glumicu spremnu na svaki izazov, a ne tek nedodirljivu divu.
Ena je bila nenadmašna. I u sporednim ulogama je ostavljala neizbrisiv trag. Nažalost otišla je u naponu stvaralačke snage.