Danas na svijetu nema većeg i uspješnijeg filmskog redatelja od Stevena Spielberga. Svjedoče o tome osvojeni Oscar, ali i milijarde dolara inkasirane na kino-blagajnama cijelog svijeta. No, ono po čemu je njegov rad posve nevjerojatan jest način na koji je u svojoj dugoj i bogatoj karijeri kombinirao žanrove, bavio se čistom filmskom zabavom, ali i progovarao o nekim od najvažnijih tema svijeta u kojem živi. I mi zajedno s njim.
Sve to ostvario je dječak koji se rodio 18. prosinca 1946. godine u Cincinnatiju kao najstariji sin u židovskoj obitelji. Tata mu je bio inženjer elektrotehnike, mama pijanistica, a taj genetski kod u kojem se spajaju tehnologija i umjetnost jasno se čita iz njegovog cjelokupnog opusa. Imao je samo sedam godina kada je počeo snimati svoje prve kratke filmove u kojim su glumili njegovi prijatelji i susjedi, svi odreda njegovi vršnjaci. Iako se sada to čini pretencioznom tezom, ali već se u tim prvim amaterskim radovima otkriva "redatelj" kojeg zanima društvo u kojem živi, ali i dječak koji je osjetljiv na društvene nepravde, koji je u obitelji čuo prve priče o strahotama Drugog svjetskog rata i holokausta, dječak koji je pobjegao u svoj svijet umjetnosti i filma kako bi se lakše nosio s traumom koju je uzrokovao razvod njegovih roditelja.
I tako je maleni Steve bio dječak koji je "bježao" u kino, što je priča koju je sam 2022. godine zabilježio na filmskoj vrpci. Film "Fabelmanovi", za koji je dobio Zlatni globus za najbolji film, zapravo je pogled unatrag na vlastito djetinjstvo, polu-autobiografska priča o odrastanju, obiteljskoj tajni i dječaku/mladiću koji je uronio u svijet filmova koji su mu u konačnici pomogli da spozna istinu o sebi i drugima. Sam redatelj među filmove koji su u najvećoj mjeri utjecali na njega stavio je: "Psiho", "Divan život", "Kum", animirani film "Fantazija", "Momak zvan Joe", "Rat svjetova", "Odiseju u svemiru"...
On je nakon završene srednje škole upisao fakultet koji nikada nije završio jer se odlučio u potpunosti posvetiti filmskoj karijeri - režiranju filmova. Njegov prvi profesionalni rad bio je za televiziju 1968. godine, režiranje jednog od segmenata za pilot epizodu serije "Night Gallery". Njegov se isječak zvao "Oči", a u njemu je nastupila slavna glumica Joan Crawford. Bilo je to i redateljski debi u kojem je stekao dugogodišnju prijateljicu, jer ga je s glumicom povezivalo duboko prijateljstvo koje je potrajalo sve do njene smrti 1977. godine. Slijedile su epizode za TV serije "Marcus Welby M.D.", a prvi dugometražni redateljski posao bila mu je epizoda serije "Name of the Game" koja je nosila naslov "L.A. 2017." Upravo je ovaj znanstveno-fantastični film impresionirao šefove moćnih hollywoodskih studija, prvenstveno Universala, koji su mu ponudili prvi kratkoročni ugovor, za tri televizijska filma. Prvi je bio "Dvoboj" 1971. godine, o monstruoznoj cisterni koja pokušava maknuti s puta manji auto, film koji i danas slovi za savršeni spoj filma ceste i horora, djelo u kojem napetost neprestano raste.
Spielbergov prvi kino film bio je "The Sugarland Express" o bračnom paru koji proganja policija zato što su vratili svoje oduzeto dijete. Kritičari su hvalili film, neki i pisali kako je na vidiku novi veliki redatelj, ali film je prošao vrlo loše u kinima, što će promijeniti već sljedeći film, kojim je on postao (i ostao) kralj blockbustera, jer bio je to prvi film u povijest koji je zaradio više od 100 milijuna dolara, čime se ovaj redatelj doslovno našao na vrhu svijeta, tj. na vrhu Hollywooda. Presudan trenutak njegove karijere dogodio se kada su mu producenti Richard Zanuck i David Brown ponudili režiranje filma prema romanu Petera Benchleyja. Bile su to "Ralje", film koji je premijerno prikazan 20. lipnja 1975. godine.
Te prve "Ralje" miljama su daleko od onih koje su slijedile, a sve zbog tehničkih ograničenja koja su tada na filmu postojala. Baš zbog njih ovaj je film u prvom redu dokaz redateljskog umijeća Stevena Spielberga. On je film počeo legendarnom scenom napada morskog psa zbog koje se i danas mnogi boje morskih dubina. U toj sceni velika bijela psina napada i ubija jednu plivačicu, a to dovodi u opasnost cijeli obalni grad čiji život ovisi o prihodima od turizma. Unatoč strahu koji je izazvao kod gledatelja (a treba priznati da izaziva i danas), "Ralje" zapravo ne pokazuju previše, jer je takve scene na filmu tada bilo nemoguće uvjerljivo izvesti. Spielberg zapravo genijalno, bez konkretnog prikaza prijetećeg morskog psa sve do samog finala filma, u "Raljama" gradi napetost, slijedeći primjer svog velikog uzora Alfreda Hitchcocka i način na koji je on snimao primjerice "Psiho". Spielberg je u "Raljama" mnogo toga zapravo prepustio mašti gledatelja, a ona je očito bila i ostala veća od stvarnosti. Danas se "Ralje" smatraju vrhunskom redateljskom vježbom u kreiranju, održavanju i stupnjevanju tjeskobe kod gledatelja, čime se taj redatelj uspješno služio i u nekim od filmova koji su slijedili, a taj mu je postupak zapravo omogućio da od vrlo jednostavne radnje stvori veliki filmski hit, prvi pravi ljetni blockbuster. Tajna je zapravo bila jednostavna: gledatelj gotovo cijeli film ne vidi morskog psa, ali jasno osjeća njegovu prisutnost, koju u filmu donosi glazba (John Williams) i (podvodni) kadrovi (Bill Butler) koji su ponekad snimljeni upravo iz perspektive krvoločnog morskog čudovišta.
Samo dvije godine kasnije, 1977., Spielberg ima novi veliki hit, film za koji je napisao i scenarij. Bili su to "Bliski susreti treće vrste", film kojim se vraća ZF tematici, ali i svojoj glavnoj preokupaciji u pričanju priča. Njega, naime, najviše zanima sudbina običnog čovjeka koji se nađe u nezamislivoj životnoj situaciji tada iz sebe izvuče one crte karaktera, odličnosti i izdržljivosti za koje nije ni znao da ih ima, a koje istovremeno gledatelje ostavljaju u uvjerenju da je baš taj običan "mali" čovjek istinski superjunak, moćniji od svih koje je stvorila ljudska mašta i pretočila ih u stripove, priče i filmove.
Nakon tog filma sva su mu vrata otvorena, jer svima je jasno da sve što radi pretvara u zlato. Tako 1979. godine režira film "1941.", a godinu dana kasnije tumači malu ulogu službenika u poreznom uredu, u urnebesnoj komediji "Braća Blues". Početak osamdesetih vrijeme je u kojem on doslovno reda hitove, čija je popularnost i danas nevjerojatna. Godine 1981. započinje serija o uzbudljivom životu jednog arheologa kojem se ni danas ne nazire kraj. Arheolog je Indiana Jones, film je "Otimači izgubljenog kovčega", a o koliko se velikom hitu radi, svjedoči i činjenica da je peti nastavak ovog serijala premijeru imao u svibnju, na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, te da je to ujedno bio posljednji film u kojem je ulogu tumačio osamdesetogodišnji Harrison Ford, kojeg su brojni obožavatelji na francuskoj rivijeri dočekali ovacijama.
No, zbog filma koji je slijedio, i zbog kojeg i danas mnogi, a ne samo djeca rone suze iako znaju da priča ima sretan kraj, "Otimači..." se čine kao obično redateljsko zagrijavanje. Taj film iz 1982. godine bio je legendarni "E.T.", film za koji je scenarij Spielberg razradio iz činjenice da je nakon razvoda roditelja stvorio izmaštanog prijatelja. Taj je prijatelj postao izvanzemaljac, vrtlar koji slučajno zaglavi na Zemlji, gdje ga pronađe i spašava, zajedno sa svojim bratom, malenom sestrom (filmski debi neodoljivo slatke Drew Barrymore) i prijateljima dječak Eliott. "E.T." je Spileberg snimao u jesen 1981. godine u Kaliforniji, i to s budžetom od deset i pol milijuna dolara. Pri tome se, kako bi olakšao glumu svojim dječjim glumcima i postigao da oni u svaku scenu unesu prave emocije, poslužio jedinstvenim trikom i priču snimao kronološki. Premijera je donijela nevjerojatan novi uspjeh, bio je to hit koji je zaradio tada nevjerojatnih 435 milijuna dolara i skinuo "Ratove zvijezda" s vrha top-liste financijski najuspješnijih filmova svih vremena. No, bio je to i film koji će kao bezvremenska priča o prijateljstvu trajati sve dok ima novih klinaca koji će se uvijek iznova zaljubljivati u malenog izvanzemaljca. Kritičari ga danas smatraju jednim od najvećih filmova ikad snimljenih, a koliki je njegov utjecaj na pop-kulturu govori i činjenica da sve do danas traju rasprave na temu je li E.T. zapravo Isus Krist.
No, sam Spielberg je nakon godina u kojima se publika uz njegove filmove sjajno zabavljala (1984. režirao je film "Indiana Jones i ukleti hram", ali i producirao film svog velikog prijatelja Roberta Zemeckisa "Povratak u budućnost"), odlučio da je došlo vrijeme da ta ista publika uz njegove nove filmove ozbiljno razmisli o velikim problemima svijeta u kojem živi. Prva velika tema s kojom se uhvatio u koštac bila je rasizam. Godine 1985. režirao je "Boju purpura", film po istoimenom romanu Alice Walker, koja je za njega dobila Pulitzerovu nagradu. Bila je to moćna priča o problemima s kojima su se suočavale mlade crnkinje tijekom ranog 20. stoljeća, počevši od siromaštva, preko rasizma, sve do seksualnog iskorištavanja. Film je bio nominiran za Oscara za najbolji film, ali ga je "za prsa" pobijedila "Moja Afrika" Sydneyja Pollacka.
Godine 1987. režira "Carstvo sunca", još jednu epsku ratnu priču, a redaju se godine u kojima je Spielberg producent velikih filmskih hitova. Godine 1989. režira treći film o Indiani Jonesu, 1991. film "Kuka", njegovu inačicu nastavka bajke o Petru Panu i njegovom zakletom neprijatelju, a godina 1993. rezervirana je za dva posve različita filma. Prvi je "Jurski park", a drugi "Schindlerova lista", film epskih dimenzija koji je ime Stevena Spielberg zauvijek povezao s imenom Branka Lustiga, našeg filmskog genijalca koji je bio jedan do producenata tog filma. Upravo je Lustig, na dvadesetu godišnjicu snimanja tog filma u Zagrebu na 8. Festivalu tolerancije ugostio britanskog glumca Ralpha Fiennesa, koji u filmu maestralno glumi glavnog negativca, a koji je u prepunom kinu Europa, na susretu s publikom rekao kako ni jedna zemlja nije "nevina da u njoj ne bi postojao potencijal koji može ponovno dovesti do užasa o kojemu svjedoči film "Schindlerova lista". Nevjerojatno zvuči podatak da je tek "Schindlerova lista" Spielbergu donijela njegovog prvog Oscara za režiju, a film je ujedno osvojio i Oscara za najbolji film. Redatelj je veliki uspjeh ovog filma usmjerio humanitarno, profit je upotrijebio kako bi osnovao i financirao Fond Shoah, neprofitnu organizaciju koja arhivira filmska svjedočenja preživjelih iz holokausta. Od 1999. godine ovaj se filma nalazi na devetom mjestu liste najboljih filmova ikada snimljenih koju je sastavio Američki filmski institut, a neki kritičari i danas govore kako je upravo to najprecizniji prikaz holokausta.
Godine 1993. Spielberg je uzeo četverogodišnji odmor od režiranja, jer je želio provoditi više vremena sa svojom obitelji, ali i izgraditi svoj novi studio, DreamWorks. Godine 1998. snima još jedan veličanstveni ratni film "Spašavanje vojnika Rayna". Početkom novog tisućljeća okreće se komedijama - "Uhvati me ako možeš" i "Terminal", a 2005. snima novi veliki hit i bavi se još jednom velikom temom. Film "München" počinje masakrom izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama 1972. godine, a nakon toga slijedi priča o tajnoj osvetničkoj operaciji koju je naredila izraelska vlada i grupi ubojica koju predvodi agent Mossada. Prvi dio filma povijesno je vjerodostojan, a za ostatak je sam Spielberg rekao da je "povijesna fikcija" na koju su ga inspirirali stvarni izraelski osvetnički pothvati koje povijest pamti kao "Operaciju Božji gnjev".
U konačnici što je od svega ovog najvažnije: velike priče koje nam je ispričao veliki redatelj, nezaboravna zabava koju nam je priuštio u mraku kinodvorane ili pak nevjerojatne svote dolara koje je pri tome zaradio? Odgovori na ovu dilemu najmanje su važne, jer i kad se čini da se okrunjeni kralj Hollywooda, kojem je ipak 76 godina, pomalo umorio, sve što je do sada napravio naučilo nas je da čekamo novo, veliko iznenađenje. Ipak je to redatelj koji tvrdi da je problem današnjih filmaša to što su zaboravili kako ispričati priču. Jednom je, naime, rekao: "Današnji filmovi i njihove priče više nemaju početak i kraj nego samo princip koji se stalno ponavlja i nikada ne prestaje". Čekamo, dakle, novu veliku priču iz majstorske radionice čovjeka koji nam je do sada već ispričao neke od najvećih priča koje smo čuli od trenutka kada su braća Lumière 1895. godine zapanjili publiku svojim izumom i prestrašili gledatelje "Dolaska vlaka u stanicu".
