Zvijezda kazališta Komedija, u kojem osim u "Mammi Miji" igra i u mjuziklu "Osmijeh zlatnog zuba", ponovno je na daskama koje život znače. Povratak Vande Winter (33) profesionalnom životu prolazi bez većih poteškoća zahvaljujući baka-servisu i suprugu Ivanu, koji čuvaju njezina 6-mjesečna sina Fabijana.
Kakav je osjećaj stupiti na pozornicu nakon godinu dana pauze? Je li se bilo teško koncentrirati?
Nisam imala problem s koncentracijom, ali mi je bilo neobično što sam iz jednog svijeta skočila u drugi. U jednom sam trenutku isključivo mama koja ne boji kosu, ne šminka se, hoda po parkiću u trenirci i nosi dijete u klokanici, a onda sam odjednom na sceni u šljokicama, štiklicama, maksimalno našminkana i s frizurom. I jurim na “svoju” djevojačku večer.
Jeste li zadovoljni svojom prvom “majčinskom” izvedbom “Mamme Mije”?
Ispostavilo se da mi je predstava još u tijelu, pa se sve posložilo kad se uključila rasvjeta i kad sam čula prve taktove orkestra. Malo je to možda i bilo na ho-ruk, imala sam jednu probu prije toga, ali sve je dobro ispalo..
Koliko vam je nedostajalo kazalište sve ovo vrijeme?
Više mi je nedostajalo druženje s prijateljima i kolegama. Jako se malo govori o tome da je roditeljstvo, pogotovo prvih nekoliko mjeseci nakon porođaja, za svaku mamu osamljen period. Stalno si s bebom i nemaš vremena za druge ljude, čak ni za telefonski razgovor. Kazalište mi je više nedostajalo dok sam bila u fazi čuvanja trudnoće. Naglo sam prestala igrati zbog komplikacija u prvom tromjesečju, pa sam preskočila fazu opraštanja od rada. Brzo sam se morala prebaciti u posve drugi, mirniji način života.
U kojoj vam se mjeri život promijenio? I može li se buduća majka pripremiti za roditeljstvo?
Život mi se jako promijenio i nema načina da se žena posve pripremi za sve što dolazi, osobito na period nakon trudnoće. Kad čekaš prvo dijete, misliš kako je trudnoća komplicirana, a kad se beba rodi, onda shvatiš što je žrvanj. No iako te prati neispavanost i pomanjkanje vremena za sebe, kad rodiš, dobiješ ludu snagu i počneš uživati u svemu tome, koliko god to suludo zvučalo..
Što vam je bilo najteže prihvatiti?
Izrazito sam samostalna i neovisna i to sam smatrala svojim postignućem, da mogu sve sama, bez ičije pomoći. A onda sam se našla u situaciji da ne mogu sama obuti ni cipele ili da u toj jednoj sekundi mira moram odabrati hoću li popiti čašu vode ili otići do toaleta jer za oboje nemam vremena..
Kakav je osjećaj kad je netko ovisan o vama?
Malo strašan na prvu, ali ustvari predivan. Prije mi se to nije sviđalo, ali kada je dijete u pitanju, onda je to druga vrsta ovisnosti, prirodna za bebu u toj fazi. Sada mi je to lijep osjećaj, najbolji na svijetu. Ništa mi se ljepše u životu nije dogodilo.
Što bi suprug rekao na to?
Razumjet će o čemu govorim, i on je lud za sinom. Dobro se prilagodio i vrlo je posvećen tata, što je meni iznimno drago. Mijenja pelene, kupa i hrani Fabijana, igra se s njim..
Poznati ste kao perfekcionist. Kako sada funkcionira ta vaša sklonost, kada ju je znatno teže održati?
Uspijevam zahvaljujući suprugu i mami. Cijelu trudnoću bavili smo se i adaptacijom novog stana, a uselili smo se kada je Fabijan imao samo mjesec dana. I čini mi se da pritom nisam smanjila svoje kriterije. Jedino gdje primjećujem razliku jest u tome da ne moram uvijek biti sređena kad izlazim. Postala sam ležernija po tom pitanju..
Mnogi se razočaraju kad uđu brak. Jeste li se bojali razočaranja?
Nisam se bojala, iako s bebom dođu i kušnje u odnosu jer je svaka mama fokusirana na dijete, a tome treba pridodati i nespavanje, zbog kojeg tolerancija oslabi. Vjerujem da je to zato što smo Ivan i ja otpočetka imali dobar partnerski odnos, koji se gradio i u fazama odvojenosti. Čim smo prohodali, ja sam otišla na dva mjeseca.
Je li mjuzikl bio vaš cilj kad ste upisali studij glume?
Pjevanjem sam se počela baviti prije glume, no ono me brzo odvelo u kazalište, čak i prije akademije, jer sam debitirala kao maturantica u mjuziklu “Kosa”. To me senzibiliziralo za teatar, postala sam svjesna koliko sam zaljubljena u njega i da se time želim baviti. Također mi je bilo jasno da ću imati rok trajanja ako se ne budem formalno obrazovala u tom smjeru. I zato sam se odlučila okušati na ADU-u. Danas volim i čisto dramski teatar, u kojem sam možda manje igrala zato što sam redovito bila zauzeta projektima koji su uz dramski tražili i glazbeni talent. Pa je onda valjda i prirodno što sam do izražaja došla najprije tamo gdje je bilo manje kadra.
Smatrate li da je vaš talent ostvaren, da su vaši potencijali prepoznati?
Zadovoljna sam svime što sam postigla, dobila sam više prilika nego neki drugi moji kolege. No doći se i neka faza u kojoj ću morati čekati na novu priliku, novi proboj. To je jedna od ljepota glumačkog poziva, da ne postoji gornja granica. Naš je posao više maraton nego utrka. Ponekad mislim da sve što sam dobila možda i nisam trebala. I to ne zato što to nisam zaslužila, nego zato što to puno ljudi ne dobije. I zato sam zahvalna.
Namjeravate li se vratiti glazbi u smislu pjevačke karijere?
Dugo je glazba kod mene bila u drugom planu. A sada je u nekom trećem planu. Uvjeti koje nudi naša glazbena scena nisu dovoljno dobri, pa ne bih mogla sve napraviti dovoljno dobro. Nisam do sada uspjela naći suradnike s kojima bih kliknula do kraja i uspjela realizirati projekt kojim bih bila zadovoljna..
Jeste li mjuziklima donekle zadovoljili svoju potrebu za pjevanjem?
Jesam, kazalište je samo oplemenilo tu moju ljubav prema glazbi. Postala sam jako rano svjesna toga da ono što sam zamišljala o
glazbenoj karijeri zapravo nije to.
Neki žale zbog vašeg prekida s glazbom jer smatraju da imate dobar glas.
Dobar glas još uvijek imam i moja je apsolutna pobjeda u tome što ljudi to znaju i cijene, iako ne objavljujem albume i nemam klasičnu estradno-glazbenu karijeru. Pa ni tu vrstu karizme, ako ćemo iskreno. Iako ne živim isključivo od glazbe, postoji vjerojatnost da od nje živim i bolje od mnogih naših glazbenika koji kompletnu egzistenciju zasnivaju na nekom alternativnom dnevnom poslu koji nema veze sa scenom. Doduše, možda bi i moj put izgledao drukčije, da sam imala drukčiju podršku oko sebe. Smatram da je najteže kad je čovjek u tome sam i jako je važno naći ljude koji će te prije svega tretirati s poštovanjem, a zatim i njegovati u pravom, znalačkom smislu. Danas vidim da je kazalište ipak najbliže onome što sam sanjala, idealna forma u kojoj se našlo ono što volim, uključujući sustav vrijednosti.
Pjevate li Fabijanu?
Naravno, Fabijan jako lijepo reagira na pjevanje. Pjevam mu apsolutno sve, od dječjih pjesmica, preko Merlinkinih pjesama, pa sve do Britney Spears i Savage Gardena. Dnevno održim doma i po nekoliko koncerata, tako da nisam ispala iz forme.
Prepoznajte li se u svome djetetu?
Naše dijete fizički ne sliči ni na koga: ima plave oči, a suprug i ja smeđe. Mama kaže da sam ponašanjem i kao beba bila drukčija od
Fabijana. On bi 24 sata dnevno bio prilijepljen za mene. Po danu baš ne voli spavati, osim ako ne spava na nama. Neki bi to nazvali
zahtjevnim djetetom, ali ja to ne gledam tako. Takav je i prihvaćam to.
Želite li da Fabijan ima brata ili sestru?
Jedinica sam, ali ne mogu reći da mi u životu nedostaju brat ili sestra. Ne znam kako je to, pa samim time za tim i ne žalim. Ali bih svakako voljela imati više djece zato što je cijeli proces trudnoće i majčinstva za mene nešto toliko moćno da bih to voljela opet proći. Barem još jedanput.
A ekipu iz kvarta je zaboravila. sjecas se Wanda?