"Kumovi" su totalni hit! Prvi put nakon dugo vremena na malim ekranima imamo priliku gledati telenovelu koja obara sve rekorde gledanosti (prvu je epizodu pogledalo 700.000 gledatelja), a kritika i publika jedinstveni su u pozitivnim reakcijama.
Saga o tri obitelji iz Zaglava, povezanih kumstvom i interesom, sve nas je prikovala za ekrane, a ova domaća serija Nove TV toliko je popularna da je krajem ožujka dodan i termin subotom. Uz napetu i duhovitu priču, seriju karakterizira niz upečatljivih lica koje tumače mahom nagrađivani hrvatski glumci, kao i mladi lavovi koji će naslijediti hrvatskog glumište.
Ipak, možda najviše od svih, hvali se uloga Milana Štrljića koji je uprizorio Stipana Macana, lukavog, pomalo grezog i ciničnog dinarskog pater familijasa. U stvarnosti, Štrljić uopće nije nimalo nalik licu koje tumači u seriji. Baš suprotno, džentlmen je stare škole koji mi je prije razgovora skuhao kavu i strpljivo odgovarao na sva moja pitanja. A prvo je, naravno, glasilo, što nas očekuje u idućim epizodama.
- Ne smijem vam to reći i nije dobro da kažem, bolja je neizvjesnost. Uboli smo ono što narod interesira, gledanost je ogromna i to nas veseli. Na koncu, sve ovo što radimo, radimo za publiku - (štur) jasan je bio Štrljić. Na moju konstataciju da se najviše hvali upravo njegov Stipan Macan, od srca se nasmijao.
- Da budem iskren, očekivao sam to jer sam ovdje ipak najstariji, uz kolegu Ratka Glavinu koji igra didu Akrapa. Zahvaljujući godinama rada, stekao sam iskustvo da se mogu nositi s jednom tako složenom ulogom - kaže Štrljić. Faktor X koji je "Kumove" učinio ovoliko popularnima, smatra on, jest činjenica da se ljudi vežu uz probleme koje prepoznaju.
- Ovdje imamo nekoliko obitelji koje se isprepliću i mislim da je to jedan od faktora koji utječu na toliku gledanost. Prepoznaju se problemi koji su aktualni. I ono što je velika sreća je to što ima puno novih, mladih lica, studenata, netom diplomiranih i svježih pa mislim da je i to pridonijelo uspjehu "Kumova" - objašnjava Štrljić koji je zbog uloge Stipana Macana prvi put u životu pustio bradu. Na nju se s vremenom navikao, no, priznaje, jedva čeka da ju skine.
- Probudi me po noći, kao da je tuđa, nisam taj tip, ali nema veze. Ne volim ni tretiranje, bojanje, šminkanje, ali sve je to dio našeg posla, dio igre - iskreno će Štrljić koji nam i sam kaže da u stvarnosti nije nimalo nalik Stipanu. Baš kao i brada, Stipanov karakter nije u skladu s njegovim.
- Da sam tako krut u stvarnosti, ništa ne bi funkcioniralo. Vidite da je u seriji Stipan uvijek iz najboljih namjera, najveći problem. Stipan misli da apsolutno sve zna i da mora odlučivati o tuđim sudbinama, što je pogrešno. Svatko mora sam odlučivati o svojoj sudbini - govori Milan Štrljić. Na setu serije, otkriva, najviše se druži s članovima svoje "obitelji".
- Dramaturški sam najviše osuđen na sestru (igra ju Radislava Mrkšić op.a) pa se najviše družim s njom. Zajedničko vrijeme koristimo za probe. Družim se i s Mlikotom, Tintorom, svoje dvije "neviste", Darijom i Olgicom. Tako da smo familija i van seta - otkriva Štrljić. Kada šeće gradom, kaže, ne smetaju mu prolaznici koji ga nerijetko traže da s njima snimi selfie.
- Sve je to dio našeg posla. Bitno je sačuvati radost, to sam učio i svoje studente, da se raduju poslu. Ne možete doći na posao neraspoloženi, ljuti. Gluma je igra koja ima jako čvrsta pravila. Ako se igramo, život je ljepši, a rezultat bolji - kaže Štrljić.
- A koja su to pravila? Slušati redatelja? - zezam ga.
- Prvo je pravilo da moraš na posao doći spreman. Nema se vremena čekati da netko nauči tekst. Isto vrijedi i u teatru. Ondje sam imao problem jer nisam podnosio da kolege na probama hodaju s papirima. Možda je to zato što sam proveo puno vremena kao slobodnjak pa sam navikao kod kuće učiti tekst. A u teatru postoje čitaće probe, ne možeš s papirima hodati po sceni - kaže Štrljić, glumac HNK Split koji je završio studij glume na Akademiji umetnosti u Beogradu. Razlikuje li se pristup podučavanja tehnika glume u Beogradu i Zagrebu - zanima me.
- Ne bih rekao. Izvori učenja su više-manje isti. Razlikuje se mentalitet. Zagreb i Beograd dva su različita svijeta. Ne vidim neke razlike u pristupu, razlike se pojavljuju u scenarijima, svjetonazorima, humor je drugačiji, drugi je to kulturni krug - objasnio je Štrljić. Namjeravao je, objašnjava, ići na oba prijemna, i u Zagreb i u Beograd, no kako je upao u Beograd, ondje je i ostao.
- Davno je to bilo, prije pedeset godina. Imao sam sreću da sam kao mlad glumac snimio neke važne filmove s izvrsnim redateljima. Tu mislim na Lordana Zafranovića, to me "otkrilo". Puno sam radio, u svim tadašnjim republikama, igrao u puno filmova. Bauer, Bulajić, to su redatelji stare generacije i jedne dobre škole od koje sam imao priliku i učiti kao mlad glumac. Kada sam predavao glumu, uvijek sam govorio svojim studentima da je ono što nauče na Akademiji dobar start, a glumac cijeli život uči, mijenja se, ostari i opet je na početku. Svaka je uloga novi početak - smatra splitski glumac.
A njegova prva zapažena bila je 1978. u kontroverznom filmu "Okupacija u 26 slika" Lordana Zafranovića koji prati priču tri prijatelja, Hrvata Nike, Židova Mihe i Talijana Tonija u Dubrovniku u vrijeme Drugog svjetskog rata.
- Možete misliti kakav je to osjećaj kada imate 25 godina i dobijete jednu takvu ulogu. Normalno da sam očekivao da će biti hit, svaki mladi glumac kada dobije svoje prve uloge na filmu, očekuje da budu hitovi. Iako, prije "Okupacije" sam snimio "Letače velikog neba" s Marijanom Arhanićem - prisjeća se on. Dvije godine kasnije, zablistat će u jednoj od svojih najvažnijih uloga, onoj Tončija u kultnom "Velom mistu". Nju je, smije se, zapravo dobio skroz slučajno.
- Lijepa je to priča. U Zagrebu sam radio s Mariom Fanellijem. On me zvao da igram u jednoj seriji koju je radio o životu Zagreba. Došao sam na prvu probu jer tada se još i probalo, bilo je vremena, ozbiljno se pristupalo. Bilo je to zlatno vrijeme RTV Zagreb i dramskog programa kojemu je bila urednica Palma Katalinić. Tad je Zagreb bio daleko ispred svih u bivšoj državi po igranom programu. Međutim, nakon 15 minuta probe osjetio sam da sam ja krivi odabir, i to sam Mariju rekao. Bio je šokiran, rekao je da sam ja prvi koji mu je rekao takvo što. Silazim niz stepenice i zaustavlja me čovjek, ja ga ne poznajem, a on će meni "Otkud ti ovdje? Ja sam danas mislio ići za Beograd na razgovor s tobom." Tko si ti, pitam ga, a on odgovori: "Ja sam Joakim Marušić. Tiću, tako je on zvao nas mlade glumce, slušaj me sad, mi radimo 'Velo misto', a ti ćeš biti Tonči. Tako sam u roku pola sata s jedne uloge prebačen na drugu - smije se Štrljić. Za Žakijem se, veli, odmah kliknuo.
- Mjesec dana prije snimanja imali smo lektorske probe na koje je dolazio i pokojni Boris Dvornik koji je praktički izmislio taj jezik. Bilo je novca i zato je bilo uspješnih serija, pristup je bio ozbiljan - kaže Štrljić. Nešto kasnije, na televiziji smo ga gledali i u kultnoj seriji "Bolji život".
- To je bio možda prvi takav mega projekt i nama je tada to bilo novo. Nakon toga sam snimio masu drugih serija, a počeo je rat pa je bilo vrijeme da se čovjek odredi, odluči i vrati tamo gdje pripada - kaže. S kolegama iz Beograda nije u kontaktu, no ponekad se sretnu na snimanjima. Nedavno je tako, kaže, snimao film "Cirkus Columbia" s Danisom Tanovićem pa se družio s Mikijem Manojlovićem. S Miodragom Krivokapićem Brikom snimao je pak seriju "Kud puklo da puklo". U Beogradu danas živi njegova kći, glumica Iva Štrljić, koju je dobio u braku sa svojom prvom suprugom, balerinom Slavicom Štrljić. On je, s druge strane, tri desetljeća u skladnom braku s drugom suprugom Dašom. S njom je nedavno, kaže, proslavio i svoj 70. rođendan.
- Obožavam svoju suprugu, imamo sretan brak pa sam otišao kući, nisam to mogao propustiti. Sada je i ona ovdje sa mnom u Zagrebu i odmah mi je bolje, odmah su mi dani ljepši, ispunjeniji - iskreno će Štrljić. Suprugu Dašu upoznao je u teatru.
- Vidjeli smo se u jednoj predstavi na Carrarinoj poljani. Bilo je 500 ljudi, a mi smo se vidjeli i odmah smo znali da je to to. Kako tada, tako i danas, i to je najveći dobitak u životu. A tajna? Tajna je u povjerenju. I kada Daše nema, imam dojam da je tu uz mene i to me ispunjava, čini sigurnim i sretnim jer mi netko vjeruje - priča Štrljić koji iz braka s Dašom ima sina Franu. Glumačke afinitete, smije se Štrljić, on zasad ne pokazuje.
- Četvrta je godina, studira financije i pravo u Zagrebu. Neće mojim stopama, pametniji je od mene - smije se on.
Iako mnogi misle da je Imoćanin, Milan Štrljić zapravo je po rođenju - Slavonac. - Rodio sam se prije sedamdeset godina u Tordincima. Imoćanin sam po krvi, osjećaju i svjetonazoru, u Splitu sam završio škole. Nakon Akademije i nakon što je počeo rat, vratio sam se u Split, ali rodio sam se u Slavoniji. Moji roditelji su se upoznali ondje. Moj otac, kao pravi Imoćanin, otišao je prvi u Njemačku, majka za njim, a ja sam onda sa 10 godina otišao u Split u školu - prisjeća se Štrljić koji je prije petnaestak godina na splitskoj Umjetničkoj akademiji pokrenuo studij glume. Ondje je donedavno i predavao.
- Shvatio sam da je Split bazen mladih i talentiranih ljudi koji odlaze u Zagreb studirati i ne vraćaju se pa sam uspio pokrenuti studij glume. I u ovoj seriji igraju moji studenti sa mnom i to me jako veseli - kaže Štrljić koji je bio i intendant HNK Split. Tu avanturu, kaže, nije sasvim siguran bi li ponovio.
- Osjetio sam da nešto ne valja i dao sve od sebe da to popravim. Zbog toga sam ušao. Ponovio bih to, možda, da imam one godine koje sam imao tada, ali ne bih ponovio dva mandata. Dva mandata je puno. U drugom mandatu počinje rutina, a to je posao koji se ne može raditi rutinom, kao ni gluma. To je spoj umjetnosti i menadžmenta i dok ima strasti, ima i smisla. Kada prestane strast, treba stati. Mislim da smo uspjeli u to vrijeme od Splita napraviti centar opere, imali smo sjajne opere i balete, uspjeli smo pokrenuti Akademiju i osigurati budućnost drami. Time sam zadovoljan, a danas se mogu ubirati rezultati - kaže Štrljić.
Tijekom svoje pedesetogodišnje karijere na sceni i u filmu dobio je priliku zaigrati s nekim istinskim legendama hrvatskog glumišta poput Zvonimira Rogoza, Pere Kvrgića, Fabijana Šovagovića.
- Od Šove je čovjek mogao puno naučiti ako je bio pametan. Trebalo ga je samo pratiti i gledati u oči, a on bi odradio i svoj i vaš posao. To je bilo čudo od glumca. Boris Dvornik isto tako, Pero Kvrgić. Bio sam sretan što Kvrgića mogu dovesti u Split da gostuje sa svojim predstavama. Bio je velik glumac, i još veći gospodin. A tek Mujo Nadarević... To su posvećeni ljudi, rijetki i oni su bogatstvo jedne kulture - kaže Štrljić.
U legendu je pak ušla jedna njegova filmska tuča s pokojnim Šovom. - Šova mi je igrao oca u filmu "hoću živjeti". Nije to bila tuča, nego je u sceni on trebao tući mene dok se ne umori, ali problem je u tome što je Šova bio teške ruke. Bilo je to pred zoru, a prije toga smo snimali neku veselicu gdje ja napravim njemu skandal i kao bili smo dobro pod gasom pa me Šova tukao... Neke stvari na filmu i u teatru je teško fingirati. Šamar na filmu je uvijek uglavnom pravi šamar, ali kad je tih šamara 40, onda počne boljeti glava. Uglavnom, natekao sam od te glume. Kada sam došao kući nakon snimanja, tetka kod koje sam tada živio, skoro se srušila u nesvijest - smije se Štrljić. Nakon što je otišao u mirovinu s profesorske pozicije na splitskoj Akademiji, s glumom ne namjerava stati.
- Trenutno sam posvećen ovom projektu 100 posto. A nakon ovoga, ne znam, vidjet ćemo. U nekim sam dogovorima za film, no rano je o tome govoriti. Kada krene snimanje, pričat ću o tome - tajanstven je Štrljić.
VIDEO Tko je Georgina Rodriguez? Ronaldova partnerica imala je oca dilera, a ujak ju je nazvao 'zlom'
Pa zar netko normalan može to gledati, pa te serije su na razini za djecu od 3 do 5 godina