Na nedavnim revijama visoke mode u Parizu mnogi nisu mogli vjerovati vlastitim očima. Kada su prve manekenke izašle na pistu na novoj Chanelovoj haute couture reviji (revija visoke mode), zaista se činilo da je nacrte za novu kolekciju sama Coco poslala s onoga svijeta. Nova kolekcija u potpunosti se vratila njenoj viziji sjajno odjevene žene, s tek nešto modernijom siluetom, na čemu je inzistirala kreativna direktorica Virginie Viard, koja danas vodi modnu kuću Chanel, i dalje jednu od najvećih, najslavnijih i najpoznatijih na svijetu, istinsku perjanicu slavne pariške mode.
A uzbudljivija od najnovije kolekcije samo je priča o Coco Chanel, toj napuštenoj djevojčici koja je kreirajući modu postala jedna od najčuvenijih žena svijeta, čija modna i životna pravila (osobno mi je najdraže: "Žena nikada ne može biti previše bogata, previše mršava i imati previše cipela!") i danas poštuju i slijede brojne žene diljem svijeta. Priča o njoj počinje u sirotištu. Gabrielle Chanel rodila se 19. kolovoza 1883. godine u francuskom gradiću Saumuru. Otac joj je bio ulični, putujući trgovac, majka domaćica i umrla je od tuberkuloze kada je Gabrielle imala samo dvanaest godina. Uz obećanje, koje nikada nije ispunio, da će se vratiti po nju i njenu sestru, otac ih ostavlja u sirotištu, gdje Coco živi sljedećih sedam godina u, kako je sama govorila - najstrožoj disciplini. No, sve vrijeme koje joj je ostajalo nakon školskih obaveza ona je provodila u krojačnici, gdje su djeca šivala i plela odjevne predmete koje je sirotište prodavalo. Bilo je to tužno i osamljeno djetinjstvo, ali ono je stvorilo kreatoricu koja je sama znala sašiti i najkompliciraniji odjevni predmet, mladu ženu koja je shvatila da njen život ovisi samo o njoj, njenom trudu, spremnosti na rad, ali i rizik. Mnogo godina kasnije, tada već slavna Coco Chanel izjavila je kako je shvatila moć mode dok je još bila u sirotištu:
- Imala sam 18 godina, još bila učenica iz sirotišta. Nisam imala ništa osim odjeće koju sam si sama sašila. A opet na ulici su se svi okretali za mnom. Tada sam shvatila da, ako se ljudima sviđa ono što radim, bit će spremni to i platiti - ispričala je.
Te rane godine i buđenje vulkanske kreativnosti odlično su dočarani u filmu "Coco prije Chanel", redateljice Anne Fontaine iz 2009. godine, u kojem slavnu kreatoricu u mladosti glumi Audrey Tautou. Uz priču o najvećoj ljubavi njenog života - Boyju Capelu koji ju je neizmjerno volio i potaknuo da otvori svoj prvi butik u kojem je prodavala šešire i koji je tragično poginuo u prometnoj nesreći, film zapravo pokazuje kako se Chanel od svoje rane mladosti jednostavno "poslužila" muškarcima kako bi dobila ono što je htjela ili mislila da joj pripada. S modne strane, najzanimljiviji dio filma svakako je odlično prikazan način na koji je kreatorica sebi, a poslije i ženama cijelog svijeta, preuredila mušku odjeću, počevši od običnih košulja, preko sakoa koje je prekrojila u ženske jakne (prvo za jahanje, a zatim i za grad)... sve do (tada) nezamislivih običnih prugastih majica, koje su nosili francuski ribari, a Coco pretvorila u prvorazrednu "morsku" modu koju nosimo i dan-danas.
Da bi se razumjela istinska revolucija koju je Coco unijela u modu, treba razumjeti njeno vrijeme. Žene su u doba njene mladosti još bile sputane korzetima, omotane metrima tkanina, gotovo poput lutkica koje služe da stoje u vitrinama. Upravo je ona žene oslobodila korzeta te je, unatoč izjavi da ona osobno nije imala što staviti u korzet, autorica prve velike modne revolucije 20. stoljeća. No, ono što je ostalo skriveno iza blještavila njenih kreacija i slavnog imena važna je socijalna komponenta njenoga rada, jer upravo je ona ženama omogućila da budu odjevene za ono što se od njih u tom trenutku očekivalo - izlazak na tržište rada. Prvu trgovinu šeširima otvorila je 1909., a uspjeh je bio toliki da se već godinu dana kasnije seli na prestižnu parišku adresu i od tada postaje ne samo važno ime francuske, pa i svjetske mode, već jedna od najutjecajnijih osoba koje su formirale 20. stoljeće. Temelje te slave Coco je opet pronašla u muškom ormaru, jer žene su doslovno poludjele za odjećom koju je ona šivala od jerseja, tkanine koja je do tada služila isključivo za mušku odjeću, a godinama kasnije isto se dogodilo i sa slavim kostimima od tvida.
Bile su to, naravno, godine velikog financijskog obilja u kojima je Coco stanovala u Ritzu. Činilo se da joj osim njene modne kuće, u kojoj su najvažnije bile grandiozne stepenice "obučene" u ogledala, na kojima je održala svoje poznate revije novih kolekcija, dok je sama sjedila pri vrhu tih stepenica i osluškivala prve reakcije okupljenih dama, i ne treba drugi dom. U pariškom Ritzu, iako mnogo skromnije, provela je i Drugi svjetski rat, koji joj je zamalo došao i glave i karijere. Ostala je, naime, u okupiranom Parizu, u tri skromne sobe u "svom" Ritzu, tada prepunom nacista. Nekoliko mjeseci nakon okupacije Pariza započela je njena ljubavna veza s njemačkim časnikom Hansom Guntherom von Dincklageom. Ona nije odoljela naočitom muškarcu, a vezu su započeli nakon što je on iz zarobljeničkog logora spasio njenog nećaka. Iako su bili diskretni i nisu paradirali po razuzdanim nacističkim zabavama u okupiranom Parizu, Francuzi joj nikada nisu do kraja oprostili taj "prekršaj".
No, bilo je i onih koji su tvrdili da je upravo Coco Chanel za vrijeme Drugog svjetskog rata bila vrhunska tajna agentica koja je radila za Britance. Razlog toj tvrdnji bilo je njeno dugogodišnje prijateljstvo s ratnim premijerom Britanije Winstonom Churchillom, za kojeg se znalo da je plakao ne njenom ramenu šokiran abdikacijom britanskog kralja Edwarda VIII. 1936. godine, te njena ratna putovanja u London. Kada je 1944. oslobođen Pariz, njezin je ljubavnik uspio pobjeći, no ona nije htjela otići s njim. Pokret otpora ju je uhapsio, ispitivao... Pustili su je nakon svega nekoliko sati, u čemu mnogi i danas "čitaju" upravo Churchillovu intervenciju. Prava istina o ratnim godinama vjerojatno je zakopana pod desetljećima prašine u nekom ratnom arhivu, i može se očekivati da je nikada nećemo doznati. Godine nakon rata provela je Švicarskoj, a u Pariz se vratila tek 1954. Novac joj nije bio nikakav problem, jer tada joj je isplaćen profit od prodaje parfema tijekom rata, oko 9 milijuna dolara, što je za ono vrijeme bio nevjerojatan novac. No, ona nije mogla bez rada i zato se vratila modi. U Francuskoj se nikada nije vratila na modni tron, ali su njene kreacije i nove kolekcije slavili u Britaniji i SAD-u.
Među njene najveće modne "izume", kada je isključivo odjeća u pitanju, spadaju: mala crna haljina i chanel kostimi. Haljinu je "pokupila" iz odjeće za korotu te tvrdila da je to haljina u kojoj žena može provesti cijeli dan, a pri tome samo treba mijenjati cipele i modne dodatke. Baš to i danas rade mnoge zaposlene žene, zaklinjući se u - malu crnu haljinu. Za njen kostim presudna je paspulirana jakna od tvida bez revera, koja je i danas toliko popularna da njene izvedenice prodaju primjerice Zara ili Top Shop. A uz tu jaknu ide uska suknja koja mora pokriti koljena. Coco je tvrdila da su upravo koljena najružniji dio tijela svake žene. Još jedan važan dio njene modne ostavštine je i najkvalitetnija bižuterija. Upravo je ona dokazala da dobar nakit nisu samo zlato i dijamanti. Tom dijelu mode podarila je duge niske lažnih (ali jako lijepih) bisera, svoj slavni logo s dva prekrižena slova C i cvijet bijele kamelije koji i danas krasi kreacije breda Chanel. Sve to učinila je žena koja nas je naučila da: "Ne postoje ružne žene, postoje samo one lijene". Umrla je 10. siječnja 1971., a navodno su joj posljednje riječi bile: "Ovako se umire!"
VIDEO>>Tonči Huljić javio se nakon što je postao djed djevojčici Albi: 'Hana je bila jako pribrana i hrabra, ponovno je pokazala da se žene dobro nose s takvim situacijama'
