Gotovo 20 godina Damir Duplančić Duple stvara i vodi genijalnu emisiju “Izgubljena generacija 58000 Split” koja se emitira na Radio Dalmaciji.
Iako mu je publika odavno dala svoje povjerenje i naklonost, jer u suprotnom emisija danas ne bi imala kultni status, vrijednost njegove misije, kako sam kaže, prepoznao je i Večernji list koji je upravo Izgubljenu generaciju odlučio nominirati za Večernjakovu ružu u kategoriji najbolje radijske emisije.
Imponira li vam nominacija? Što bi vam značila nagrada?
Naravno da mi imponira, ali me ne nosi. A ako osvojim nagradu? Hm, ne vjerujem, ali naravno da bi mi značilo. Svatko od nas u životu treba mali komadić aplauza, pa ga tako trebam i ja. Značilo bi mi također i radi moje Radio Dalmacije koja me podržava i prati, a najviše bi mi značilo radi samih slušatelja koji su glasali za mene. Jer meni je fascinantno to da netko uopće uzme neki mobitel pa svjesno pošalje neku poruku za nekoga ili pak izreže kupon i zaokruži neku emisiju i još sve to pošalje i poštom. Ne volim vam ja baš puno to, znate kako to ide, pumpati i zvati ljude da glasaju za mene, nije moj stil. Evo vjerujte mi, ja još nisam glasao za samoga sebe. Što ne znači da neću. Možda se ipak na kraju i odvažim. Hahaha… Ako to uzmemo u obzir, onda i nisam baš neki favorit. Ali sam zato izgubljena generacija. Emisija je već odavno postala brend pa se imam pravo i nadati.
Iza sebe imate dugogodišnju radijsku karijeru. Je li vas radio oduvijek privlačio?
Ma to vam je čudo koliko sam vam ja zaljubljen u radio. Tu jednostavno nema pomoći. Ne mogu zamisliti život bez radija, bilo kao voditelj, bilo kao slušatelj. U drugom životu vjerojatno ću biti radijski prijemnik.
Vodite kultnu emisiju koju već 18 godina sluša cijela Dalmacija. Kako ste postigli takav status?
Mislim da su moji glavni aduti otvorenost, spontanost, iskrenost i enormna količina energije koja me pokreće. Dosta srčano radim te svoje emisije. I kad se treba smijati i kad treba plakati. To slušatelji osjete. Osim toga, ja vam u moru savršenih, senzacionalnih i bezgrešnih emisija, svoju emisiju zovem „emisija s greškom“, u knjizi mi također na prvoj strani piše „knjiga s greškom“ i pogađate… ja sam također čovjek s greškom. Savršenost prepuštam drugima. Slušateljima se to sviđa, jer sam ustvari jedan od njih.
Kako je nastala emisija i kako biste je opisali nekom tko je dosad nije imao prilike slušati?
Uvijek sam imao želju raditi na radiju, ali me život puno godina vodio u nekom drugom smjeru. Zvijezde su se nekako posložile 2000. godine, odvažio sam se i prvi put rekao „Dobra večer!“ Imam snimku te prve emisije. Loše je to bilo, stvarno loše. Prepadnuto, kruto, ja bih samog sebe potjerao s radija da sam bio glavni urednik. Na svu sreću, to se nije dogodilo. A opis emisije? Teško je objasniti Izgubljenu u par crta. Recimo, to vam je neka kombinacija uspomena, prolaznosti života i kritike društva.
Po čemu se izdvaja od ostalih?
Možda u jednom slovu. Naime, često ističem da ne radim emisiju, nego misiju. Izgubljena generacija je zaista jedna jako dobra misija. No to je samo moj stav. Na to pitanje puno bolje i potpunije odgovorili bi vam moji slušatelji.
Kako birate događaje koje ćete obraditi?
Svaka emisija mi u pripremi odnese 15-20 sati, kako kad. A događaji se poslože po principu istraživačkog novinarstva. Ne znam kako će mi izgledati emisija dok ne dođem u arhiv Slobodne, ondje uzmem neke godine, slučajni odabir, svide mi se neki članci i tako to polako krene. Doma onda ide druga, još stroža selekcija članaka, pa podcrtavanje, pa moji autorski uvodi iz kojih su izašle već dvije knjige, sad će uskoro i treća, pa pažljivo birana glazba koja mora poslati neku autorsku poruku… Radim mnogo, ali toliko uživam u tome, da mi stvarno izgleda kao da ništa ne radim. I onda još dobijem nominaciju za radijsku emisiju godine!
Je li vam ikada ponestalo inspiracije? Što radite u tom slučaju?
Ma kakvi. To je nemoguće u mom slučaju. Uglavnom imam problem od viška materijala i kako sve ukrcati u dva sata. Jednostavno uživam kad radim. Prvi put kad ostanem bez inspiracije, sam ću ugasiti emisiju.
Jeste li se tijekom godina emitiranja emisije susreli s nekom vrstom cenzure?
Nikada. I to ti je sreća. Kad je radio u pitanju, od svojih početaka stalno sam se susretao s normalnim ljudima i urednicima. Tako je i na Radio Dalmaciji. Prezadovoljan sam odnosima. Oni potpuno vjeruju u mene, ja u njih.
Na koji način planirate zadržati slušatelje? Kako vidite budućnost emisije?
Da budem iskren, ne planiram nikoga zadržavati, uključivši i samoga sebe. Obožavam radio i svoju Izgubljenu generaciju i to se, siguran sam, dobro čuje. Bit će što bude. Dok traje, traje. Nemam neku viziju budućnosti, jer stalno progovaram iz prošlosti.
Koga ćete povesti na dodjelu 16. ožujka u zagrebački HNK?
Bude li mogućnosti, volio bih povesti suprugu, kćer i sina... Naravno, i sebe. Vidimo se. Pozdrav iz Splita!
Mnogo radi, ali toliko voli svoj posao da mui se čini da ništa ne radi jer skoro niš ne zaradi jer ima Hrvatsku.