Uz HRT-ova doajena Mladena Kušeca odrastale su generacije djece. Tonkica Palonkica frrr..., Bijela vrana, Hihotići, Patuljci pojma nemaju i Sedmi vjetar i danas su prepoznatljive radijske i televizijske emisije djeci i odraslima. Radioemisija Bijela vrana emitira se od 1973. U njoj Kušec propituje jesu li djeca doista mala ili ih odrasli samo ne shvaćaju ozbiljno. U razgovorima s neobičnom djecom, bijelim vranama, dokazuje da djeca često razmišljaju ozbiljnije od odraslih.
Ove godine zaslužili ste nominaciju za Večernjakovu ružu za dvije svoje, možemo reći kultne emisije, “Bijela vrana” i “Zagonetno putovanje”. Koliko vam znači ovo priznanje i nagrade općenito?
Hvala na tom pitanju, u njemu između ostalog kažete da sam “zaslužio” nominaciju i kako me to ne bi radovalo, jer zaslužio sam za svoj rad u kojem i sam uživam i koji me raduje i to je lijepo. Bijeloj vrani ovo je 45. godina emitiranja, a zanimljivost je što je to jedina emisija koju od početka do ove godine radim samo ja. Zagonetno putovanje zajednički je rad akademika Josipa Bratulića i mene, uz pomoć urednika Gorana Kušeca.
Tijekom godina postali ste sinonim za dječje emisije i razgovore s djecom. Bilo je puno anegdota i zanimljivih razgovora. Možete li nabrojiti neke koji su vam se posebno urezali u pamćenje?
Postoje, postoje susreti s djevojčicama i dječacima koji ne samo da su mi ostali kao susret koji nikada nisam zaboravio, nego koji su mi odredili način mišljenja, doslovno mi rekli dječje iskreno i pametno: ovo je važno u životu. Ne znam koga izdvajati od više tisuća sugovornika. Željku, četiri godine, danas oko četrdeset: Ja znam da je mami teško, ali kako da joj dokažem da je i meni teško... Dječaka, 4 godine: Sretan sam zbog toga što imam vremena za čitanje. Ili zbog toga što mi je danas Arabela. Ili zbog toga što danas gledam crtiće. Ili zbog toga što imam vrt i divnu travu. Ili zbog toga što imam crnu mačku koja pije mlijeko iz smeđeg tanjura.
Nevenku, 6 godina: Tu mi nemamo psa ni mačku u Zagrebu pa onda imamo zato auto. Tomicu, 6 godina: A znate kad je to meni sve naopačke krenulo? U pol jedanaest!
A kak ne bi bil nervozan kad uvijek mora bit po drugom, a ne po mojem! I baka uvek hvali drugoga osim mene, i uvek tak!...
Primjećujete li razliku u odgovorima između Bijelih vrana nekad i sad?
Ne bih rekao da su velike razlike, ali drugo je vrijeme, tehnologija je njihova igračka, vrijeme njihovo. Snalaze se odlično, ali mi odrasli, djedovi i bake, sve smo manje u njihovim igrama, u njihovoj mašti, nismo zanimljivi iako smo tu. Razgovaraju više s nevidljivim svijetom nego što vide ovaj u kojem svakodnevno žive, ali za to nisu krivi oni, nego mi odrasli. Drago mi je što znam da znaju za ljubav, čak je traže, očekuju, čekaju zanimljiva pitanja, žele sudjelovati, biti viđeni, razgovarati, žale se. Ili glasno ili bez riječi traže naše slobodno vrijeme, nažalost tražimo ga i mi i tu, zbog tog vremena koje nemamo nastaje nesporazum, ne uvijek, ali često.
U emisiji Zagonetno putovanje godinama putujete našom zemljom i razgovarate s običnim ljudima. Gdje vam je bilo najzanimljivije?
Emisija Zagonetno putovanje – Putujemo Hrvatskom zagonetna je zbog toga da bi slušatelji, putujući s akademikom Bratulićem i sa mnom, otkrili gdje smo i tako upoznali Lijepu Našu, njezinu povijest, sadašnjost, doznali nešto što vrijedi ili treba znati. Emisiju slušatelji vole jer je živa. Ni mi voditelji, ni urednik, ni slušatelji ne znamo što će se dogoditi na tom putovanju, što ćemo svi zajedno otkriti i doživjeti. I urednik Goran Kušec, i akademik Bratulić i ja volimo tu emisiju, igramo se i sami učimo. Do sada je bilo puno lijepih i vrijednih susreta i teško je izdvojiti sve, ali reći ću vam: to je radio, pun zvukova. Putujući s nama, slušatelji vide slike svaki na svoj način.
Dolazite li na dodjelu Večernjakove ruže i tko će vam biti pratnja?
Svakako dolazim jer je odlična ideja okupiti i prezentirati rad zanimljivih ljudi. Sa mnom dolazi, vjerovali ili ne, Tonkica Palonkica frrr!
