Voditeljica i urednica emisije Konvoj Dubravka Družinec Ricijaš govori o počecima, anegdotama i tajni uspjeha emisije Konvoj Drugog programa Hrvatskog radija, zbog koje je zasluženo nominirana za Večernjakovu ružu za radijsku osobu godine.
Već dvadeset godina vodite i uređujete emisiju Konvoj na Drugom programu Hrvatskog radija koja se bavi temom cestovnog prometa i ostalom bliskom problematikom. Nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji radijske osobe godine. Koliko vam znači ova nominacija?
Drago mi je da sam u tako dobrom društvu i zahvaljujem na nominaciji. Sviđa mi se slogan izbora: “Glasajte za najpopularnije kreativce u izboru koji traje od 1994.” Nama s radija popularnost je uglavnom nepoznanica, a kreativci valjda jesmo. A kad “struka” istakne “nekog iz struke”, a slušatelji HR-a 2 i čitatelji Večernjaka to ocjenjuju, e to je već ozbiljno!
Osim priznanja struke, koja je vaša osobna satisfakcija kroz vođenje i uređivanje Konvoja?
Kad vam se u životu posloži da radite posao koji volite, onda vam je svaki susret sa slušateljima veselje. U ovih 20 godina postojanja Konvoja u našem eteru puno sam toga pitala, ali još više naučila. Volim i poštujem naše slušatelje. A kako u ovih 20 godina nitko od njih nije zloupotrijebio otvorenost emisije, vjerujem da se međusobno uvažavamo. Sigurno je važno slušati i čuti ih, znati da oni imaju povjerenje u vas i nastojati im pomoći. Ili se samo zajedno nasmijati. Ili samo ismijati neke probleme koji su, kad ih ogolite, na granici apsurda i samim dolaskom u eter postaju manje teški. Nekih se tema u emisiji samo dotaknemo, a rješavaju se i izvan etera. I zbilja se puno toga može riješiti, ako ne odmah, a ono za koju godinu. Samo ne smijete zaboraviti pitanje na koje tražite odgovor!
U čemu je tajna dugovječnosti i uspješnosti Konvoja?
Uvjerena sam da su to iskrenost, međusobno povjerenje i uvažavanje. Kad ne podilazite, kad ste veseli, ili tužni, ili malo ljuti, ili više-manje raspoloženi za druženje, budite baš takvi. Pa i slušatelji su autentični! Obično ne pripremaju svoja javljanja. Zovu kad ih neka tema dotakne. A kad nam se hormoni i argumenti sudare u eteru, e onda je to pravi Konvoj. I obično se na neki poziv jave drugi slušatelji, koji imaju svoju istinu. I to zbilja ne može biti nezanimljivo. Neki se put, izlazeći iz studija, još uvijek smijemo nekim pričama koje su prošle kroz emisiju.
Kako ste došli na ideju za ovakvu emisiju? Kakvi su bili počeci?
S realizacijom ideje o takvoj emisiji morala sam malo pričekati. Emisiju sam zamislila kao mjesto gdje ćemo se jednom tjedno družiti “na cesti”. Prije svega željela sam je usmjeriti prema profesionalnim vozačima, teškašima, onima koji su svakodnevno na cesti, kojima je ta cesta i posao i dom. I zašto ne čuti njihova iskustva i savjete? Pa svi smo mi partneri na cesti, a dobar vozač zna koristiti tuđa iskustva. A onda su se ti kamioni počeli zaustavljati uz telefonske govornice uz cestu, a vozači na kovanice ili kartice zvali radio. Jer, malo je tko imao mobitel, a u to vrijeme on nije bio ni jeftina igračka. Tada su to bila kratka javljanja, informacije s ceste, više obavijesti uz pokoju želju i pozdrav. A onda su s godinama u naš život, pa tako i u Konvoj, ušli mobiteli, internet, društvene mreže, sateliti, navigacije i ne znam kojim su se sve mogućnostima vozači koristili kad su se javljali iz vojnih baza u Iraku i Afganistanu, iz Chicaga s Route 66 (glavne ulice Amerike, kako je zovu), vozeći preko zaleđenih jezera i rijeka u Kanadi ili javljajući se iz Švedske, Rusije, Irske, Engleske i susjednih zemalja. A mi smo ih samo s veseljem i zanimanjem slušali.
Po vama, koliko ste i kako Konvojem pomogli putnicima kod nas i po svijetu?
Naravno da smo u ovih 20-ak godina nekima pomogli u konkretnim problemima. No ponekad mi se čini da je tim svjetskim putnicima važnija spoznaja da imaju “svoju” emisiju u kojoj se mogu požaliti, pohvaliti, nekog prozvati, ispričati nešto lijepo što im se dogodilo ili, za pouku drugima, prenijeti neko životno iskustvo. Lijepo je vidjeti i fotografije koje postavljaju na Facebook-stranicu Konvoja. U tom poslu ima puno šarenila. Volan nije samo posao, to je način života. Bolji ili lošiji, kako kada!
