Ako želiš biti džentlmen, moraš biti vješt u mnogočemu, u jahanju, plesu i seksu... Hm, vješt u seksu, jesu li doista tako razmišljali i razgovarali u viktorijansko doba? Ne bih rekla, no luda Miss Havisham iz "Velikih očekivanja" tim riječima uvodi mladog, idealističnog, dobrog i nevinog Pipa u svijet poroka na njegov 18. rođendan. Darovala mu je ljubaznu, punašnu seosku ženu koja Pipu nasmiješeno objasni da su sva tri prva reda u crkvi popunjena ljudima koji su nekad koristili njezine usluge i da je došao trenutak da se i on pomakne iz zadnjih redova među gospodu.
To nije rečenica, a bogme nije ni prizor iz Dickensova romana, već iz nove adaptacije - tko zna koje u nizu - poznatog djela velikog engleskog pisca. Uz film Davida Leana, koji započinje autentičnim Dickensovim filmičnim prizorom na močvarama Kenta, u hladnom zimskom sutonu, kad nesretnog dječaka niotkuda zaskoči odbjegli robijaš, ne znam kome je bila potrebna još jedna adaptacija. Dickens kao da je razmišljao u filmskim slikama prije izuma filma - možda je zato od početka bio toliko popularan kod čitatelja - i njegove prizore zaista ne treba ekstenzivno "popravljati".
No, najnoviju verziju "Velikih očekivanja" u šest epizoda osmislio je i napisao Steven Knight kojem je sve dopušteno. Za one odrasle na TV serijama, Knight je zasigurno važnija literarna figura od samog Dickensa. On je napisao popularne serije "Peaky Blinders" i "Taboo" i toliko se proslavio da je ovo već drugi Dickensov roman koji adaptira posve na svoj način.
Što to znači "na Knightov način"? Osim vesele žene seoske i upoznavanja sa seksualnom tehnikom, što je samo jedna u nizu izmišljotina koje je ubacio u svoju novu seriju, u novim "Velikim očekivanjima" puno je toga prepoznatljivo knightovskog. Blato, prljavština, viktorijanska urbana džungla u kojoj je svatko ili predator ili žrtva, nasilje, krv u potocima po ulicama Londona gdje se trančiraju zaklane životinje na otvorenom, seksualne perverzije u mirnom viktorijanskom selu u Kentu i ucjena homoseksualnog suca u prijestolnici, puno opijanja i opijuma...
Ovo je woke adaptacija - neki su je već nazvali 'Woke očekivanja' - u kojoj je naknadna interpretacija društvenih zala ranog stadija kapitalizma i britanskog imperija puno važnija od bilo kakve historijske točnosti. Pipov dobri tetak koji ga je usvojio je kovač, kao i Knightov otac, pa je Knight još dodatno naglasio razliku između bogatih predatora bez trunke morala i čovječnosti te siromašnih, poštenih radnika. Nema ništa bolje od poštenih radnika, na njima svijet počiva. No, i među njima ima alkoholičara, nasilnika koji tuku ženu i djecu. Ili jednostavno hladnih tipova koji ne skrbe za obitelj već samo za svoj provod, kao u toplom, divnom irskom filmu "Tiha djevojka", koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma. Taj je film bliži Dickensu od Knighta jer je posve usredotočen na osobnu, nenametljivu dobrotu i ispravnost djelovanja, baš kao i Dickens.
Ne znam smatra li Knight da je i sam izgubio svu čovječnost svojeg oca kad se silno obogatio na svojoj inventivnosti, marljivosti i originalnosti, baš kao i mnogi drugi kapitalisti koji su nešto izumili i uložili ogroman trud i predanost u svoj poduzetnički pothvat, baš kao i on u svoje serije. Tu je i TV kviz "Tko želi biti milijunaš" na kojem je Knight zasigurno poprilično zaradio kad ga je osmislio, a licence prodane po svijetu. Taj suludi, simplificirani, crno-bijeli odnos prema kapitalizmu i poduzetništvu teško je gledati. Čini se da kao bauk kruži Europom i svijetom, bez pravog razumijevanja društvenih odnosa, neuspjeha nekih nacija, važnosti institucija i povijesnih istina.
Dakako, Knight je i u ovu seriju ubacio veliku sjenu koja se u posljednje vrijeme nadvila nad Britanijom pa se zbog nje ruše spomenici i revidira povijest s anakronih polazišta, prezentistički, s idejom da na povijesne likove moramo gledati kao da žive danas i negirati sve njihove zasluge jer bi prema današnjim progresivnim kriterijima bili negativci. Ta je sjena trgovina robljem.
Lijevi Guardian posipa se pepelom već neko vrijeme jer je otkriveno da je osnivač tih novina neizravno bio povezan s ulagačem koji je jednom zaradio novce na toj sramotnoj trgovini. Treba li zato danas ukinuti Guardian? Može li bilo tko od nas kontrolirati svoju prošlost, pretke, njihove grijehe? Kad smo usredotočeni na grijehe prošlosti i otaca, ono što ne možemo mijenjati, zapravo odbacujemo odgovornosti za ono sad i tu, za svoja vlastita djela. To zaista postaje zamorno. Evo, i Charles III odlučio je otvoriti kraljevski arhiv za povjesničare koji se bave robovlasništvom, iako zapravo njegova obitelj s tim nema nikakve veze.
Sredinom 18. stoljeća na robovima je najviše zarađivao kralj Tegbesu iz Kraljevine Dahomey na mjestu današnjeg Benina u zapadnoj Africi. Navodno je u današnjem novcu zarađivao gotovo pedeset milijuna dolara godišnje na prodaji robova, dok je engleski kralj George III trgovanje ljudima smatrao "najodvratnijim činom koji se protivi svim prirodnim i dogovorenim zakonima" i 1807. potpisao zakon o ukidanju te sramotne trgovine. To je izazvalo nevjerojatni bijes vladara na području zapadne Afrike. Zahtijevali su da se trgovina ima nastaviti "jer je izvor slave i bogatstva mojeg naroda", kako je govorio kralj Ghezo koji je preuzeo Kraljevinu Dahomey pedeset godina nakon Tegbesua.
U "Velikim očekivanjima" Dickens se nije bavio robovlasništvom, no u Knightovoj seriji Pip odlučuje da on i njegov poočim Joe neće u svojoj kovačnici izrađivati okove za robove i njihov transport iz Afrike. U jednom prizoru zli trgovac dobaci Pipu prezrivo da se pravio "isuviše čestitim za trgovinu robljem, ali je itekako spreman za trgovinu opijumom".
Da bi naglasio kako mrzi trgovinu robljem (a tko je ne prezire i ne mrzi?), Knight se odlučio i za cast, postavu glumaca u seriji, "slijepu na boju kože", kako se to danas kaže. Drugi glavni lik romana, hladnu, lijepu i razmaženu Estellu, odgojenu da se osvećuje čitavom muškom rodu, u ovoj seriji kao odraslu djevojku glumi Shalom Brune-Franklin, koja ni po čemu ne nalikuje onoj Dickensovoj djevojci u koju se smrtno zaljubljuje seoski dječak odlučan da se riješi okova svojeg podrijetla i postane gradski gospodin, nešto poput našeg Ivice Kičmanovića. Kao prvo, ona nije bjelkinja, što više ne trebamo (ili možda ni ne smijemo?) naglašavati u novom pristupu adaptacijama engleskih klasika. No, ova Estella nije ni posebno lijepa i dotjerana, jednostavno nije otjelovljenje britanske imperijalne raskoši i bešćutnosti istovremeno, nije slika ženskog ideala u koji bi se na prvi pogled zaljubio neiskusni Pip. Ona je samo odurna i uvredljiva, a on je odmah zavoli jer su muškarcima valjda neodoljive žene koje ih verbalno zlostavljaju i preziru.
Navodno je Estellu Dickens pisao razmišljajući o svojoj opčinjenosti mladom glumicom Ellen Ternan s kojom je postavljao jednu kazališnu predstavu i smrtno se u nju zaljubio kad je bio u četrdesetima. Ellen je bilo samo 18 godina i dugo je prema njemu bila hladna. Sva pisma koja su si pisali Dickens je kasnije spalio pa ne znamo točno kad je započela njihova afera. No, znamo da su skupa putovali po željezničkoj nesreći opisanoj u novinama koju su skupa doživjeli. Vraćali su se iz Pariza, i to s njezinom majkom, također glumicom.
Dickens se nije razveo, ali se rastavio od svoje žene Catherine, koja je do tada rodila desetero djece, vjerojatno zapala zarana u neku sivu zonu depresije koju su njihovi suvremenici zabilježili kao "neopisivu letargiju". Dickens joj je kupio drugu veliku kuću u koju se navodno rado preselila samo s najstarijim sinom. Ostalu djecu ostavila je s Dickensom, kod kojeg se uselila njezina sestra i vodila domaćinstvo. Zašto je sve ovo važno za "Velika očekivanja" i općenito Dickensove romane? Jer je on itekako razumio i grijeh i potrebu ispaštanja grijeha. Razmišljao je neprestano o čestitosti i milosrđu, o ljudskosti i dobroti, boreći se sa svojim vlastitim demonima.
Knightov siročić Pip je genijalni seoski dječak koji koristi duge riječi latinskog korijena, što izluđuje njegovu okolinu, no on smatra da će mu to pomoći da jednom postane džentlmen i iskoči iz svoje klase u drugu, među obrazovane, rafinirane, bogate. Dok sa svojim tetkom radi uz oganj u kovačnici, recitira Shakespearea i njegovo poznato, ironično razmatranje o tome kako se postaje velikim čovjekom. Za Dickensa je to bilo posve jednoznačno. Samo dobrotom, plemenitošću motiva i okajanjem grijeha.
Kod Knighta je to nešto posve drugo. Pipu na "putu uspjeha" pomažu različiti "životni učitelji", koji mu ozbiljno i neironično ponavljaju credo današnjih radikalnih "progresivaca": britanski imperij je zlo, sazdan je i izgrađen na pohlepi i bestijalnosti, na eksploataciji slabih, na odbacivanju svega čovječnog i svakog etičkog imperativa. Miss Havisham, koju glumi genijalna Olivia Colman kao još jednu u nizu svojih ludih i nesretnih aristokratkinja, Pipu mirno objašnjava da je njezin otac stvorio svoje bogatstvo na trgovini opijumom, indigom i robljem. Nudi mu da i on preproda opijum da bi se odjenuo kao gospodin.
Miss Havisham i njezin "učenica'" i štićenica Estella daju mu neprestano savjete koje smatraju nužnima da bi seoski dječak koji im se gadi, grubih ruku i razvaljenih, prljavih kovačevih čizama, postao pravi džentlmen. Ključno je da Pip odbaci svoju dobrotu i čovječnost, zaboravi one koji ga istinski vole i postane snob. Te zamke snobizma i zaborava tko smo i što smo Dickens je savršeno opisao: "Sve varalice na ovom svijetu ništa su prema onima koji varaju sami sebe..."
Ta je rečenica izbačena iz serije. Knight se ne želi baviti psihologijom Pipa, odnosno pojedinca, samo britanskog društva tog doba. Zato njegova Miss Havisham i njezina štićenica Estella ovako razgovaraju:
- Ovo je osnovno polazište: moraš prihvatiti sve što ti donosi profit i užitak, a pri tome zaboraviti na pitanja morala... Vidiš, Pip, džentlmen se mora pridržavati pravila ponašanja samo s onima koji su dio njegove klase, one ispod sebe mora iskorištavati - objašnjavaju zaprepaštenom Pipu koji je mislio da je za njegov uspjeh u društvu puno važnije znanje i ispravnost stavova i postupaka.
I advokat Jaggers, koji Pipa uvodi u tajne uspjeha u Londonu, nudi mu marksistički pristup kapitalizmu današnje woke generacije: "Prvo ću od tebe napraviti štakora, potom zmiju, a onda i lešinara. I tek kad ti iz kljuna bude kapala krv, od tebe će napraviti džentlmena." Jaggers secira ono što će Pipa onemogućiti u napredovanju i stjecanju bogatstva, a jadni Pip ga gleda razrogačenih očiju. Spremno pristaje na život bez svojih glavnih vrlina jer bi mu mogle okljaštriti ček koji će mu donijeti sreću. Te vrline mu Jaggers i pojedinačno nabroji: skrb za drugoga, sućut, empatija, milosrđe. Od svega je najgora dobrota, objašnjava Jaggers, to je direktni put u siromaštvo.
Knightova slika svijeta je veoma nasilna i pojednostavljena. Pitam se je li čitao povijest i gdje je on to sredinom 19. stoljeća vidio sretnija, moralnija i pravednija društva od onih u Europi. Zašto mu se čini važnijim naglašavati izopačenost viktorijanaca umjesto da slijedi Dickensovo uzdizanje osobne dobrote i važnosti onoga što njegovi likovi čine.
Dickens je bio sentimentalan i pisao melodrame, no njegova paleta likova, već od samih duhovitih i dovitljivih imena, tako je bogata da nudi sliku cjelokupnog društva s kojom su se njegovi čitatelji mogli identificirati. Zato su neki od njegovih likova dobri i plemeniti, a drugi gramzljivi i istinski zli, neki topli i smiješni, a neki odurni zbog onoga što čine drugima, a ne zbog eksplicitnog prostačenja i seksualnih perverzija. Charles Dickens je bio genijalan pisac i uvijek ću gledati adaptacije njegovih djela. Nastavit ću gledati i ovu brutalnu Knightovu verziju za naše vrijeme. Kod mnogih engleskih TV kritičara izazvala je provale bijesa, ali je zasigurno gledana jer za povijesnu točnost više nikog nije briga.
Woke ludilo je u potpunosti zavladalo Hollywoodom, a uvelike i šire.