Nemoj se bojati, nemoj se zalijetati, drži se teme, nemoj pokušavati televizijski nastup iskoristiti da postaneš TV zvijezda, upozorio je voditelj političkog talk showa mladu republikansku političku analitičarku Ainsley Hayes. Jasno je da je smatra glupačom čim je republikanka. Demokratskom savjetniku iz Bijele kuće s kojim je blizak potom objašnjava da ta "visoka, zgodna, dugonoga plavuša" zasigurno želi završiti u show biznisu i tu će praznoglavu desničarku posve lako pobijediti u diskusiji.
No, Ainsley je sabrana i pametna, ne zalijeće se nego mirno optužuje: vaši demokrati i vaš predsjednik ne žele dati milijardu dolara za obrazovanje izravno lokalnim zajednicama koje točno znaju što im je u školama potrebno jer demokrate ne zanimaju učenici, ne žele oni zaobići švedski stol na kojem se hrani nabujala administracija, zanima ih samo dogovor s utjecajnim prosvjetnim sindikatom koji ih podržava. Vi uostalom i inače mislite da država bolje zna od roditelja kako oni moraju odgajati svoju djecu… Ainsley u toj diskusiji tako ispreskače demokrata iz Bijele kuće da on ostaje bez riječi. Na koncu mu mirno baci u lice da oni neprestano ponavljaju da su (svi) republikanci hladni, proračunati, zli rasisti, ali istovremeno optužuju republikance za politiku širenje straha.
Taj sukob dvoje mladih zgodnih političkih analitičara završava odlukom genijalnog američkog predsjednika, kojem je samo stalo do njegove zemlje, da će Ainsley odmah zaposliti u Bijeloj kući. Demokrati oko njega su zgroženi, šef kabineta ga upozorava da oni kao demokratska vlada ne smiju zaposliti republikanku u Bijeloj kući, a predsjednik mu odgovara da je polovica Amerike republikanska i da želi pokraj sebe britku kritičarku koja će zastupati vrijednosti tih ljudi.
Amerika kao utopija bratstva i jedinstva, republikanci i demokrati koji skupa rade na zajedničkom cilju? Naravno da ne! Ovo je Bijela kuća u Hollywoodu, ne u Washingtonu. Prepričala sam jednu epizodu iz druge sezone veličanstvene Sorkinove serije "Zapadno krilo" o tome kako bi život u Bijeloj kući trebao izgledati. No, i u toj bajci iz 2000. godine, dok je još uvijek karizmatični Bill Clinton živio u Bijeloj kući, jasno je da se demokrati i republikanci toliko preziru da uopće ne mogu razgovarati. Stvar spašava plemeniti predsjednik Martin Sheen, pametan, parlamentaran, produhovljeni katolik, obrazovan (dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju prije nego što je slučajnim stjecajem sretnih okolnosti postao američki predsjednik i zna što je dug, i privatni i državni, što je budžet i što novac može). Ta utopijska Bijela kuća toliko mi je draga da veoma često pogledam ponovno pokoju epizodu. Po mnogima TV kritičarima to je jedna od najboljih pet serija svih vremena. Napisao ju je genijalni scenarist Aaron Sorkin prije nego što je zapao u pakao kokaina i histerije. Kasnije se u velikoj mjeri oporavio i još uvijek gledam sve što on napiše.
Dakle, i u bajci parlamentarizma demokrati nagonski preziru republikance, čak i kad osobu ne poznaju. Uvijek polaze od toga da se ništa dobro ne može očekivati od naroda iz središnje Amerike, koji ne diše kao elite s Istočne ili Zapadne obale, kojem treba što efikasnije začepiti usta. Biti republikanac, odnosno biti konzervativan, to je za njih Istočni grijeh politike, dokaz gluposti, dokaz da je netko niže biće loših namjera. Tada, početkom novog stoljeća, to je bilo gotovo duhovito. Danas nije jer je taj odnos prerastao u pravu mržnju, nemogućnost mirnog suživota. U seriji Ainsley je domoljub i spremna je "služiti" svojoj zemlji i zato je predsjednik Sjedinjenih Država želi u svom timu, bez obzira na to što su joj i otac i djed bili vatreni republikanci. No, u stvarnom životu nitko više u tako nešto ne vjeruje. Vjernici su za njih prezira vrijedni besprizorni desničari i to je bolno za gledati dok pratimo ove predsjedničke izbore.
Sjetila sam se tog gotovo iskonskog prezira prema neistomišljenicima kad mi je dobra prijateljica u žaru diskusije o svečanoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara bacila u lice: "Daj se konačno autaj (reci jasno što si), priznaj da si konzervativka, mi ćemo te i dalje voljeti, ipak si nam prijateljica." Kao da ima posla s jadnom, retardiranom osobom koju treba štitit od njezine vlastite ludosti.
Iako obožavam Pariz u kojem sam još od najranije mladosti provodila mjesece, iako obožavam vožnje Seinom, mostove i okolne palače, modnu kuću Dior koja je radila kostime za nastupe na otvorenju, pitala sam se zašto se Francuska i Pariz, u teškom trenutku kad im se raspada vlada, kad su hakeri zaustavili vlakove, kad se prijetilo izraelskim sportašima da će im se dogoditi "novi München", odnosno teroristički napad iz 1972. kad je ubijeno 11 ljudi iz izraelskog olimpijskog tima - najednom bavi upravo propitivanjem kršćanstva. Kome se čini uputnim alijenirati ili čak razbjesniti barem dvije milijarde ljudi na ovoj planeti? Na Olimpijskim igrama na čijem su otvorenju sportaši pretvoreni u statiste, a drag queens i LGBTXY sudionici predstave u glavne zvijezde (uz neponovljivu, veličanstvenu Celine Dion i njezinu "Himnu ljubavi").
Budući da je centralno mjesto na priredbi imao Eiffelov toranj, pomislila sam da žele podsjetiti da je Francuska New Yorku krajem 19. stoljeća poklonila Kip slobode, punog izvornog imena La Liberté éclairant le monde (Božica slobode prosvjećuje svijet), čiju je konstrukciju također napravio Eiffel. Kip slobode slavi ukidanje ropstva u SAD-u, a uz njega je postavljena i ploča sa stihom američke pjesnikinje Emme Lazarus: Meni podari svoje umorne, svoju sirotinju, svoje zbijene mase koje žude disati slobodno. Jadni otpad sa svojih natiskanih obala. Pošalji mi sve to, te beskućnike koje je izbacila oluja…
Taj veličanstveni stih trebali smo valjda povezati s onima koje danas smatraju marginaliziranima, onima koje bi Krist prve prigrlio. No, što bi rekla moja prijateljica, autat ću se kao netko tko ne vidi gay i transrodne osobe, performere i zabavljače, kao Rosu Parks, crnu aktivisticu koja se 1955. na segregiranom jugu borila za građanska i ljudska prava "obojenih", kako su ih zvali. Koji doista tamo nisu imali zagarantirana ljudska prava. Oni koji su nastupali na otvorenju OI uglavnom su poznate i uspješne LGBTXY osobe. Barbara Butch je poznata DJ-ica i nije mi sjela kao Krist, ne zato što je pretila lezbijka kojoj su partiji radno mjesto, već zato što je bila u štrasu od glave do pete kao barbika, parodirala ne samo Kristovu poniznost, skromnost i odricanje, već i žene same, kako smatraju mnoge ugledne feministice. One će reći da drag queens i transrodne žene zapravo žene pretvaraju u karikature, ističući šminku, štikle, štras i pripijene haljine kao suštinu ženskosti. Simone de Beauvoir nije tako izgledala.
Osim toga, kineska svečanost otvaranja Olimpijskih igara 2008. naglasila je velike kineske civilizacijske dosege, kompas, papir, tisak, barut. Ne razumijem zašto je Thomas Jolly, kazališni redatelj kojeg je osobno izabrao Macron za tu priredbu koju će gledati milijarde ljudi, odlučio kao francuski doprinos istaknuti Minione (nemam više malu djecu pa ne gledam crtiće, možda sam samo neupućena u genijalnost tog serijala) i klauniranje u veličanstvenoj Nacionalnoj biblioteci. A onda zatvaranje u sobicu za učenje gdje će evidentno uslijediti seks utroje. Možda se na priredbi koju su gledala i djeca koja obožavaju sport trebao osvrnuti na sve dekadentno francusko, na sifilis, koji su nekad zvali francuska bolest (odnedavno je opet, neobjašnjivo, u velikom porastu) ili na oralni seks, "čaroliju i snagu njezinih mekih usta", kako je to napisao Nabokov u "Loliti" (mnogi vjeruju da je i to francuski izum).
Da, tu je bila i giljotinirana glava prenašminkane, valjda isprazne kaćiperke Marie Antoinette. Možda kao prijetnja? Sve vas konzervativne, koji gledate unatrag, a ne unaprijed, sve ćemo vas skratiti za glavu. Eto, da skratim samu sebe, za mene taj woke tableau o inkluzivnosti lažno marginaliziranih nije bio umjetnost, nije me dirnuo, nije me potakao na inkluzivnost, već mi je ostavio gorak okus isključivosti, prenemaganja, neoriginalnosti, onog "francuskog šamara građanima"…
Ja sam doista konzervativna po tome što vjerujem da je tradicija važna i da je treba očuvati, da djeci treba prenijeti kulturu njihovih predaka. Kao što bi rekla mama predsjedničke kandidatkinje Kamale Harris, nismo pali s kokosova drveta. Osim toga, život me naučio da je veoma lako razarati, a teško stvarati. Dovoljno je da jedna osoba u selu zagadi bunar, sto pametnih to ne može riješiti. Jednom razoreno, teško je ponovno podići, pogotovo je teško izgraditi narušene institucije. Zaista je zanimljivo zašto zapravo nacije propadaju, što su izvorišta moći, napretka i siromaštva, da spomenem knjigu Darona Acemoglua i Jamesa A. Robinsona. Ne znam za kulturu u kojoj je dekadencija vodila u napredak, a ne u propast.
Dakako, nevažno je što ja osobno mislim o pariškom otvaranju Olimpijskih igara kad su se milijuni osjetili povrijeđeni i poniženi. To nikome nije trebalo. Uostalom, pariška biblija slobode govora, satirični časopis Charlie Hebdo, koji su početkom 2015. pokosili islamistički teroristi i pobili 12 članova redakcije, a ranili 11 ljudi nakon što je Hebdo objavio crtež Muhameda, napravili su svoju novu naslovnicu "Zatvaranje Olimpijskih igara bit će još ljepše". Rijekom plovi divovski kip golog muškarca u halterima i mrežastim čarapama, iz njegove prenaglašene stražnjice izviruje pjevač s mikrofonom, a iz penisa mu viri cvjetić, margareta, simbol nevinosti, jednostavnosti i čistoće. Silno me razveselila ta karikatura jer woke ideolozi tom satiričnom časopisu ne mogu ništa, on je vječni martir slobode govora i može reći ono što se mi ne usudimo: nije to bila umjetnost koja nas je prosvijetlila…
Nama ostalima, u vrijeme wokea, u strahu od kanceliranja, isključivanja iz društva - osim ako nas ne vide kao retardirane pa pokažu samilost - čuči strah da se ne smijemo usuditi slobodno reći što mislimo jer woke ideologija ima svoje woke dogme, ima orwellovsku policiju koja nadzire misli i jao onome tko se te dogme usudi propitivati. Tuđe svetinje propitujemo, svoje ne damo. Kao što je nedavno napisao škotsko-američki povjesničar Niall Ferguson, zapadni intelektualci su ustrašeni izdajnici, sloboda govora na fakultetima nije više datost jer su se fakulteti primili politike i ideologije umjesto da se bave znanošću.
Iznijet ću još jedan zanimljiv primjer. Upravo samo odgledala seriju Apple + TV-a "Presumed Innocent" (Nedokazana krivnja) s Jakeom Gyllenhaalom. On glumi bivšeg tužitelja optuženog za ubojstvo kolegice s kojom je imao strasnu ljubavnu aferu na poslu. To je zapravo poznata priča iz prvog romana američkog odvjetnika i pisca Scotta Turowa. Po tom romanu iz 1986. redatelj Alan J. Pakula napravio je 1990. odličan film s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Sad je scenarist David E. Kelly odlučio tu priču pretvoriti u seriju za naše vrijeme. Kelly je nekad bio izvanredan autor sudskih drama i krimića, no kao da se pogubio u zahtjevima našeg vremena. Gledala sam tu njegovu seriju iako sam odavno pročitala knjigu i gledala Pakulin film upravo zato što me zanimalo što će on s tim materijalom danas napraviti.
U romanu i filmu, neočekivano, otkriva se da je ubojica ljubomorna žena koja naoko ima sve, ali se odrekla karijere matematičarke, živi u predgrađu, brine se za dijete i vječno živi u strahu da će postati dosadna atraktivnom i uspješnom mužu. On je čitav njezin život, ona bez njega kao da ne postoji. Taj je kraj proglašen mizoginim iako se zapravo referira na feministički manifest Betty Friedan iz 1963., knjigu "Feminine Mystique" (Mistika ženstvenosti) koja je upravo isticala da je žena inteligentno, socijalno biće koje se ne može zadovoljiti samo ulogom dotjerane majke i kućanice iz predgrađa koja čeka muža da se vrati s posla i uljepša joj dan. Taj je motiv krasno opisan i u seriji "Mad Men".
VEZANI ČLANCI:
U knjizi i filmu "Nedokazana krivnja" žena bezuvjetno podržava svojeg optuženog muža čak i kad u sudnici saznaje da je ljubavnici napravio dijete i razmišljao da ostavi svoju obitelj. To je i logično, ona jedina dobro zna da on nije ubojica. Kad muž na kraju shvati da je njegova vlastita žena hladno ubila svoju suparnicu, on je ne prijavljuje jer mu je najvažnije očuvati obitelj, sakriti od sina da mu je majka monstrum. I knjiga i film bili su kritika patrijarhata, no dakako, kratkovidno, pretvoreni su u svoju suprotnost, proglašeni mizoginim. Žena, koja je u seriji postala crnkinja iako to originalno nije bila u bogatom bjelačkom predgrađu, danas jednostavno ne smije biti ubojica. Stvarnost više ne igra, proglašena je pukim konstruktom i trebalo je pronaći besmisleno, neutemeljeno, ishitreno drugo rješenje za kraj. Još jedna pobjeda totalitarne woke ideologije u kojoj je privid, ono izvanjsko, uvijek važnije od suštine.
VIDEO Sjećate li se RTL-ova voditelja Marka Lušića? Više nije dio medijskog svijeta i iznenadit ćete se čime se sad bavi