Film redatelja Eduarda Galića “Za ona dobra stara vremena” premijerno prikazan na Pula film festivalu 31. siječnja stiže u kina. Jednu od naslovnih uloga igra jedan od najperspektivnijih glumaca mlađe generacije Marko Petrić. Ovaj talentirani zagrebački glumac devet godina bio je na radu u Splitu, a televizijska publika upoznala ga je najviše zahvaljujući ulozi Vlade u seriji “Čista ljubav”. S Markom smo razgovarali o Galićevu filmu u kojem je glumio s pokojnim Ivom Gregurevićem, o njegovu avanturističkom duhu, ali i o stanju u našem društvu.
Film “Za ona dobra stara vremena” prati skupinu zagrebačkih studenata čija se svakodnevica odvija između kafića i izlazaka, a vi glumite Hrvoja, koji radi u skladištu i diplomirao je. Kakav je Hrvoje lik, kako biste ga opisali i što je bio najveći izazov u pripremi ove uloge?
Hrvoje je završio ekonomiju. Nada se poslu u struci, u životu je sve napravio kako treba i ne razlikuje se pretjerano od svoje generacije. On je zapravo arhetip prosječne mlade osobe u Hrvatskoj 2000-ih godina. Budući da se dobro sjećam tih godina, nisam imao problem s kreiranjem uloge.
U filmu ste imali čast surađivati i s pokojnim Ivom Gregurevićem, jeste li imali zajedničkih scena i jeste li poznavali Gregurevića?
Upoznali smo se na snimanju filma “Sonja i bik” 2011. godine. Od tada smo nekoliko puta radili zajedno. Jako sam ga cijenio kao osobu i kao glumca. Zbilja smatram velikim privilegijem što sam mogao dijeliti kadar s tako velikim glumcem.
Iza vas su uloge u seriji “Počivali u miru”, “Zora dubrovačka”, ali publika vas je nekako najviše uočila zahvaljujući ulozi Vlade u seriji “Čista ljubav”, kako je bilo izdržati takav tempo snimanja i koliko je korisno za glumce da se okušaju u formatu sapunice?
Lik Vlade protezao se kroz čak 160 epizoda, a prethodno spomenuti ni kroz desetak epizoda. Logično je zašto je lik Vlade primijećen i zapamćen. Proveo sam desetak godina u teatru pa zapravo nisam ni imao priliku mnogo snimati. A što se tiče telenovela/sapunica, ne vidim zašto ne bi bile korisno iskustvo. To je jedan od mnogih formata u kojem se kao glumac želim okušati. Tempo snimanja ovisi o veličini uloge. Osobno, snimanje serije “Čista ljubav” ostalo mi je u jako lijepom sjećanju.
U kojem ste trenutku shvatili da želite biti baš glumac, je li vas neki glumac ili film posebno oduševio pa je odluka pala na ovo zanimanje?
Ne znam točan trenutak kada sam osjetio da se želim baviti glumom, ali taj osjećaj bio je uvijek prisutan još od kad sam bio klinac. Oduvijek sam pratio film i kazalište, ali zapravo sam se dosta “kasno” počeo baviti glumom. Krajem srednje škole upisao sam učilište ZKM-a.
Obično se Splićani zbog fakulteta i posla sele u Zagreb, a u vašem slučaju bilo je obrnuto, zbog angažmana u splitskom HNK odselili ste se iz Zagreba. Kako vas je Split dočekao i po čemu pamtite svoje splitske godine?
U Split sam se doselio zbog studija, a angažman u HNK dogodio se pet godina kasnije, nakon završene Umjetničke akademije u Splitu, tj. 2012. godine. Sve zajedno živio sam devet godina u Splitu. Jako volim Split i puno toga veže me za taj grad. Ne samo savršena klima, prirodne ljepote, nego i ljudi, vrlo su neposredni, topli i srčani. Imam mnogo prijatelja tamo i bar se nekoliko puta godišnje vraćam u Split.
Poznavatelji kazališta i filma često vas izdvajaju kao jednu od najvećih glumačkih nada mlađe generacije, koliko je to teret, a koliko vjetar u leđa?
To je svakako jako lijepo čuti i imponira mi. Ali me ne opterećuje. Nakon 10 godina profesionalnog rada vidim koliko je toga zapravo ispred mene. I sasvim je normalno imati uspone i padove.
Dobar izgled i ljepota postali su imperativ u modernom vremenu u kojem živimo, koliko je bitno za jednog glumca da bude fit i koliko vremena vi tome posvećujete?
Mislim da za glumce zbilja nije bitno da budu fit jer bi trebali biti ogledalo stvarnosti. To je stvar osobnih preferencija i nečije prirode, na kraju krajeva. Ne posvećujem ništa više vremena tome nego što bih posvećivao da nisam glumac. Mislim da je briga o prehrani i tijelu vrsta osobne higijene kao i pranje zubi.
U Zagreb ste se vratili zbog angažmana u kazalištu Gavella u kojem igrate u predstavama “Tesla Anonimus” i “Pijani”, kakav glumački izazov u kazalištu priželjkujete u 2019.?
U Zagreb sam se zapravo vratio na poziv redateljice Anice Tomić i predstave “Magic evening” u &td-u. Sada pripremamo dramu “Stela poplava” Dine Pešuta u režiji Selme Spahić. A priželjkujem, naravno, što više kvalitetnih i uzbudljivih projekata.
Volite li avanture i istraživanje nepoznatog, odmore koji su u robinzonskom stilu?
Apsolutno, ponekad se volim maknuti iz “comfort zone”, ugasiti mobitel, boraviti u prirodi, jesti konzerve i spavati u hammocku. To radim najčešće ljeti, nisam baš ljubitelj zime i zimskih radosti.
Prethodno pitanje postavila sam jer ste prije dvije godine biciklom krenuli iz Zagreba do Splita. Kako se rodila ta ideja i koje su vam anegdote/uspomene ostale posebno urezane u sjećanje iz ove avanture? Imali ste zanimljiv doček u Splitu...
Ideja se rodila sasvim slučajno na kavi s mojim prijateljem iz djetinjstva. U tom periodu jako sam puno vozio bicikl. I to je jedna od stvari s “bucket liste” koju sam oduvijek htio napraviti. Ima puno anegdota s tog putovanja, prošli smo kroz sva godišnja doba, razgovarali sa zanimljivim ljudima, čak smo gledali i utakmicu u Deringaju, zagubili se nekoliko puta i na kraju su moji kolege i prijatelji iz splitskog HNK napravili doček za pamćenje, ispred HNK, s bakljama, šampanjcem i svom aparaturom prikladnom za doček.
Sve više naših glumaca sudjeluje u inozemnim filmskim projektima, imate li želju poput Gorana Navojca surađivati s Tomom Cruiseom, imate li neko glumačko ili redateljsko ime s kojim biste voljeli surađivati?
Naravno da imam, nadam se da će mi se pružiti takva prilika, ima jako puno redateljskih imena. Vjerojatno ne stanu u ovaj članak. Recimo, lista redatelja s prvih 250 filmova s IMDB-a.
Aktivni ste na društvenim mrežama, kakve vam poruke tamo stižu od obožavatelja i koliko komunicirate sa svojom publikom?
Tu i tamo stigne neka poruka. Nekad budu šarmantne, ali najčešće iznenađujuće nepismene i neartikulirane. Pa kad vidim da netko ima suvisla pitanja ili zahtjev, uvijek se trudim odgovoriti, ali na poruke tipa: – Ej! –eeeej! me moš zapratit?! aj lajk! i slične nemam običaj odgovarati.
Imate li neki svoj ritual prije i poslije predstave?
Prije predstave ponovim tekst, ako je veća uloga, popijem kavu, zagrijem se i trudim se biti što budniji i prisutniji. Nakon predstave pokušavam vratiti puls u normalu.
Tko su vaši najvjerniji kritičari, a čije savjete o poslu i životu uvijek volite čuti?
Moji su najvjerniji kritičari obitelj i prijatelji. Isto vrijedi za savjete.
U koji se književni lik pretvarate kad se zaljubite, kakvi ste tada?
Odgovor na ovo pitanje izgleda kao savršen citat za naslov članka, ali nažalost nemam književni predložak zaljubljenosti.
Najdraže mjesto u Splitu, a najdraže u Zagrebu?
U Splitu definitivno Marjan, bilo plaže u podnožju ili staze pri vrhu, u Zagrebu Zrinjevac i Gornji grad.
Pratite li politiku i mislite li da hrvatska kultura, a poglavito vaše područje, imaju dobar status ili bi nešto hitno trebalo mijenjati?
Trudim se što više pratiti, mislim da je u hrvatskoj politici konstantno fokus na krivim stvarima. I svaki put kad dođe do toga da se govori o ključnim pitanjima, jeftinom demagogijom vratimo se u 1945. Postoji nekoliko ključnih stvari kojima bi se naši političari trebali baviti. Kako unaprijediti gotovo sve privredne grane, iskoristiti prirodne potencijale, pokrenuti vlastitu proizvodnju i poreznim sustavom motivirati ljude da ostanu u Hrvatskoj, a ne tjerati ih da se iseljavaju.
Ako se stvori mogućnost da karijeru nastavite negdje vani, biste li bili spremni ostaviti sve i preseliti se u inozemstvo?
Kad se sve zbroji i oduzme, volim život u Hrvatskoj, ali da mi se takva ponuda nađe na stolu, razmišljao bih o tome.
Pogledajte urnebesnu Pervanovu sinkronizaciju o 'slučaju avioni'
