Trideset je godina proteklo, netko će reći, i proletjelo, od legendarnog koncerta Prljavog kazališta na središnjem zagrebačkom trgu.
Ni članovi benda tada nisu znali da će to biti najveći rock-spektakl, ali i povijesni i politički događaj kojem je, u praskozorje Domovinskog rata, nazočilo više od 250.000 ljudi. Koncert je trebao biti zabranjen i tadašnja policija htjela je isključiti struju, no nisu se mogli probiti kroz onoliku gužvu. Upravo tim povodom, Prljavci pozivaju svoje fanove na spektakl u zagrebačkoj Areni: prvi koncert, u petak 18. listopada, rasprodan je pa je dodan novi termin u subotu 19. listopada. I to je više nego dobar povod za razgovor s pjevačem Prljavog kazališta, Mladenom Bodalecom.
S kakvim ste osjećajima dočekali vijest da su, ubrzo nakon najave koncerta u zagrebačkoj Areni, ulaznice planule?
Svi ti koncerti u velikim sportskim dvoranama zahtijevaju dugu pripremu, vrlo sveobuhvatnu tehničku organizaciju i jednostavno su velik izazov za bend, jer otkad se pojave prvi plakati, a to je mjesecima unaprijed, misli ti nekako budu usmjerene na dan tog koncerta i na sve ono što bi želio da se tada dogodi, pa smo s radošću primili vijest o odličnoj prodaji ulaznica i da je Arena rasprodana dva mjeseca unaprijed, a menadžmentu benda tada nije preostalo drugo nego dogovoriti i još jedan dodatni koncert za sutradan, dakle 18. i 19. listopada. Nakon koncerata na rasprodanoj Šalati, te na prepunom stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici, bit će to nova prigoda za veliki susret s ljudima koji vole Prljavo kazalište. Ta dva dana u zagrebačkoj Areni bit će prilika otići malo u povijest i prisjetiti se onog, mogu reći, povijesnog koncerta na tadašnjem Trgu Republike, jer se i ovi koncerti zovu - 30 godina od koncerta na Trgu!
Nastupom u zagrebačkoj Areni slavite 30 godina od legendarnog koncerta održanog na tadašnjem Trgu Republike. Kakva vas sjećanja vežu uz taj dan?
Trideset godina je dug vremenski period i naravno da sjećanja blijede, no postoji videozapis tog koncerta koji nas može podsjetiti na sve ono što se događalo na stageu, a i okolo, a i povijesno-dokumentarna emisija hrvatske televizije „TV kalendar" već dugi niz godina svakog 17. listopada podsjeća gledateljstvo na povijesne okolnosti i važnost tog rock-koncerta, što nas, naravno, čini ponosnim. Zanimljivo je i istaknuti da je čovjek na takvom koncertu u posebnom psihofizičkom raspoloženju koje ga limitira da može objektivno opažati i skenirati sve ono što se događa, što svjedoči i činjenica da takvi koncerti prolete u hipu i nisi ni potpuno svjestan samog tijeka koncerta, pojedinih pjesama, reakcije publike - sve se dogodi u trenu. No i takva okrnjena sjećanja ostaju. I ponos!
Kako se osjećate nakon svih ovih godina dok ste na pozornici? Plamti li isti žar?
Puno je godina prohujalo s Kazalištem; spomenuti koncert na stadionu u Kranjčevićevoj prošle godine je bio obilježavanje četrdesete godišnjice banda i završetak turneje koju smo nazvali "World Tour", jer je obuhvaćala gostovanja u Australiji, Kanadi, Americi, po Europi, a koncert na stadionu u Kranjčevićevoj bio je veliko finale te svjetske turneje. Možete misliti koliki broj koncerata je iza nas, putovanja, hoteli, avioni, koliko događaja, koliko emocija i svega onog što donosi jedan rock-koncert, turneja benda, a naš je život jedna velika turneja. Svaki izlazak na pozornicu je za nas svečanost i prilika da sve dobre emocije i svu ugodu naših pjesama podijelimo s publikom koja nas je došla slušati tu večer. Potpuno respektirajući tu činjenicu i blagodat da pjesmom i našim koncertima donosimo ljudima radost, nikad nismo dopustili da nam sve to postane rutina i baš zbog toga nastojimo i trudimo se iz večeri u večer pronalaziti novu energiju, novu motivaciju i strast koja nas sve vrijeme pokreće da se bezrezervno predajemo našoj publici.
Kako se bend koji je izišao iz garaže snalazi u eri YouTubea, Instagrama, društvenih mreža?
O svim tim novotarijama ja i nemam puno pojma niti me one privlače, no vrlo dobro znam da je suvremeno doba iznjedrilo neke alternativne načine na koje danas ljudi dolaze do novih pjesama i do cijelog glazbenog stvaralaštva, i na svjetskoj i na našoj sceni. Ovo vrijeme predstavlja neki međuprostor u kom se pronalaze načini da se pravno uobliče mehanizmi zaštite autorskih i izvođačkih prava i čini se da je svijet na dobrom putu regulacije zaštite tih nematerijalnih dobara.
Što je za vas značilo postati pjevačem Prljavog kazališta? San koji je postao stvarnost?
Uvijek sam isticao koliku sreću mi je donijelo ostvarenje te gorljive čežnje da postanem član rock'n'roll banda. Naravno da je to ujedno bilo i ostvarenje svih mojih dječačkih snova, svega onoga što dijete može maštati, zanositi se, sanjati, čeznuti i ne moram vam posebno niti naglašavati kakav je to osjećaj kad se ti snovi ostvare. Kad u ovakvim razgovorima moram izdvojiti nešto najposebnije u vezi benda, neku pjesmu, neki koncert, neki događaj, anegdotu, bilo što... uvijek naglašavam kao meni najvažnije - sam moj dolazak u band. Naravno da mi je žao što nisam bio u fazi osnivanja benda i prošao neizvjesnost tih prvih koraka na putu kojim je bend krenuo, zvijezde nisu bile tako posložene, no bilo mi je bitno da sam prihvaćen u bendu od dečkiju kao netko njihov, na koga mogu računati, i koji će dati sve od sebe da dostojno zamijeni Bogovića i da band uđe u neku novu fazu rada i postojanja.
Sjećate li se dobro svojeg prvog nastupa s bendom?
Dakako, sjećam se mog prvog nastupa s bandom. Bilo je to u mjestu pokraj Slavonskog Broda - Donjim Andrijevcima 14. prosinca 1985. Bilo je dosta treme i nastojanja ostaviti što bolji dojam; više se ne sjećam jesam li tada uspio u tome.
Jeste li u bilo kojoj fazi života i karijere živjeli krilaticu "seks, drugs & rock'n'roll"?
Seks, drugs and rock n roll? Unaprijed ste znali, postavljajući mi ovo pitanje, da vam ne mogu potpuno iskreno odgovoriti, zbog mojih ukućana, naravno, ne bi imalo smisla, zar ne? Već sam prethodno spomenuo da je rock'n'roll strast, opijum od kojeg ne treba većeg. Na nastupima me je uvijek pokretala snaga i ljepota glazbe koja je negdje duboko u meni i doista mi ništa dodatno nije trebalo da bi pospješilo osjećaje, raspoloženje i dojam.
Pjesme "Prljavog kazališta" bile su među onima koje su podizale moral na bojišnicama tijekom Domovinskog rata. U to vrijeme izišao je i album "Lupi petama". Što je ta pjesma značila hrvatskim braniteljima, ali i vama?
Album „Lupi petama" je nastao u ratno vrijeme 1993. god. I bilo je potpuno normalno i logično da stvarnost koju smo živjeli bude pretočena u pjesme i da bude njihova temeljna inspiracija. Jednostavno se u to vrijeme nije moglo ni o čemu posebno promišljati, razgovarati, a da se čovjek ne bi na kraju svakog razgovora dotaknuo rata i sveg zla koje je sa sobom donio, gdje je smisao svega bio uvjetovan relativnošću dolaska sutrašnjeg dana. Tom je albumu prethodio album „Devedeseta" kao predviđanje svega onoga što će se ubrzo početi događati. Nije neobično da su u takvim okolnostima neke pjesme posebno zaživjele u ljudima, da su donijele misli i emocije u kojima smo se svi prepoznavali i na koje smo i danas ponosni jer su dokaz vremena u kome smo živjeli.
Tijekom godina, mediji su vas znali etiketirati "domoljubnim", ali i "nacionalističkim" bendom. U kojoj se etiketi prepoznajete?
Ponavljam, mi imamo neke vrlo uspješne domoljubne pjesme, općeprihvaćene, iskrene i istinite, no smatram pretencioznim zbog toga dodjeljivati bandu bilo kakvu etiketu.
Kada ste nakon 26 godina ponovno nastupili u Beogradu, kakva je bila reakcija publike na pjesmu "Mojoj majci/Ruža hrvatska"?
Bio je to koncert u Kombank Areni u Beogradu, u prosincu 2012. i sjećam se da je pjesma "Mojoj majci/Ruža hrvatska" prošla kao i sve ostale pjesme na koncertu jako dobro, uostalom kao i na nastupima u Skoplju, Sarajevu, Ljubljani.
Poprilična prašina podigla se oko nastupa srpskih izvođača na Rujanfestu u Zagrebu. Što vi o tome mislite?
Vidio sam u medijima neke osvrte o ovogodišnjem Rujanfestu, ali mislim da se ove godine slučajno dogodilo da ima više stranih izvođača nego domaćih. Već sljedeće godine to može biti potpuno drukčije.
Tko su za vas bendovi koji dolaze? Vidite li nekog na domaćoj glazbenoj sceni od mlađih generacija čiji biste koncert s guštom pogledali?
Svako proljeće donese u prve redove koncerata neke nove djevojke i neke nove dečke koji pjevaju davno napisane pjesme. Nema razloga da među njima ne bude netko tko će napisati svoju pjesmu i uvijek se rađaju neki novi klinci i bandovi koji traže svoje mjesto pod suncem. Svako malo pojavi se neka interesantna pjesma, no očekujem neki opsežniji, zaokruženiji materijal koji bi etablirao neki bend i koji bi krenuo stazama kuda smo i mi prošli i izdržali test vremena.
Svojedobno ste radi unapređenja scenskog nastupa angažirali glumca Božidara Alića. Surađujete li i danas s njim, odnosno s nekim drugim dramskim umjetnikom? Je li vam to i na koji način bilo od koristi?
Moja suradnja s Božidarom Alićem vezana je za pripremu Božićnog koncerta održanog na Dolcu 27. prosinca 1994. god. i svakako da mi je njegov kazališni poziv i umjetnički talent bio od svesrdne pomoći u nastojanju da uspješnije savladam neke scenske i kazališne zakonitosti i forme nužne za kvalitetniju i sugestivniju scensku prezentaciju naših pjesama. Od nemale važnosti i utjecaja bili su i davna druženja, pića u Zvečki, i razgovori s Draganom Despotom, koji je sudjelovao u našem spotu za pjesmu „Tajno ime".
Posljednja gotovo četiri desetljeća na javnoj sceni uz vas se ne vežu skandali, nemate ni najmanju mrlju u biografiji. Kako ste uspjeli uspješno spojili glazbenu karijeru i obitelj, pa i očuvali brak, u vrijeme kada se tradicionalne vrijednosti sve manje njeguju?
Svu svoju ljubav prema glazbi, svu energiju, ekscentričnost, mi konzumiramo na sceni i silaskom s pozornice vraćamo se u normalu. Može se činiti kao neka podvojenost, ali mislim da je to najnormalnije - da je jedno život na sceni, a drugo ono kad se siđe s pozornice i zakorači u privatan život. Nisam nikad imao pretjerano razumijevanja ni simpatija za neka luđačka, bolesna ponašanja svjetskih zvijezda, jednostavno jer ni sam nisam takav, iako ne bježim od fascinacije rockom, njegove energije, životnosti, uvjerljivosti i emocija koje u pjesmama donosi. Zato i nije bilo afera, stranputica i svega onog čemu ljudi pribjegavaju kad nisu iskreni i uvjerljivi u svom izričaju. Zato su i naše obitelji utočišta kojima pribjegavamo i uvijek se iznova radosno vraćamo. Čovjek je u svojim postupanjima određen i moralom, zar ne?
Možete li i dalje zamisliti putovanja i turneje, kao nekada, život u kombiju i hotelskim sobama, ili je to definitivno iza vas?
Putovanja i turneje, život u kombiju i hotelima su i danas naša svakodnevica, to je put koji smo davno izabrali i kojim kročimo nadajući se da će potrajati još dugo. Puno je radosti na tom putu, i kad moramo ići na neka daleka putovanja npr. prošle godine u Australiju, ja svojoj ženi javim: „Nemoj me ništa žaliti!" Ona tada zna i potpuno je sigurna da mi je dobro, da su ostvareni moji snovi i tada je sretna zbog mene.
Stanuju li svi članovi benda, uključujući, naravno, i vas, još uvijek u Dubravi? Kako to da ovaj radnički kvart niste nikada mijenjali za neki luksuzniji?
Ima nas polako sa svih strana Zagreba, još sam zapravo jedini ja ostao vezan uz Dubravu i vjerojatno će tako i ostati. Ali, naravno, u Dubravi su probe banda, na putovanja krećemo iz Dubrave, uglavnom možemo mi iz Dubrave, ali ona ostaje u nama.
Nazire li se kraj Prljavog kazališta ili ćete se, poput Rolling Stonesa, "kotrljati" dok vas lake noge nose?
The Rolling Stones su u glazbi pramjera svega onog što se u pjesmama čovjeku može dogoditi, oni su zaštitni znak svih koji su se ikada popeli na pozornicu i zapjevali, oni su poveznica s davnim vremenima nastanka rock'n'rolla i oni se nezaustavljivo kotrljaju naprijed, a cijeli svijet za njima. Neki dan je prošlo dvije godine otkad sam ih gledao u austrijskom Spielbergu, a to su datumi koji se pamte. Raduje me da se i naš bend već fascinantan broj godina kotrlja na svom putu, nadajući se da će to potrajati još dugo, dugo.
Niste trebali ići u Beograd nikako. Zauvijek bi ostali najveći i najpoštovaniji hrvatski rock band. Pljunuli ste onim 250.000 ljudi u lice. Sve ste pokvarili da ne kažem us..li tim nastupom.