Prošli tjedan Beyonce je ušla u utrku za nagrade Grammy sa 28 osvojenih kipića, isto kao i legendarni producent Quincy Jones. Koji je, dakako, radio puno dulje od nje, pa je već i to podatak koji pokazuje snagu jedne od najboljih predstavnica suvremene američke pop scene. Osvojila ih je četiri te večeri, od osam nominacija, pa izašla kao najuspješnije ime u povijesti, sa ukupno 32 nagrade Grammy. Do tada ih je naviše imao dirigent klasične glazbe Georg Solti.
Lijepo je ta priča legla na nedavne napise o Miley Cyrus i Shakiri, koje će u "bubanj" za Grammyje s aktualnim projektima ući tek početkom iduće godine. No, Beyonce će biti teško dostići, jer prošlo je 26 godina od prethodnog rekorda koji je sada oborila. Sasvim zasluženo, jer tko god je slušao njen zadnji album "Renaissance", ili prethodni "Lemonade" iz 2016., zna da Beyonce ne snima često, ali kada snima, onda je posljedica top proizvod.
Osobno mi je ""Renaissance" bio na popisu top-10 najboljih albuma godine, a našao se u vrhu mnogih prestižnih lista specijaliziranih magazina poput Uncut, Mojo ili Rolling Stone. Između je Beyonce 2019. objavila sjajan film "Homecoming", album "Everything Is Love" sa suprugom Jay-Z-jem i dala glas "Kralju lavova". A kad je pandemija završila, dogovorila je novu turneju 2023., koju nećemo gledati u Hrvatskoj, jer danas je tri-četiri puta skuplja nego ranije.
Kad ranije? Upravo to najbolji je dio priče nas i Beyonce, jer smo je gledali u Areni Zagreb 2009., pa zatim četiri godine kasnije, 2013., što je bio nastavak reprezentativne ekipe američkih pop-zvijezda koje smo uživo gledali kod nas. Podsjetimo se, unazad dvadesetak godina vidjeli smo (uživo) Aliciu Keys, Pink, Lady Gagu, čak i notornu Britney Spears koja je bila najlošija "na playback", Shakiru, Macy Gray i, dakako, Beyonce. Imali smo prilike za jeftine cijene ulaznica gledati nove američke pop zvijezde u nastanku koje su tada osvojile svijet, a novo žensko pismo postalo je dominantno na top-ljestvicama. Beyonce odnedavno svake godine s velikom jahtom stiže u jadranski akvatorij i parkira je negdje oko Dubrovnika, paparaci ju nemilosrdno snimaju, ali ju ipak nećemo gledati na nekoj od domaćih pozornica ove godine. Ukratko, paparaci su na dobitku, ali publika je na gubitku.
Očito, svjetska ženska pop scena vrlo je lukrativan posao i nesumnjivo je da diskografska industrija ulaže puno, kako bi natrag dobila još više. Nakon što je Madonna kao vodeća pop zvijezda osamdesetih par dekada kasnije postala zamorna i kreativno ispuhana, mjesto u medijskoj i diskografskoj utrci bržebolje zauzimale su nabrojane mlađe zvijezde. Nekoliko primadona različitih generacija i statusnih položaja krenulo je u utrku za poziciju "žena, majka, kraljica" svjetskog popa. No, za razliku od najpopularnijih domaćih zvijezda i zvjezdica, ove američke ipak su, čini se, puno kreativnije. A kolike su razlike između bjelosvetske i domaće bižuterije i o koliko se različitim talentima i pristupima radi, domaći slušatelji i posjetitelji koncerata mogli su, srećom, prosuditi i sami.
Ako danas postoji pop zvijezda najvećeg formata koja je uspješno spojila svoj multimilijunski status i kreativni pogon, onda je to svakako Beyonce. Nakon izvrsnog "Lemonade" iz 2016., zadnji album Beyonce "Renaissance" bio je sjajan rad kojim je napravila posvetu crnačkoj glazbenoj prošlosti, tradiciji i kulturi, ali ga i prodala u količinama koje se broje u milijunima primjeraka i koje su album dovele na vrhove većine top ljestvica.
Ali, i na top ljestvice kritičara koji su Beyonce ponovno obasipali superlativima. Prije njega objavila je sveobuhvatan koncertni film i album "Homecoming", kojim je uvjerljivo povezala mnoge konce povijesti crnačke scene, R'n'B-ja, plesne glazbe, usporedivo s onime što su Marvin Gaye i ostali afroamerički titani radili početkom sedamdesetih. Snimila je i film "Black Is King", album "Everything Is Love" sa suprugom Jay-Z-jem i "dala" glas u Disneyevom filmu "Kralj lavova". Dva puta nastupila je u zagrebačkoj Areni, što se danas čini kao znanstvena fantastika kojoj niti maksimirski stadion ne bi bio dovoljan da primi sve zainteresirane. Upravo je Beyonce 2009. bila prvi inozemni izvođač u tada novootvorenoj Areni Zagreb u koju je unijela tehnološki zahtjevnu opremu, na ujedno prvom koncertu njene tadašnje turneje "I Am…" nakon albuma "I Am... Sasha Fierce".
Nakon toga stigla je još jednom, 2013., i sjajnim koncertima, poput Lady Gage u istom prostoru, s obiljem pjevačke vještine i scenografskih rješenja začepila usta svim domaćim skepticima i negatorima koji su nove ženske američke R'n'B pop zvijezde smatrali proizvodom industrije. Nekadašnja članica postave Destiny's Child danas predstavlja samosvojnu snagu koja i na političkom i na glazbenom terenu SAD-a nema premca. Neosporno je da je Beyonce najdalje odmakla na američkoj sceni zadnjih godina, kao i u pojačavanju društvenog značaja.
Sudjelovanjem na inauguracijskoj svečanosti Baracka Obame pred Linkolnovim spomenikom u Washingtonu dodala je još kredibiliteta koji ju je, skupa s glazbom koju je snimala, kilometrima odmakao od naizgled sličnih R'n'B starleta ili dječjih igrokaza Britney Spears. Jer, popularnost, medijska prisutnost i zarade izuzetno su bitne u američkoj glazbenoj industriji, a razliku između nadahnutih i konfekcijskih proizvoda nazgled sličnog žanrovskog predznaka moguće je čuti iz daljine. Pogotovo kod Beyonce koja sa sedmim albumom "Renaissance" "oslobađala" Ameriku, ali i sebe, traume postcovid perioda, prevelike opreznosti i opće začahurenosti. Suprotno tome, "Renaissance" je sa šesnaest tema bio hedonistički spektakl zvuka i montaže, redefiniranje klupske plesne glazbe koje je tehnički zvučala savršeno, kreacijom nesputano, a značenjima nabildano.
Temeljeći album na povijesnim zaslugama, probojima i citatima house scene, često omalovažavane gay populacije i afroameričke zajednice, Beyonce je odala počast prethodnicama poput Grace Jones i Donne Summer, do Sheile E. i Nilea Rodgersa; koristeći semplove Teene Marie, Lidella Townsella i drugih. Ukratko, Beyonce je sa okruglih 40 godina života lepršavo gradila sveobuhvatan plesni podij moguće renesanse u postpandemijskoj stvarnosti, zatvoren u nekom klubu i oslobođen rasnih i spolnih predrasuda.
Osim samosvijesti da nije sve otišlo kvragu, do upravo sjajne podloge pjesama, na torti su vrhunac bili vokali Beyonce koja je isprobavala svoje mogućnosti najviše do tada. Iako je korišten ogroman tim suradnika (među producentima bili su Raphael Saadiq, The Dream, Honey Dijon, Kelman Duranpa i drugi), pa je jednu pjesmu potpisalo čak 12 autora skupa sa semplovima, ujedinjujući faktor postignut je neočekivanom lakoćom. Nije čudno da je osvojila toliko nagrada Grammy, jer masa zvuka koja je sa "Renaissance" dolazila do slušatelja nikad nije zvučala kao nepotrebno tehniciranje, već kao prava redateljska sposobnost da se sve skupa poveže u konglomerat zvuka, utjecaja, značenja i mnogobrojnih detalja.
Poznato je da je domaća "čistunska", rokerska publika, a i mnogi glazbenici kojima su "odvrnute" električne gitare jedini priznati oblik rocka, prezirali svjetske pop zvijezde. Pogotovo ako su uspješne. Nemali broj puta susreli smo se s mišljenjima da su Lady Gaga, Beyonce, Alicia Keys i ostale koje su nastupale kod nas - "ljiga". Začudo, upravo su one dale neke od najboljih suvremenih priloga pop glazbi i sjajnih nastupa kad su dolazile na vrhuncu karijere, ali niti to, kao niti zanimljivi albumi, nisu smanjili podozrivost pravovjernih "klečavaca" koji te koncerte nisu niti vidjeli, a albume nisu preslušali. Sada je to možda jasno i skepticima kod nas; Beyonce je, uz Taylor Swift i njena posljednja dva albuma, najuspješnija američka, pop zvijezda zadnjih godina, ne samo po tržišnim domašajima nego i po kreativnim postignućima, koliko god to skepticima djelovalo nemoguće.
VIDEO Antonija Blaće: Problem nastaje kad ljudi zbog nemanja djece omalovaže sve drugo što ste napravili
